ZAGREB – U zadnjih 14 godina posvojeno je u Hrvatskoj oko 1.300 djece, a danas ih je gotovo trostruko više koja čekaju posvajanje. Oko 3.500 djece smještene u domovima ili udomiteljskim obiteljima priželjkuje obitelj, među njima i 1.263 djeteta koja su izvan obitelji dulje od tri godine. U Registru potencijalnih posvojitelja nalaze se trenutno 954 osobe koje žele posvojiti dijete, a tek 209 djece, mahom starije od pet godina, ispunilo je pretpostavke za posvojenje.

Lani su realizirana ukupno 192 posvojenja, a podaci govore da su u 75 posto slučajeva posvojitelji na dijete čekali kraće od godinu dana. Unatoč tome, prevelik je broj djece koja godinama čekaju obitelj, a zbog činjenice da se starija djeca teže posvajaju, mnoga od njih nikad neće osjetiti toplinu vlastitog doma. Dok su u resornom ministarstvu zadovoljni pomacima, iz Udruge za potporu posvajanju Adopta pozivaju da se nešto hitno poduzme za više od tisuću djece koja su u institucijama dulje od tri godine.

Narušena mladost

– Počele su se događati pozitivne promjene, ali ne možemo biti zadovoljni. Treba mijenjati i unaprjeđivati zakonodavni okvir – Obiteljski zakon, Zakon o rodiljnim potporama. U Obiteljskom je zakonu, na primjer, dobro uređena priprema posvojitelja, ali nemamo dobro uređene standarde za pripremu djece za posvajanje. Imamo šarolikost pristupa, pa negdje dijete prođe dva susreta prije posvojenja, a negdje deset, upozorava Dubravka Marušić, izvršna direktorica Adopte.

Lani je posvojeno 25 posto više djece u odnosu na 2021., a u Adopti kažu kako tek treba vidjet hoće li se taj trend nastaviti ili je on samo reakcija na kritike javnosti. »Mi se nadamo da će on biti trajan«, kaže Andreja Turčin, predsjednica Adopte. Došlo je vrijeme, kaže, da se i znanstveno utvrdi zašto se odluke vezane uz posvojenja ne donose brže, imaju li socijalni radnici adekvatan instrumentarij, treba li unaprijediti zakonski okvir ili samo manjkave procedure.

– Svi govore da treba ubrzati proces, da sudovi nedovoljno brzo reagiraju, centri također, ali nikad nije bilo znanstvenog istraživanja koje bi utvrdilo gdje šteka i što se može unaprijediti, kaže Turčin. U domovima je previše djece, dio njih tamo dočeka svoju punoljetnost, a to je najgore za dijete.

– Za neku djecu nisu se našli posvojitelji, neka možda nisu željela biti posvojena, ali ima i situacija gdje je sustav zaštekao i nisu poduzeti svi potrebni koraci. Stava smo da je za svako dijete najgore odrastati u domu i sa 18 godina biti prepušten sam sebi. Ta nam se djeca vraćaju u sustav, jer podaci govore da su djeca koja su odrastala u sustavu sklona kriminalnim aktivnostima, povodljivija, lakše upadaju u loše društvo, teže se snalaze, teže nalaze posao, niže su educirana, što im opet otežava ulazak na tržište rada. Njima je narušena mladost, uništeni životi, teže prolaze kroz sustav, a to je i problem društva jer se kontinuirano bavi jednom te istom osobom, ističe Turčin.

Vrijeme leti

Biološkim se roditeljima istodobno daje puno više prilika nego što bi trebalo, upozoravaju u Adopti.

Često se ne vodi računa o najboljem interesu djeteta, a biološkim roditeljima nisu postavljeni jasni kriteriji i vremenski okvir u kojem se moraju početi brinuti o svom djetetu ako ne žele da uđe u proces posvojenja. Roditelji koji nisu lišeni roditeljske skrbi imaju pravo na redovni kontakt s djetetom jer se očekuje da će se oni »popraviti« i da će im dijete biti vraćeno.

Ta bi se mjera trebala izricati na najviše godinu dana, a nakon toga socijalna služba bi trebala odlučiti može li se dijete vratiti roditeljima ili će ih se lišiti roditeljske skrbi, čime dijete stječe uvjete za posvojenje. U praksi taj se rok višestruko probija, a djeca na stjecanje uvjeta za posvajanje čekaju godinama.

– Ljudi koji nemaju kapacitete da budu adekvatni roditelji, koji na primjer imaju problema s alkoholom, teško će se odlučiti sami na promjenu. Ako im je motivacija dijete, onda trebaju podršku sustava, a nju danas nemaju, ističe Turčin. Umjesto jasnih kriterija i preciznog vremenskog okvira biološkim roditeljima daju se preporuke, a procjena o tome koliko će dijete čekati do lišavanja roditeljske skrbi, ovisi o pojedinom zavodu za socijalnu skrb.

Pad samopouzdanja

– Ono o čemu treba voditi računa je da se davanjem prilike biološkom roditelju uskraćuje prilika djetetu. Što je duže u sustavu, to će biti teže posvojivo, i to će teže naći obitelj. A prikupit će cijeli niz problema i trauma. Odrastanje djeteta u sustavu ostavlja traga, velika većina ima problem s ADHD-om, probleme u ponašanju, u učenju. To nisu male teškoće s kojima se dijete mora naučiti nositi kad izađe iz sustava, upozorava čelnica Adopte.

Djeci treba dati priliku da izađu iz sustava, jer što su dulje u njemu, to se teže uklapaju u novu obitelj, teže funkcioniraju u okolini. Dijete s problemima u ponašanju, socijalnim kontaktima, učenju, teško će proći kroz školski sustav, imat će problema u uspostavljaju odnosa s drugom djecom, a sve to vodi padu samopouzdanja, kažu u udruzi.

Prosjek čekanja na posvojenje je tri godine, a puno ovisi o potencijalnim posvojiteljima, koji određuju jesu li spremni posvojiti starije dijete, dijete s ponekom teškoćom ili dijete nacionalne manjine.

Idilična slika posvajanja

– Ako su posvojitelji isključivi u očekivanjima, sigurno će čekati duže. Znam posvojenja koja su se realizirala vrlo brzo, kroz samo par mjeseci, gdje su se roditelji odredili da su spremni posvojiti veće dijete ili dvoje djece.

Ako imate prevelika očekivanja, očekujete manje dijete, a djece u dobi do tri godine s pretpostavkama za posvojenje ima vrlo malo, onda ćete čekati dulje, objašnjava Turčin. Dodaje kako svi potencijalni posvojitelji u početku imaju pomalo idiličnu sliku, a kroz edukacije i sam proces spoznaju što je posvojenje i imaju se priliku prilagoditi. Dio njih spreman je korigirati inicijalne preferencije i prihvatiti dijete, a nakon toga treba im osigurati podršku, na čemu Adopta kontinuirano radi.