Na nedavno održanom Festivalu europske kratke priče, u suradnji s Hay Festivalom, virtualno je gostovala britansko-turska književnica i aktivistica Elif Shafak. Usporedno s tim u izdanju Hena coma, u prijevodu Mirne Čubranić, u Hrvatskoj je objavljen njen esej (na stotinjak stranica) pod naslovom »Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela«. U njemu Shafak daje svoj pogled na današnji svijet, a jedan od povoda joj je i aktualna pandemija. Uz priču o vlastitom, preprekama obilježenom odrastanju, autorica ukazuje i na spektar emocija danas zajedničkih većini ljudi: razočaranost, zbunjenost, tjeskoba, ljutnja i apatija. Vezano za to, Elif Shafak se pita možemo li unatoč svim tim uznemirujućim osjećajima sačuvati mentalno zdravlje?

U prvom poglavlju naslovljenom »Razočaranost i zbunjenost« autorica konstatira da je razočaranost široko rasprostranjen osjećaj, što nikoga ne bi trebalo čuditi. Shafak primjećuje i da dok tehnologija umjetne inteligencije i strojno učenje postaju sve sofisticiraniji i rasprostranjeniji, ne čekajući da ih ljudska spoznaja sustigne, a jaz između »visoko kvalificiranih« i »nisko kvalificiranih« radnika sve se više produbljuje i poslovi nastavljaju nestajati, ostajemo zbunjeni.

»Kako god gledali na njega, ovo je prijelomni trenutak, prag. Svojevrsno stanje između. Zbunjujući međuprostor između odgođenog kraja i nepoznatog početka. Antonio Gramsci, talijanski intelektualac i politički mislilac kojega je Mussolini dao uhititi, napisao je u svojoj zatvorskoj ćeliji da se ‘kriza sastoji upravo u činjenici da staro umire, a novo se ne može roditi; u tom međuvlađu javlja se veliko mnoštvo patoloških pojava.’ Riječ ‘patološki’, u smislu u kojem je Gramsci koristi, znači ‘povezan s bolešću’; i mi sad obolijevamo zbog nesigurnosti kojom smo okruženi – nešto smo između; niti smo se sposobni odreći starog poretka koji nas je učinio sve nesretnijima, niti izgraditi neki novi svijet rješenjima iz naučenih lekcija. Umorila nas je tjeskoba, izjela ljutnja, naši umovi i obrane prečesto su nadvladani. Vremešne Turkinje i Kurtkinje u Anatoliji kažu ‘pazi se pragova’. Jer one tu prijelaznu točku vide kao domenu džinova, stvorenja od vatre bez dima, čuvena po svojoj prevrtljivosti«, riječi su kojima Shafak opisuje današnje (među)stanje.

​Njen je stav i da od samog početka ova pandemija nije bila samo kriza javnog zdravstva.

»Niti se radilo samo o političkoj nesposobnosti, manjku pripremljenosti i kašnjenju u reakcijama – iako je i to bilo napadno prisutno. Jednako tako, postpandemijski krajolik neće sačinjavati samo gospodarska recesija, visoka nezaposlenost i pad životnog standarda. Ovo kroz što sad prolazimo ujedno je i kriza značenja…

Što je normalno? Želimo li se vratiti na stanje kakvo je bilo prije pandemije? Je li to bilo doista ‘normalno’? Što je sreća? Kojim vrijednostima bismo odsad nadalje trebali dati prvenstvo: zgrtanju bogatstva i debelom bankovnom računu… Ili zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, raznolikosti i inkluziji, pozitivnim ljudskim interakcijama s prirodnim ekosustavima, poslovnim modelima vođenima svrhom? Svaka odluka koju danas donesemo imat će dugoročne posljedice koje će obuhvatiti nekoliko naraštaja…

Ovo je raskrižje, prag (vezano za to možemo podsjetiti na knjigu »Prag – kriza zapadne kulture« Thoma Hartmanna iz 2009. godine). Kad shvatimo da se ne možemo i ne smijemo vratiti na stanje kakvo je bilo prije pandemije, suočeni smo s dva puta, od kojih možemo izabrati jedan. S jedne strane protežu se nacionalizam, protekcionizam, stav ‘najprije moja vrsta’ – autoritarni vođe već koriste društveno-ekonomski poremećaj izazvan pandemijom kao izliku da učvrste svoju moć, kontroliraju građansko društvo i dodatno se povuku u izolacionizam. S druge se strane pruža cesta prema međunarodnoj komunikaciji i suradnji, duh humanizma za suočavanje s vodećim globalnim izazovima, od klimatske krize do sve većeg siromaštva, od cyber terorizma do mračne strane digitalnih tehnologija«, neka su od razmišljanja Elif Shafak.

U svom eseju ona navodi da nezapamćene društvene i gospodarske reperkusije pandemije razorno utječu na mentalno zdravlje općenito, a krizom su najgore pogođeni mladi, žene i manjine. U sljedećem poglavlju pod naslovom »Tjeskoba« autorica piše da je vrijeme u kojem živimo vrijeme zarazne tjeskobe.

»Jedna se riječ često pojavljuje u našem svakodnevnom životu: kriza. Izbjeglička kriza… Kriza liberalne demokracije. Kriza zapadne civilizacije. Ekološka i klimatska kriza. Kriza u našim zdravstvenim sustavima i zajednicama. Kriza beskućništva, siromaštva, sve veće nejednakosti, duboko ukorijenjenog rasizma… Zatim govorimo o krizi u određenim sektorima: ribarstvu, poljoprivredi, proizvodnji, trgovini na malo, turizmu, ugostiteljstvu… Ono o čemu ne govorimo jest što takav život u stalnoj napetosti čini nama, našoj psihi i mentalnom zdravlju«, osvrće se Shafak.

Jedno poglavlje posvećeno je ljutnji, a slijedi ono o apatiji iz kojega izdvajamo misao: »Čitanje memoara ljudi koji su preživjeli najmračnija poglavlja u ljudskoj povijesti kao što su holokaust, genocidi, građanski ratovi, važno je iskustvo iz kojeg se dade mnogo naučiti. Mnogi preživjeli postavljaju jedno bitno pitanje: ‘Kako je moguće da se takve grozote mogu dogoditi?’«

U zadnjem poglavlju »Informacije, znanje, mudrost« Elif Shafak navodi da živimo u doba u kojem je previše informacija, manje znanja i još manje mudrosti.

»Taj omjer treba se obrnuti. Definitivno nam treba manje informacija, više znanja i mnogo više mudrosti. Paradoksalno, previše informacija prepreka je stjecanju pravog znanja. Znanje zahtijeva čitanje. Knjige. Dubinske analize. Istraživačko novinarstvo. Tu je i mudrost, koja spaja um i srce, aktivira emocionalnu inteligenciju, proširuje empatiju. Za to su nam potrebne priče i pripovijedanje… Da bismo bili mentalno zdraviji, možda nam u eri kad je sve u neprestanom previranju treba mješavina svjesnog optimizma i kreativnog pesimizma. Gramscijevim riječima, ‘pesimizam intelekta, optimizam volje.’«, piše Shafak i na kraju eseja zaključuje: »Nakon ove pandemije nećemo se vratiti na ono što je bilo. I ne bismo smjeli. »Što zovemo početkom često je kraj… Kraj je odakle polazimo. (T. S. Eliot: »Little Gidding«, Četiri kvarteta, 1941.).«