Oko 80 posto turističkog prometa u Hrvatskoj i dalje se odnosi na ljetne mjesece. Samim time sunce i more su i dalje mamac broj jedan za dolaske turista i upravo na ovim proizvodima se ostvaruje najveći turistički promet i, ruku na srce, i dalje su najvažniji motiv dolaska.

Tako i zadnje Tomasovo istraživanje preferencija gostiju iz 2019. navodi kako su u Jadranskoj Hrvatskoj glavne aktivnosti turista plivanje/kupanje, razgledavanje gradova, odlazak u restorane, posjet povijesnim građevinama, posjet nacionalnim parkovima, brodski izleti, pješačenje te niz drugih sportskih, rekreativnih, zabavnih i kulturnih aktivnosti, a kao i na razini Hrvatske, visoko su ocijenjeni uređenost mjesta, čistoća, opremljenost i uređenost plaža.

Suvremeni zahtjevi

Pitanje plaža nametnulo se kao jedno od najvećih pitanja oko kojeg se lome koplja u javnosti vezano za donošenje novog Zakona o pomorskom dobru, no i pitanje koje se godinama provlači zbog niza primjera problema oko koncesija i koncesijskih odobrenja, zapuštenosti plaža, pogodovanja lokalnih šerifa, uzurpacije plaže i gradnje dva metra od mora… U sjećanju građana Liburnije još su peripetije oko plaže Medveja, ili predavanja ponuda kod davanja koncesijskih odobrenja za plažu u Ičićima, a što ide po metodi najbržeg prsta. Noviji primjer je, pak, onaj oko koncesioniranja glavne gradske plaže u Crikvenici. Ima tu i doista dobrih primjera kako su plaže, odnosno njihovo uređenje, destinaciju digle na višu razinu, no i dalje je to na terenu priličan »cušpajz«. Činjenica je ustvari da se u novi prijedlog zakona prvi put uopće i uvodi sam pojam plaže, doduše, s druge strane nije se riješilo fundamentalno pitanje utvrđivanja granica pomorskog dobra o kojima najviše ovisi i samo upravljanje plažnim prostorom.

Plaže su, u svakom slučaju, iznimno važan resurs, doista ne treba puno pameti da bi se to zaključilo, no puno pameti očito treba da se taj važan resurs zaštiti i adekvatno valorizira.

Koliko su danas uređene plaže bitne turističkom sektoru, što ustvari u današnje vrijeme znači plaža koja odgovara suvremenim zahtjevima turista, kao i na kakve sve probleme nailaze oko pitanja plaža, pokušali smo doznati među dionicima u turističkom sektoru. Međutim, pokazalo se kako je malo tko ustvari voljan podijeliti svoja iskustva.

Komentirajući koliko su plaže danas važne kao turistički resurs, hotelijer Goran Fabris koji je donedavno bio na čelu crikveničkog Jadrana, a sada je član Uprave tvrtke Rudan (koja uz ostalo upravlja hotelom Lišanj u Novom Vinodolskom, a kupila je i hotel Pagus na Pagu), slikovito je kazao kako su Hrvatskoj plaže ono što su Kronplatzu skijališta.

Goran Fabris / Snimio Sergej DRECHSLER

– Zbog čega na skijanje idemo na Kronplatz, a ne na Platak? Zato jer je to motiv dolaska. Jasno je da su u Hrvatskoj plaže sastavni dio turističkog proizvoda i jedan od osnovnih motiva dolaska gostiju od lipnja do početka rujna. Stoga je vrlo važno njima kvalitetno upravljati i brinuti o ovom resursu, kazao je Fabris, dodajući da će predloženi Zakon o pomorskom dobru omogućiti poduzetnicima koji se bave gospodarskom aktivnošću na pomorskom dobru da opravdaju svoja ulaganja i dugoročno i efikasnije planiraju svoje poslovanje.

Ukazao je kako je u poslovanju bitno dugoročnije planiranje. Naime, hotel visoke kategorije ili kamp, prije svega znači velika ulaganja, i jasno je da ima veći interes da se plažom na koju je naslonjen kvalitetno upravlja na duži rok, nego netko tko dobije koncesiju ili koncesijsko odobrenje na jednu godinu. Taj će u tih godinu dana imati interes »pokupiti« što može jer iduće godine ne zna hoće li ponovo dobiti koncesiju ili na njegovo mjesto dolazi netko treći. Jasno je da ni netko tko dobije pravo upravljanja na godinu dana, sam ne može planirati dugoročnije.

Učenje demokracije

– I onda vam se događa situacija da za plažu ispred hotela s 5 zvjezdica, u koji je uložen ozbiljan novac, netko treći da višu ponudu od samog hotela. Pa umjesto 200 ležaljki koje se iznajmljuju po 200 kuna, uz što imate adekvatnu ponudu i red, taj treći ponudi tih 200 ležaljki po 50 kuna, ali uz to postavi pečenjaru, pušta narodnjake do 24 sata, od toga ostvaruje glavninu prihoda, dakle više nego od samih ležaljki… Jasno da se time srozava i kvaliteta hotela u kojem gost plaća sobu, primjerice, 500 ili 700 eura. I sama ponuda na plažama bi se trebala profilirati, nije isto je li plaža uz hotel koji je namijenjen obiteljima s djecom, ili se radi o nekoj ekskluzivnoj ponudi, ili nečem trećem. Naravno, zakon i dalje nigdje ne navodi ikakvo ograničavanje dolaska i drugih na plažu. Po svemu plaže ostaju nadalje otvorene te bih volio da netko pojasni koji je to članak ili stavak u Prijedlogu zakona koji to zabranjuje, odnosno koji u tom smislu treba mijenjati?! Koliko vidim u medijima, oko toga se diglo puno polemike, i vjerujem da je jedan od osnovnih razloga među građanima i aktivistima ustvari nepovjerenje u sustav. Ljudi su se u nebrojeno navrata opekli, ali ne možemo kontinuirano zbog jučer žrtvovati sutra. Razvijati se moramo, reda uvesti moramo. Državu imamo već više od 30 godina i vrijeme je da se počnemo »učiti« demokraciji, a to znači da konstruktivno sudjelujemo u donošenju odluka, da naučimo kako biti protiv nije dovoljno, ako nije popraćeno kvalitetnijim protuprijedlogom, ukazao je Fabris, zaključivši kako se predloženim zakonskim promjenama ustvari ništa bitno ne mijenja, osim što će neke procedure biti jasnije i jednostavnije. I dalje će se zahvati dogovarati s lokalnom zajednicom, a investitori u objekte će imati barem neki dugoročniji okvir za planiranje.

Budući da je bio na čelu Jadrana Crikvenica te se i sam susreo s kronično neriješenom situacijom oko glavnog gradskog kupališta, našeg smo sugovornika pitali kako sada gleda na čitavu tu situaciju.

– Ne bih volio da me se pogrešno shvati, ali treba pitati ljude je li plaža bila bolje uređena kada je bila pod naplatom ulaza, ili kada nije. I ja sam bio za to da se ulaz ne naplaćuje, doduše, sada kada vidim što se s njom događa, odnosno ne događa, ne znam bih li opet bio za tu opciju. Zaključno, ovo je dobar primjer kako cijela destinacija gubi na atraktivnosti zbog neriješenog pitanja plaže. Prije svega hoteli, ali i ostali ponuditelji smještaja, dakle i sami iznajmljivači kojima je isto tako vrlo važno da gosta mogu poslati na uređenu plažu koja ima dovoljno sadržaja, počevši od onog osnovnog kao što su javni WC-i, i koji za svoj apartman u destinaciji s neuređenom plažom ne mogu postići cijenu koju bi postizali da je kvaliteta ponude na plaži na višoj razini, slikovito je pojasnio naš sugovornik.

Foto PIXABAY

Protiv zabrana

Možda su još i važnije plaže za kampove koji su jako oslonjeni upravo na plažnu ponudu, iako oni visoke kvalitete sve više godinama nude i druge sadržaje poput bazena, wellnessa i slično. Govoreći o tome koliko je uređena plaža bitna za današnjeg gosta, tako nam je jedan turistički djelatnik, primjerice, kazao kako smo u koronakrizi ustvari vidjeli koliko nam država ovisi o turizmu.

Činjenica je da bez plaža ne možemo razvijati turizam, kazao je naš sugovornik, podsjetivši kako na aktualan broj turista više praktički nemamo dovoljno plaža. Kao i da za svako uređenje nove treba mijenjati županijske prostorne planove, a to traje po 10-ak i više godina.

Ukazao je kako je apsolutno protiv bilo kakvog ograđivanja plaža i zabrane pristupa. Kaže kako toga nema ni u drugim zemljama, Italiji, Grčkoj, a isto tako razvijaju turizam.

– I Karibi imaju otvorene plaže. U Italiji, u Grčkoj, nigdje nema zatvorenih plaža. Neka budu otvorene, ali neka se omogući koncesija, odnosno da dižemo standarde. Ako dižemo hotele i kampove na pet zvjezdica, ne možemo imati to da se gost kupa na škrapama. A nemamo dovoljno prirodnih plaža, tako da ćemo morati raditi i nove. S tim da se to apsolutno mora staviti pod kontrolu, u zakonske okvire, pod kojim uvjetima i kako, to je jasna stvar, dodao je ovaj turistički djelatnik.

Komentirajući aktualnu situaciju, uz ostalo je istaknuo i kako i dalje ostaje činjenica da se ne valoriziraju ulaganja nekoga tko je uredio plažu, odnosno »ni od čega stvorio nešto«, već nakon isteka koncesije ima istu startnu poziciju kao i svi ostali. Nema dugoročnog promišljanja i kontinuiteta.

– Evo primjera što se događa u praksi… Ja sam uredio plažu i s obzirom na to da živim od turizma i gledam stvari dugoročno, ostvarujem, primjerice, 10 posto zarade. Zaposlit ću na plaži i nekoliko ljudi, nabavili smo električna vozila kako bi osobe s posebnim potrebama mogle lakše do mora, tu su sadržaji za kućne ljubimce… I nakon isteka koncesije, ide javni natječaj na kojem sve to ne igra ulogu i ja bez obzira na ulaganja, činjenicu da poštujem sve zakone i plaćam sve obaveze, nemam nikakvo pravo prvenstva. Dakle, teoretski će se dogoditi da će doći netko treći s, karikiram, »excel tablicama«, neki strani fond, kojem je jedini cilj ostvariti čim veću zaradu dok traje koncesija. A to znači da će biti manje zaposlenih na plaži, manje dodatnih usluga koje dižu njenu kvalitetu i slično… Samim time pada i kvaliteta mog kampa koji je prirodno naslonjen na tu plažu i gosti više neće imati ovu razinu usluge, pojasnio je ovaj dugogodišnji turistički djelatnik, navodeći da to nije problem samo kod koncesioniranja plaža, već i luka, lučica, ali i marina koje bi se mogle naći u velikim problemima istekom koncesija.