U centru Siska, u Ulici kralja Tomislava broj 16, lijepa, starinska zgrada. Oko nje ona samoljepljiva traka koja priječi prolaznike da joj priđu bliže. Makar se na prvu čini da možda i nije tako, potres ju je oštetio taman toliko da zasluži crvenu naljepnicu, da je neupotrebljiva i za rušenje, da je opasna.

A samo koji dan prije nesretnog 29. prosinca 2020. u njoj je sve bujalo od života. Korisnici Dječjeg doma Vrbina Sisak, njih jedanaestoro koji su se u vrijeme potresa u njoj našli, neće se u nju vratiti. No, ispunit će se kad-tad njihova žarka želja da se vrate u Sisak i to, ako se pita ravnateljicu Dječjeg doma Vrbina Đurđicu Pavešić-Herkov, čim prije! Jer, ne kani ravnateljica čekati dvije, tri godine da se realizira već donesena odluka Ministarstva i sagradi novi dom, već je odlučna da tu novu zgradu štićenici čekaju i dočekaju kod kuće, u Sisku i to u montažnoj modularnoj kući! Treba samo prikupiti sredstva, kupiti zemljište i kuću, opremiti je i to je to.

Potres, dan prvi

Zvuči nemoguće i preambiciozno?! Za ravnateljicu i djelatnike ovog doma ne postoji nemoguće kad su njihova djeca u pitanju. Učinit će oni sve, uz pomoć dobrih ljudi, da se korisnici vrate kući, tamo gdje su stvorili svoju socijalnu mrežu, gdje im je škola, gdje su im aktivnosti, tamo gdje im je dom. I uspjet će u tom, jasno je svakom tko je imao to zadovoljstvo da razmijeni koju rečenicu s zaposlenicima doma, onako kako smo je mi razmijenili s ravnateljicom Đurđicom Pavešić-Herkov, socijalnom radnicom Ines Zeljug i odgajateljicom Nevenom Novaković.

Našli smo ih u prostoriji Probacijskog ureda u Sisku, gdje im je Ministarstvo pravosuđa ustupilo dvije prostorije za potrebe uprave i računovodstva. Tu su oko dva tjedna, štono bi se reklo iza leđa doma, taman da imaju na oku i zgradu i zemljište na kojem će se graditi nova zgrada. Onaj prvi mjesec od potresa ured im je bio doslovno na igralištu iza doma, u automobilu.

– Znači, u Lipiku su djeca bila osam dana nakon potresa, zatim je dio njih smješten u SOS Dječjem selu u Lekeniku, a dio je u Sisku u stanu Željezare, dok vam je ured ovdje?! Na tri ste lokacije – trudimo se nekako locirati gdje je tko ovaj tren.

Srećom nitko nije stradao / Foto Davor KOVAČEVIĆ

– Kako ste to dobro povezali – smije se ravnateljica Pavešić-Herkov.

– Vratimo se mi na početak, na 29. prosinca kad je zatreslo – velimo.

– Vratimo se na 28. prosinca – na to će naše sugovornice.

S pravom, jer onaj prvi potres koji je dobro zatresao i Sisak, makar ga nije tako strašno rušio, pomalo svi zaboravljamo.

– Svi, osim Nevene, koja je za tog prvog potresa radila prvu smjenu – na to će Pavešić-Herkov.

Veliki su smirivali male

Odgajateljica Nevena Novaković zato se svega dobro sjeća. Zatreslo je u pola sedam kada su djeca još spavala. Kako je grunulo, tako se čula vriska, dreka. Odgajateljice su brzo reagirale, djeca su ostala u sobama dok se potres nije smirio, a onda su ih spustile iz soba u prizemlje te im objasnile što je to bilo i što bi moglo još biti.

– Na svu sreću, pripremili smo se na to da bi moglo biti opet. Uputili smo ih kako trebaju reagirati, kako postupiti ako se potres ponovi. Taj dan zatreslo je još malo oko 14 sati i bilo im je stresno, ali su bili i pripremljeni. A onda je “prava” akcija krenula idući dan, 29. prosinca – priča Novaković.

Dječji dom Vrbina skrbi o djeci bez roditelja i bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Dom je tijekom prosinca imao 25 korisnika u dobi od 5 do 17 godina. Dio ih je završetkom školskog polugodišta, 23. prosinca, otišao skrbnicima na praznike. Njih jedanaest ostalo je u domu, gdje su se i zatekli kad je zatreslo.

– Veliki su smirivali male. Nije nas odgajateljica u tom trenutku bilo dovoljno da ih sve zagrlimo, tako da su i veliki smirivali male – kazuje Novaković.

Ona je ta koja je djeci nakon prvog potresa održala kratko predavanje što raditi kada se tlo zatrese. Ispravlja nas ravnateljica, kaže, nije riječ o predavanju već je Nevena instinktivno napravila isto što bi i kod svoje kuće napravila. Najbolje je, međutim, to da su je djeca i slušala i sutradan sve odradila kako im je Novaković i rekla.

Gromade padale sa stropa

– Tog 29. prosinca djeca su deset minuta prije potresa došla u dom iz šetnje. Sjedili smo za stolom u blagovaonici, bilo je vrijeme ručka kad je krenulo. Svi su odmah krenuli pod štok, držali se za zid, jedni za druge. Raštrkali su se baš kako treba, stali i čekali upute za dalje. I onda kad se čulo iz daljine “hajmo van!”, svi smo izašli van i našli se na igralištu – prisjeća se Nevena.

Djeca, ravnateljica, pripravnice, kuharica, čistačice, kućni majstor….

– Kad smo izašli van imali smo što i vidjeti. Rasulo, sirene, vika, dreka, nemogućnost uspostave bilo kakve veze – priča Pavešić-Herkov.

A šteta velika, makar se nama učinilo za posjeta da i ne izgleda zgrada tako strašno.

– Zavarava izgled izvana, zavarava. Mi svako toliko ulazimo unutra ne bi li spasili štogod stvari, i svaki novi ulazak je novo iznenađenje. Svaki put otkrijemo neku novu štetu – veli ravnateljica.

Zavarava izgled izvana, zavarava / Foto Davor KOVAČEVIĆ

Lako, međutim, za štetu. Bitno je da je u svoj toj nesreći bilo i velike sreće.

– Sreća u nesreći je da je u vrijeme potresa, 12 sati i 19 minuta, vrijeme kad su svi ručali. Da su djeca bila po sobama, kao što slobodno vrijeme i provode vani ili u svojim sobama, dnevnim prostorima, krevetima, drugačije bi sada pričali i drugačije bi priča završila. Padale su gromade sa stropa – ističe Zeljug.

– A i dio puta kojim su se vraćali iz šetnje, da su tim putem prošli samo deset minuta kasnije bilo bi strašno – dodaje Novaković.

Tragedija se, na sreću, nije dogodila. I da sve bude bolje, spasile su odgajateljice plišanu kornjačicu lavljeg imena – Leona! Eno je sada na sigurnom, u Lekeniku, uz svoju devetogodišnju djevojčicu koja bez nje ne može.

Spašena tješilica Leona

– Kornjača je s tom djevojčicom došla u dom, ona je njezina tješilica. Dobila je ona sada još desetak kornjača, ali Leona je glavna. Kad je udario potres Leona je ostala sjediti za ručkom, dok je djevojčica pobjegla van. Ona je bila jako uznemirena, u velikom šoku, plakala je i vrištala, teško ju je bilo utješiti. Nije bilo druge nego natrag po Leonu, pa ako zatrese, zatrese. Kad je dobila kornjačicu zagrlila ju je, došla malo sebi, smirila se koliko se mogla smiriti – dobro se sjeća Nevena koja je zbog djevojčice riskirala sve i spasila kornjačicu.

S tog igrališta na koje su izjurili van vidio se, baš kao što se i danas vidi, oštećen zabatni zid zgrade. Svima je bilo jasno da se unutra ne mogu vratiti. Ravnateljica odmah zove ravnatelja Centra za pružanje usluga u zajednici u Lipiku.

: Tu će jednog dana biti izgrađen novi dom / foto Davor KOVAČEVIĆ

– Znala sam da Lipik ima jednu zgradu opremljenu krevetima i to mi je bilo, u tom trenutku, prvo i jedino rješenje. Nazvala sam kolegu Ivana Pušćenika i rekla mu da mi više nemamo kud. Pitala ga: “Jel’ nas primaš?” A on je rekao: “Dolazim!” Nije bilo vremena za veliku priču. U međuvremenu je zvala i kolegica ravnateljica iz Dječjeg doma Karlovac, Nataša Horvat, pa je i ona ponudila smještaj. Međutim i Karlovac je treslo. Lipik mi je u tom trenutku izgledao kao neka sigurna zona. Sve bliže Sisku bilo je tada nesigurno – priznaje ravnateljica, zahvalna svima na pomoći.

Kako je odgajateljica “otela” zgradi kornjaču Leonu, tako su se vratili i po jakne, svoje torbe, potrpali se s djecom u kombi koji je došao iz Lipika i u svoj automobil, pa pravac Lipik. Bilo je važno da s djecom u Lipiku prenoći i njihova odgajateljica, da je s djecom sve vrijeme, da imaju kraj sebe nekog poznatog nakon svega što su preživjeli i u novoj sredini. Teško je i zamisliti što je sve ravnateljici i njenoj ekipi tih par sati prolazilo kroz glavu.

Nema straha, samo nemoć

– To su sve bile neke instinktivne radnje, bez puno razmišljanja. A jedina riječ kojom bih ja mogla opisati osjećaj kad je zatreslo je – nemoć. Nijedan drugi izraz nemam osim – nemoć. Apsolutno ništa ne možeš napraviti. Nema straha, samo nemoć. Sjećam se da sam samo rekla: “Bože, ovo je gotovo” – kazuje Pavešić-Herkov.

Taj nesretni potres se, zapravo, samo naslonio na sve što je i dom snašlo u prošloj godini. Korona je tu od ožujka prošle godine, djeca su cijelo vrijeme zatvorena, a odgajateljice s njih osam, devet istovremeno, rade zadaću. I baš u inat takvom stanju planirali su nikad raskošniji doček nove godine. Dobili su donaciju, nakupovali svega, od dječjeg šampanjca do konfeta, okitili dom. Na kraju, doček je bio u Lipiku. Što li su samo svi zajedno poželjeli?!

– Ovo su želje svih nas, i djece i zaposlenika – na to će ravnateljica.

Pokazuje nam crteže, savršene u svoj svojoj dječjoj nesavršenosti, onaj na kojem piše “pomozite da se vratimo u Sisak”, onaj na kojem je zgrada doma prije i poslije potresa i onaj na kojem je i crnog neba nad domom i mnoštvo malih crvenih srca oko doma.

– Ne treba biti psiholog da vidiš sve; i ljubav prema toj kući, i taj strah jer se trese cijela zgrada, i taj crni oblak koji se nad kuću nadvio. Želimo se vratiti u Sisak. Nismo još ni sjeli u kombi koji nas je odvezao u Lipik, a to nam je svima bila želja – ističe ravnateljica.

Pravi odgoj za život

To nas vodi do srži ove priče, do onog što valja učiniti kako bi se i djeca i djelatnici čim prije vratili u Sisak. Čekati da se izgradi nova zgrada je predugo. Ravnateljica je imala ideju da se kupi kakva kuća u Sisku pa da tu budu privremeno. No, onda je nema nekoliko dana, 5. veljače, ponovo zatreslo. Ako je po seizmolozima to je bio potres jačine od 3.8, ali tlo se pod nogama taman toliko ljuljalo da je ravnateljica shvatila kako je kupovina bilo kakve kuće u Sisku, a da čovjek ne zna koliko je i sigurna, poveći rizik. I pala je odluka; neka kuća bude montažna, modularna!

Ovo su želje svih nas, i djece i zaposlenika, kaže nam Đurđica Pavešić-Herkov / Foto D. KOVAČEVIĆ

– Tražimo dom da se vratimo u Sisak i da budemo svi na okupu. A ta će kuća itekako imati svoju svrhu i namjenu i onda kada se uselimo u zgradu koju će graditi Ministarstvo nadležno za socijalnu skrb. Tada će se ta kuća koristiti za organizirano stanovanje djece u dobi od 14 do 18 godina, u njoj će odgajatelji s njima biti 24 sata i tu će djeca s odgajateljima učiti o svakodnevnom životu; kuhanju, spremanju, održavanju čistoće prostora… Sve ono što sada Nevena, igrom slučaja, radi u stanu u kojeg smo premjestili troje starije djece, djevojčicu u dobi od 15 godina i dva dječaka, od 15 i 17 godina, tako će biti u toj kući. Primjerice, u tom stanu jedna je 15-godišnja korisnica otkrila kako ima talenta za razne stvari. Sjela je tako po prvi put za šivaću mašinu i u sat vremena sašila platnenu torbu. Od dvije stare majice u tren sašije jednu novu. I kolače peče, kuha, a sve prirodno, lako. Jednostavno se našla bačena pred prave životne situacije. Tako će biti u toj modularnoj kući, nakon što se dio mlađih korisnika useli u novu zgradu, pravi odgoj za život – priča Pavešić-Herkov.

Puno dobrih ljudi

S druge pak strane, u novoizgrađenoj zgradi doma bit će smještaj za budućih 20-oro djece i možda dio sadašnjih korisnika koji još neće napuniti 14 godina. Bit će tu i smještaj za jednu grupu predškolske djece od 3 do 7 godina, što je novina. Ministarstvo se, naime, vodilo činjenicom da županija Sisačko-moslavačka ima itekako potrebe za ovom vrstom skrbi pa će ubuduće dom biti isključivo za smještaj djece s ovog područja. Bit će tu i jedna grupa poludnevnog boravka, djece koja dolaze u dom, tu provode određeno vrijeme i uz napore i pomoć odgajatelja izvršavaju svoje školske obaveze i uče se socijalizacijskim i drugim vještinama, a nisu im životne prilike toliko ugrožavajuće da bi ih se moralo izmjestiti iz obitelji. Sve to plus još mobilnih timova za savjetovanje i pomaganje na području koje je takvih timova trebalo i radi korone, a pogotovo će ih trebati nakon potresa. To će sve biti za dvije, tri godine.

I mediću nedostaju njegovi prijatelji / Foto D. KOVAČEVIĆ

– No, ono što nama treba odmah je zemljište i montaža modularne kuće – rezolutna je ravnateljica.
Cijene takvih kuća kreću se oko 1000 eura po metru četvornom, bruto stambene površine. Domu treba 150 metara četvornih neto stambene površine, jer kuća mora zadovoljavati odredbe Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga, a to znači da mora imati najmanje četiri spavaće sobe, kuhinju s blagovaonicom i dnevnim boravkom u kojem će biti i prostor za učenje i dva sanitarna čvora, posebno za dečke i posebno za cure.
– Ali, što ako, kojim slučajem, ne prikupite potrebna sredstva?! Ostajete u Lekeniku?! – pitamo.
– Uspjet ćemo skupiti sredstva! Uspjet ćemo, jer ima puno dobrih ljudi, ne bi vjerovali koliko. I to je ono najljepše u svemu – kaže ravnateljica, ističući pritom zahvalnost ravnatelju Dječjeg sela SOS Lekenik, Mariju Čoviću koji im je ustupio kuću na korištenje.

Zgrada građena 1928.

Uspostavila je ona tako veze i s našim iseljenicima u Torontu, New Yorku i Australiji. U Poljskoj se grupa Poljaka organizirala i prikupljaju sredstva. Prije koji dan je, pak, na račun doma prebačeno 50.000 američkih dolara od naših iseljenika iz New Yorka. Reći će ravnateljica da je pritom njima najvažnije da sa svim tim dobrim ljudima ostanu u kontaktu. A priznat će i to da je vodi naprijed i njena tvrdoglavost. Jer, iz dosadašnje zgrade se mora, makar je svoj toj djeci bila dom.
– I nama je. Potrudili smo se urediti je, obojiti zidove, povješati slike, ali ispod tih slika vidi se sve. Bazično, nisu to pravi uvjeti. Djeci je tu bilo lijepo, njima je to bila kuća, i naša je to kuća. Ja tu radim 17 godina, mi smo tu oduvijek, ali to nije to. Ovo novo što će se graditi, to je to – kazuje Zeljug.

: Ode li dom, ode li škola, otići će i ljudi – Nevena i Ines / Foto D. KOVAČEVIĆ

Sama zgrada građena je 1928. godine, a kao dom funkcionira od Drugog svjetskog rata. Organizirale su ga tada časne sestre kako bi se pobrinule za ratnu siročad i tako je dom funkcionirao od 1940. do 1954. Dom zatim dobiva rješenje po kojem postaje dom za djecu i to samo mušku. Bilo je momčića i preko sto u jednom razdoblju. S vremenom se taj broj smanjivao kako je rastao odgojni standard. Ono što je bitno, jest činjenica da je u Sisku uvijek na ovom istom mjestu bio Dječji dom za kojeg znaju i stari i mladi.
– Lokacija je savršena, sve nam je tu; od škola, bazena, klizališta, do Doma zdravlja, velikog igrališta koji je nama baza i dva vrtića koja su nam praktički preko puta – kazuje Zeljug.
U ovaj dom su ulazila djeca, a izlazili ljudi. I ostali su u dobrim odnosima s odgajateljicama, pa su ove dane od potresa zvali, slali pomoć, pitali treba li što. Ravnateljicu je dojmio i čovjek kojeg osobno ne pozna, a on je nazvao odlučan da domu da novac što su ga na splitskom Medicinskom fakultetu, gdje mu sin studira, prikupili za pomoć njegovoj obitelji. Kad ga je ravnateljica pitala zašto kad će njima biti lakše snaći se nego njemu, on je kazao: “Ne, ja to želim dati domu koji je bio jedina moja kuća za koju znam.”

Ruksak za Cicinban

– Tu je prošlo djece u tisućama. Veliki dio njih je uspio, rade i imaju danas svoje obitelji. Može se tu puno. Veže se uvijek dijete za nekoga, ne mora biti odgajateljica, može ravnateljica, kuharica, domar naš kojeg sada zovu Super Mario. I kad izađu iz doma ostajemo u kontaktu. Vole se vratiti, pričati s nama, pitati za savjet – kaže Zeljug.
Kolike su veze i koliko jake, ilustrira i način na koji naše sugovornice pričaju o malom petogodišnjaku, očito ljubimcu svih, koji ni govoriti nije znao kada je u dom došao. Progovorio je kada su ga upisali u vrtić Ciciban pa je među prvim riječima što ih je izgovorio, bilo baš ime vrtića, doduše u njegov verziji koja glasi – Cicinban!
– Na dan potresa on je cijelo vrijeme do Lipika pitao gdje je njegov ruksak za vrtić. Jer, u njemu je njegova bočica, njegove šlapice, sve što mu za Cicinban treba. I mi smo mu ga našli, ruksak za Cicinban koji je njegova kornjačica Leona. Sada ide u vrtić u Lekeniku, i to je O.K., ali Cicinban! – priča nam Zeljug.
I zato su molile ravnateljicu u vrtiću da čuvaju za njega jedno prazno mjesto, da ide u svoj Cicinban, kad se iz Lekenika vrati. I to je razlog zašto je povratak u Sisak čim prije moguć.
– Trebamo zemlju i novu kuću, a mi ćemo nju namjestiti, opremiti, samo da se opet vratimo, da smo opet na hrpi – sažima Zeljug.
Bilo bi to važno i za čitav ovaj kraj, za njegov opstanak, jer ode li dom, ode li škola, otići će i ljudi. Pritom upozorava Zeljug i na činjenicu da će se u idućem razdoblju pojaviti i povećana potreba za uslugama doma. Povećat će se broj zahtjeva, jer ako su djeca do sada bila zanemarivana to se možda unutar zidova kuća i nije toliko vidjelo, već se uspješno skrivalo, a sada kada se živi u kamp kućama i kontejnerima, sve biva vidljivije pa i zanemarivanje.

Planove za nikad raskošniji doček nove godine uništio je potres / Foto D. KOVAČEVIĆ

Sve što čini jedan život

– Nego, koji ste vi datum useljenja zaokružili na kalendaru – pitamo ravnateljicu.
Smije se ona na to, kaže da ipak nije Vidoviti Milan. Ali, zna zato što nam je činiti da to bude čim prije moguće.
– Na nama je da pozovemo sve ljude dobre volje da uplate na naš žiro-račun novac, kako bi što prije kupili zemljište, a onda i krenuli u postupak nabave modularne kuće. Kad budemo tu onda nam i nije toliko važno hoće li nova zgrada biti sagrađena za dvije ili tri godine – naglašava Pavešić-Herkov.
– Znači, bit će kuća modularna recimo do početka nove školske godine?! – velimo.
– O, ja očekujem da će biti i prije! – na to će ravnateljica.
Kolegice joj se na to nasmijaše, da bi i opet ponovile koliko je važno da se djeca vrate tu gdje su satkali svoju sigurnosnu mrežu, onu od kontakata, prijatelja, aktivnosti, svega što čini jedan život. Život koji je do 29. prosinca živo pulsirao u Ulici kralja Tomislava na broju 16.
Hodamo po zgradi s crvenom naljepnicom, po blagovaonici i sobama u kojima se još uvijek jasno vidi kako su po krevetima padali komadi stropa i kako je sama sreća htjela da ne bude ozlijeđenih. Ines Zeljug uzima velikog plišanog bijelog medu i malog smeđeg da ih nosi djeci u Lekenik, a onda nalazi i zidni sat kojeg je sa sobom donijela prije 17 godina. Na jednom od zidova grafit što ga je domu poklonio grafiter Darko Boškić Bole. Na njemu sunce i tekst koji kaže: “Mogućnost ostvarivanja snova je ono što čini život zanimljivim.”
– Ovo može biti moto za kupnju naše nove kuće – sinulo je ravnateljici Pavešić-Herkov.
Bome i može i neka bude moto za sve nas koji ćemo pomoći da se kuća kupi. Sve što treba jest dati svoj prilog na žiro-račun HR7723900011100016509. Za uplate iz inozemstva SWIFT/BIC:HPBZHR2X. Djeca Dječjeg doma Vrbina Sisak to zaslužuju.