Ovih smo dana svjedoci dosad nezapamćenog političkog sukoba između predsjednika Republike i Vlade. Ali nezapamćenog samo po intenzitetu, ne i po sadržaju. Jer zaista nešto ovako se nije nikada dogodilo.

Predsjednik Republike izdaje zakonski krajnje dvojbenu zapovijed načelniku Glavnog stožera da zabrani govoriti ministru obrane na službenom skupu unutar vojarne Hrvatske vojske. To se zaista nikada nije dogodilo. Svakakvih se političkih čuda moglo vidjeti u ovih nešto više od 30 godina hrvatske demokracije. Ali ovako nešto još se nije moglo vidjeti u središnjim dnevnicima. Međutim, riječ je samo o formi sukoba. Najgore moguće uvrede koje se izmjenjuju između najviših državnih dužnosnika. Ali sadržaj, odnosno razlog za sukob postoji već dvadesetak godina. Da bi se on objasnio treba ići 30 godina unatrag.

Na samom početku devedesetih donosio se novi Ustav. S obzirom na situaciju u kojoj se tada nalazila Hrvatska ustavotvorci su se odlučili za model francuske pete republike. Riječ je o takozvanom polupredsjedničkom sustavu u kojem je Vlada odgovorna ne samo parlamentu, što je temelj svake parlamentarne demokracije, nego i predsjedniku Republike. Francuska se za taj model odlučila 1958. kada je zemlja bila u velikoj političkoj i gospodarskoj krizi, ponajviše zbog dugotrajnog rata u Alžiru. Hrvatska je, pokazalo se to dobrim, uvela taj model u samo predvečerje velikosrpske agresije. Međutim, on se osim što je bio uspješan za vođenje zemlje u ratu, pokazao kao izvor brojnih demokratskih deficita u zemlji koja je tek koji dan ranije izašla iz komunističke diktature. Tako da je bio gotovo pa konsenzus u tadašnjoj oporbi da će oni kada dođu na vlast ovakav ustavni model promijeniti i uvesti parlamentarni u kojem Vlada odgovara samo parlamentu, a ne više i predsjedniku.

U tom modelu koji u raznim varijantama dominira u gotovo svim demokratskim zemljama Vlada je ta koja, sve dok ima većinu u parlamentu, donosi sve ključne odluke. Pa tako i one koje se tiču oružanih snaga, vanjske politike i sigurnosnih službi.

Ovlasti fikusa

Hrvatska je oporba predvođena SDP-om Ivice Račana na vlast došla nakon izbora 3. siječnja 2000. godine, odlučna da sasiječe sve ovlasti predsjednika Republike i svede ga na manje-više fikus. Takvo je tada bilo raspoloženje u javnosti. Sva zla što se tiče manjka demokracije u zemlji pripisivala su se tim velikim ovlastima koje je imao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a s kojima se ponekad i nije znao najbolje nositi. Na predstojećim se predsjedničkim izborima očekivala borba između kandidata HDZ-a Mate Granića i Dražena Budiše iza kojeg su, barem formalno, bili i SDP i HSLS. Da je ijedan od ove dvojice pobijedio, ovlasti predsjednika Republike bile bi bez milosti prebrisane političkom gumicom. Od njih ne bi ostalo ništa. Nekadašnja oporba, a tada nova vlast ispunila bi jedno od svojih temeljnih obećanja.

Međutim, na opće čuđenje svekolike javnosti, predsjednik je postao Stjepan Mesić. On je za razliku od Granića, kandidata HDZ-a, i Budiše, hrvatskog proljećara uvijek sumnjiva ljevici iako je bio kandidat SDP-a, bio miljenik ljevičarskih medija, javnosti, ali i dobrog dijela vladajuće koalicije. I istog je trenutka započeo veliki pritisak na Ivicu Račana da ostavi sve ovlasti »našem Stipi«. Potom je uslijedilo godinu dana dugo političko natezanje rezultat kojeg je bilo ovo ustavno rješenje koje traje sve do danas, kada se ni 20 godina od njegovog donošenja, ne zna tko zapovijeda vojskom, a veleposlanici se u važnim zemljama ne mogu imenovati više od godinu dana.

Kao što smo gore naveli, aktualni sukob Milanović – Banožić – Plenković nije nikakva novost. Jedina njegova novina je u verbalnoj pirotehnici prepunoj međusobnih uvreda koju je u politički život uveo Zoran Milanović, a onda spremno prihvatili i ostali akteri ovog recentnog sukoba na relaciji Pantovčak – Banski dvori. A stvar je u tome da ovakav sustav ne funkcionira. A da je tome tako pokazuje činjenica da su se njegovi kreatori – Ivica Račan i Stjepan Mesić – zbog njega počeli sukobljavati samo nekoliko mjeseci nakon što je on stupio na snagu.

Danas se malo tko sjeća njihovih prilično tvrdih natezanja, najprije vezano za imenovanje šefova sigurnosnih službi, a potom, potpuno identično današnjoj situaciji, za popunjavanje veleposlaničkih pozicija u važnim državama. Budući da je ustavnim promjenama s kraja 2000. uvedeno pravilo supotpisa, svako imenovanje trebaju potpisati i premijer i predsjednik, došlo je kao i danas, do potpune blokade donošenja bilo kakvih odluka. Naprosto se iz raznih razloga glavni protagonisti nisu mogli dogovoriti oko imena kandidata za te pozicije.

Problem vršitelja dužnosti

Naime, u travnju 2002. bio je donesen i novi Zakon o sigurnosnim službama pa je trebalo imenovati i njihove nove šefove. Zakonom je bilo predviđeno da Hrvatska ima tri službe – Obavještajnu agencija (OA), Protuobavještajnu agenciju (SOA), te Vojnu obavještajnu agenciju (VOA). Tadašnji su mediji bili prepuni naslova tipa »Račan neće Mesićeve šefove tajnih službi« ili »Predsjednik i premijer moraju uskladiti svoje prijedloge, a ne da ih svaki zasebno šalje saborskom Odboru«. Sve isto kao dvadeset godina kasnije. Jedina razlika bila je izostanak uvreda. I Račan i Mesić, što god tko mislio o njima, ipak su bili politički rutineri i razboriti političari koji su pazili na razinu svoje javne komunikacije. Kakva je bila ona koja nije bila javna možemo samo nagađati. Tako je Mesić u medijima izjavljivao da je on svoj dio posla vezan uz imenovanje čelnih ljudi u obavještajnoj zajednici obavio.

Naprosto je poslao, nakon što se nije uspio dogovoriti s Račanom, svoj prijedlog nadležnom saborskom odboru. Glavna točka prijepora bio je njegov prijedlog za šefa SOA-e. Naime, Franjo Turek bio je prvo blizak SDP-u, da bi potom postao Mesićev favorit pa zbog toga Račan nije želio supotpisati njegovo imenovanje. Naravno, to što je Mesić svoj prijedlog poslao u Sabor nije značilo baš ništa bez Račanove privole.

Pozivajući se na precizne odredbe zakona, tadašnji potpredsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Ivan Ninić (SDP) čak je u jednoj prilici bio javno zavapio da ne zna ni kome je točno u Saboru Mesić poslao svoj prijedlog jer do ovog Odbora, koji je nadležan za davanje suglasnosti, on nikada nije ni došao. I potom uzaludno zatražio da se premijer i predsjednik prvo moraju sami međusobno uskladiti, a tek potom u Sabor, i to u njegov Odbor, poslati svoj zajednički prijedlog, a ne da ih svaki zasebno šalje Odboru. Dakle, iste scene i isti problemi kao i danas, samo bez udava, udara, opušaka i psihičkih bolesnika. Problem je bio u tome što su dotadašnji šefovi sigurnosnih službi bili u statusu vršitelja dužnosti.

– Predsjednik Mesić predložio je da postojeći vršitelji dužnosti ravnatelja tajnih službi budu i trajno imenovani na to mjesto. Mi u Vladi u ovom trenutku pokušavamo doći do novih prijedloga, prokomentirao je tada Račan u svojoj izjavi još jednom objašnjavajući zbunjenoj javnosti da se čelnici tajnih službi imenuju supotpisom predsjednika države i Vlade.

– Predsjednik Mesić nema potrebe ni s kime se konzultirati, a Vlada to mora zbog svoje koalicijske prirode, rekao je tada Račan, a na pitanje znači li to da Vlada neće podržati Mesićev prijedlog, samo pojasnio da su u igri i postojeći vršitelji dužnosti, ali bilo bi logično da imaju širi krug kandidata.

Cijela je ova mučna priča potrajala više od godinu dana tijekom kojeg se razdoblja akteri, istina, nisu javno vrijeđali, ali se ispod radara javnosti vodio prilično tvrdi rat, ponajviše preko tabloida i drugih medija koji su podržavali jednu od zaraćenih strana.

Zategnuti odnosi

Mesić je već tada potpisao imenovanje Franje Tureka i Damira Lončarića, Račan se s time nije složio jer je zagovarao stav da na ta mjesta trebaju doći potpuno novi ljudi. Turek je, naime, do donošenja novog zakona bio šef SZUP-a, a Lončarić HIS-a. No, kako se godinu dana nisu uspijevali dogovoriti, na kraju su zaključili da je najbolje stvar riješiti zadržavajući ih obojicu ili prihvatiti početni stav predsjednika Mesića.

Na kraju je popustio Račan pa su mediji krajem travnja 2003. mogli objaviti da su Turek i Lončarić, obojica puno bliži Mesiću, postavljeni na čelo SOA-e i OA-e. Upućeni mediji javili su da je konačni prijedlog bio usuglašen u telefonskom razgovoru, što najbolje pokazuje koliko su odnosi bili zategnuti. Bilo bi zaista zanimljivo znati kako je ovaj telefonski razgovor izgledao. Ravnatelj Vojne obavještajne službe Gordan Čačić, inače, imenovan je nekoliko mjeseci prije toga.

Mesić i Račan natezali su se više od godinu dana i oko imenovanja upražnjenih veleposlaničkih mjesta. Takvi su se sukobi događali i između svih kasnijih premijera – Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića, Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića sa svim kasnijim predsjednicima – Ivom Josipovićem, Kolindom Grabar-Kitarović i Zoranom Milanovićem.

Iako je to na prvi pogled pomalo iznenađujuće, s obzirom na to da su dolazili iz suprotnih političkih tabora, s Mesićem je puno bolje surađivala HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor iako njihovi odnosi na samom početku nisu bili sjajni.

– Imali smo veliki okršaj 2005. kada sam ja bila kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Republike. Poslije se pokazalo, na pričuvnom položaju, jer je postojao izvjesni dogovor između tadašnjeg predsjednika stranke i predsjednika države. Iz tog okršaja sam izašla jako oštećena jer je predsjednik Mesić rekao neistinu da sam ja istjerala srpsku djecu iz stana u koji sam uselila. Poslije smo se sretali puno i često, i uglavnom nismo komunicirali da bismo na kraju ipak izgladili odnose. Međutim, to je sve i dalje bilo relativno hladno. To govorim zbog toga jer su mnogi najavljivali da kada ja stupim na čelo Vlade da će Mesić zbog toga raditi probleme. Međutim, to se nije dogodilo, kaže Kosor. Dodaje da je njihova suradnja na kraju ispala odlična.

– Nakon odlaska Sanadera čim sam prikupila potpise zastupnika neki su predviđali da će on možda tada komplicirati. Međutim, on je meni odmah dao mandat za sastavljanje Vlade. U tom se razdoblju događalo puno važnog. On je mene javno pohvalio. Ja sam tada prva objavila Ugovor s MOL-om. Mesić je rekao da je to izraz hrabrosti i odlučnosti u borbi protiv korupcije, kaže Kosor.

Kosor: Suradnja s Mesićem je bila odlična

Jadranka Kosor kaže da je Stjepan Mesić bio jako korektan i tijekom njezinih pregovora sa Slovenijom kako bi nam ta zemlja odblokirala pregovore s EU-om.

– Po Ustavu premijer i predsjednik sukreiraju vanjsku politiku, Mesić je isto tako mogao raditi probleme u smislu da ga moram izvještavati o svim pitanjima. A Pahor i ja smo se dogovorili na prvom sastanku da s detaljima naših razgovora dok se nešto ne dogovorimo ne izlazimo već da sve držimo između nas i naša dva pregovarača. Predsjednik je mogao komplicirati i tražiti da ga izvještavamo o svakom detalju pregovora. On to nije činio jer je rekao da ima puno povjerenje u mene. I u konačnici je podržao dogovor s Pahorom. Dakle suradnja s Mesićem je bila odlična, kaže Kosor.