ZAGREB – U ljeto 2016. godine otvoren je u Zagrebu prvi hrvatski Food Outlet Žabac. Logika ove start up kompanije koju su pokrenuli Maja i Mario Žamboki dala se gotovo izreći stihom koji kaže – štok, lom, rok. Jer trgovina je to u kojoj se prodaje i štok – višak robe proizveden u tvornicama, i lom – oni proizvodi koji su oštećeni u proizvodnji ili kojima nije dobra ambalaža, i rok-roba – proizvodi uoči isteka roka trajanja. Nit vodilja bila je, među ostalim, pokušati spriječiti i smanjiti svakodnevno bacanje hrane, ali je jamačno još veći vab kupcima bila činjenica da si u Žapcu i oni slabijeg imovnog stanja mogu priuštiti proizvode dobrih brendova za upola cijene.

U Žabac se dolazi(lo) kupovati jeftinije i kad inflacija nije bila ovolika, i prije konverzije koja je cijenama učinila što je učinila. Kako li je sad? Ima li kupaca više ili manje, i dade li se iščitati išta o tome koliko smo kupovno potentni i koliko mudro pazarimo!? Dan je radni, vrijeme zimsko, a u Žapcu na Črnomercu živahno već. Kako je knjigu glupo cijeniti po koricama, tako ne daje previše rezultata ni mjerkanje onih što ulaze u Žabac.

Ima tu i skupih bundi i istrošenih jakni, i mladosti sa slušalicama na ušima, i umirovljenika što ne dvoje da im i dalje valja masku imati na licu.

Prilika za uštedu

– Pune su vam ruke vrećica. Isplati li se kupovina i nakon što smo dobili euro, pitamo gospođu Lidiju.

– Isplati se, rezolutno će ona. Kaže, prvi put je u Žapcu i to je ciljano potegla iz Gajnica (a to je poprilična udaljenost op.a.) da provjeri ima li uistinu razlike u cijeni između Žapca i »normalnih« dućana.

Foto Davor Kovačević

– I isplati se. Slastice su jeftinije, omekšivač je 15 kuna, a inače je skuplji, pa zapakirane salame, majoneza u tubi je ovdje 9, a u dućanu je 16 kuna…, nabraja gospođa Lidija, još u kunama. Nije joj problem to s rokom trajanja, kaže evo »zimska« do ožujka vrijedi, a da vrijedi i dva tjedna, opet je jeftinije. Uglavnom, dojam je nakon prve kupovine, da se dade tu uštedjeti. Znatiželja joj se, kaže, isplatila, jer neka na svakom artiklu uštedi 50 centi, pa ih recimo kupi deset, nakupi se toga. Pitamo je kako se nosi s konverzijom, je li joj život skuplji.

– Sve je skuplje, to je činjenica. Navodno je i Žabac prije bio jeftiniji, veli nam Lidija.

Dok čekamo Vlatku Vlašić, voditeljicu prodaje, šetamo naokolo praćeni pogledom kartonskog Brucea Willisa što reklamira neko energetsko piće. Cijene zavodljive, makar neke proizvode vidiš prvi put u životu pa ih i nemaš s čim usporediti. Tu je i famozni točionik s deterdžentima, da natoči čovjek koliko mu treba i sukladno količini to i plati. Slatkiša ponajviše, ali ima, recimo, i žarulja od 75 W za pukih 0,45 centi.

Veći asortiman

U to evo i Vlatke Vlašić, i to s kolicima u kojima joj je sin Tomo. Iznenadila nas, priznati valja, mladost one koja pod svojom komandom drži sve Žapčeve trgovine.

Foto Davor Kovačević

– Svih 80 ljudi, smješka se Vlašić. Spominjemo mi onaj lom, rok, štok, ali, kako kaže Vlašić, nije tu samo roba te vrste.

– Mi dosta robe uvozimo i Žabac ima mnogo robe koja se na hrvatskom tržištu ne može pronaći nigdje osim u Žapcu. I to su naši kupci prepoznali, ističe Vlašić. Slaže se ona s konstatacijom da su cijene ono što ljude privlači, ali ukazuje i na to da osim roka, štoka i loma, ima Žabac i regularnu robu s dugim rokom trajanja kako bi bi upotpunio asortiman.

– Naši stariji kupci molili su da čim više toga mogu kupiti kod nas, da ne moraju dalje hodati po ono što im nedostaje. Imamo, dakle, i taj regularni asortiman koji nije toliko jeftiniji nego u ostalim trgovinama, ali je uvijek barem kunu-dvije jeftiniji, priča Vlašić.

Nego, euro…. Kaže Vlašić da su cijene u Žapcu porasle s inflacijom, dok cijene u euru nisu zaokružili, već su samo cijene koje su bile u kunama preračunali u euro. Cijene su, kaže, rasle jer su skoro svi proizvođači od kojih direktno dobavljaju robu digli svoje cijene.

– Mislim da uzrok tome ne može biti prelazak na euro. Zašto su nabavne cijene toliko skočile kod apsolutno svih dobavljača, iako oni govore da nisu, nije mi jasno. Mislim da nije bilo potrebe da se toliko dižu cijene, veli Vlašić.

Foto Davor Kovačević

Cijena prije svega

S druge pak strane, bit’ će da je i inflacija pojačala interes kupaca za Žabac. Reći će Vlašić da su kupci postali otvoreniji, da se ne boje kao prije kupovati rok-robu.

– Morate neke stvari sebi prilagoditi u glavi ako želite štedjeti i napraviti neku razliku u svom novčaniku, ističe Vlašić. Ljudi, kaže, gledaju svaku kunu, zovu iz cijele Hrvatske i pitaju kad će trgovine Žabac biti otvorene i kod njih.

– Jesmo li mi to onda osiromašili!?

– Jesmo, jer su plaće ostale iste. Manja je kupovna moć, ne dvoji Vlašić. Zato bi, smatra ona, sve moglo biti i bolje da se domaći proizvođači ne boje Žapcu dati robu pa se, uslijed slijepe želje da zaštite brend i ime, ogromna količina robe i dalje baca, spaljuje, propada. Što se pak ušteda tiče, onako generalno, Vlašić savjetuje da treba pametno kupovati.

– Ne treba srljati, ne treba kupovati ogromne količine i praviti ne znam kakve zalihe doma, već pametno kupovati, za tri dana, točno rasporediti što ćete kupiti i tad će se vidjeti ušteda u novčaniku, savjetuje.

Pred hladnjakom gospođa Snježana. Pažljivo bira što će kupiti, taman da je pitamo što na koncu prevagne.

– Cijena, prije svega. Gledam što je jeftinije, veli.

A jesmo li to osiromašili pa moramo paziti na cijene, ili se tu radi o mudroj kupovini!?

– Pa moramo bit’ mudri jer smo osiromašili, smješka se Snježana dok finišira kupovinu svega što joj treba za napraviti pizzu za ručak.