Od uvale do uvale, dok je kroz tamne oblake probijalo sunce, vijugava cesta vodila nas je na sam kraj županije. Sveta Marija Magdalena, zaselak naselja Tribanj u Općini Starigrad posebno je mjesto u našoj, ali i u Ličko-senjskoj županiji, s obzirom na to da granica između ove dvije županije dijeli mjesto na pola.

Sveta Marija Magdalena od Starigrada je udaljena desetak kilometara, a na putu do sela proći ćete i kroz Tribanj Šibuljine i Tribanj Kruščicu. Do Gospića, stanovnicima treba sat i 20 minuta, a do Zadra sat i tri minute.

Stare i nove kuće

Granicu ovih dviju županija čini jedna jaruga koja se s planine spušta ispod ceste, ispod parkinga ravno u more.

Tik do jaruge, u Zadarskoj županiji, nalazi se crkva sv. Marije Magdalene koja po nekim zapisima datira još od 1181. godine i kao takva nalazi se na listi zaštićenih kulturnih dobara.

Nakon dugog putovanja, kad smo se zaustavili na parkingu i osvrnuli oko sebe oduševili smo se viđenim. S jedne strane ljepota planine i velebitskih suhozida, a druge strane morsko prostranstvo s pogledom na Paški most.

Ono što nas je isto iznenadilo je činjenica da na ovako malom prostoru, sa svega šačicom kuća, postoje dva restorana. Jedan se zove Jure, drugi se zove Florida.

Vlasnik restorana Florida ljubazno nas je primio nakon što smo se pojavili na terasi restorana, nesigurni radi li uopće. Na kraju, ipak radi jer nešto rezervacija još ima.

Jure Vukić, rođen je u Svetoj Mariji Magdaleni, koja je nekad nosila naziv Mandalina koji se kod nekih i dandanas zadržao jer smo par puta čuli upravo to ime sela.

Vukić nam je ispričao kako se rodio u staroj kući, u staroj kuhinji, starog restorana Tri murve, koji je njegov otac držao još kad je on bio dijete. Danas je kuća obnovljena, a na tom istom mjestu je današnja Florida, još od 1988. godine.

– Najprije se zvalo Sveta Marija Magdalena, pa se u komunizmu prekrstilo u Mandalina, pa je onda opet Sveta Marija Magdalena.

Mjesto se dijeli na dvije županije, ali se prije nije dijelilo jer u općini Zadar, bivšoj, ove dvije kuće što su sad u naselju nisu postojale.

Cijelo je naselje, ovaj stari dio bio u općini Zadar, u Dalmaciji. Ova jaruga koja teče nizbrdo je granica, ispada da je selo podijeljeno, ali to se desilo tek nakon što su izgrađene kuće prije tridesetak godina, kazao nam je Vukić objasnivši nam da su sve kuće koje vidimo u staroj Mandalini oduvijek tu, osim one dvije nove preko granice i kako kaže: »Zato smo u dvi županije! Granica je ostala, kuće su došle i tako…«

Treba tu živjeti…

– Mi od pamtivijeka gravitiramo Zadru, a i oni isto. Oni su iz brda doselili, njihove stare kuće su na zadarskoj strani. Znači, oni isto gravitiraju Zadru.

Više manje, svi su rođeni u Zadarskoj, a sad su im kuće u Ličkoj. A znate, u te dvije nove kuće ima više ljudi nego u cijelom ovom starom dijelu.

U te dvije kuće ima jedanaestero ljudi, a ovdje nema ni pola. Dosta ljudi je umrlo, dosta se iselilo trbuhom za kruhom. Mi smo imali sreću, ali da nemamo to što imamo i mi bismo morali ići.

Svakako, da bismo došli do svega ovog što smo stvorili morali smo raditi, navigat vamo i tamo. I gazda od ove druge gostione cijeli život radi. Samo navigacije ima 40 godina…, kazao je Vukić dodavši kako nije jednostavno ovako živjeti.

– Lijepo izgleda, kad dođeš na par dana. Čist zrak, zdravo je… divota. Ali treba tu živjeti i cijelu godinu. Mi smo izolirani, a i cesta nam je zatvorena više puta. Mi smo vam svaki dan na vijestima, kad slušate vremensku prognozu, pa čujete da je zbog bure zatvoreno ili blokirano.

To je ta Sveta Marija Magdalena. Ali mi se tu snalazimo, mi tu živimo, svaki dan… Ma treba svim ljudima čestitati što tu žive, jer nije to baš tako jednostavno. Ovdje još ima mladih, nisu se odselili, ali trebala bi država mladima pomoći u tom jer resursa ima, može se i stočarstvo i ribarstvo…

Može i još turizma! Može se još prostora naći za neke djelatnosti. Ima ljudi koji vole ovaj život ovdje i da im je malo pomoći, ne bi nitko ni otišao, ističe Vukić dodajući kako ipak nije sve crno, jer mladi ljudi se snalaze, svi imaju aute, nema problema, problematičnih ponašanja i općenito gledajući, stanovnici žive u miru i zadovoljni su ljudi koji su tu.

Kroz prozor Floride, pogled nam je pucao na staru kamenu kuću, napuštenu. U cijelom naselju, osim par obitelji koji tu žive tijekom cijele godine, druge kuće su više-manje napuštene.

Jednu je kupio jedan Rus, umjetnik koji tu često obitava, a jedna je na prodaju. Neke su nastanjene uglavnom ljeti, kada selo oživi, a neke čekaju bolje dane.

Prolazeći između kuća, s Vukićem smo stigli i do kapelice za koju nam je kazao kako je napravljena nakon što su se neki ribari sklonili od oluje i na tom mjestu sagradili kapelu.

U crkvici imaju dva oltara, jedan manji noviji i jedan izvorni. Sveta misa se inače nedjeljom služi u Tribanj Kruščici u crkvi sv. Ante, a u kapelici se služi 22. srpnja na blagdan svete Marije Magdalene.

»Di ko nika, tu i navika«

Dok smo šetali mjestom, Vukić se dosjetio kako mu u kući visi na zidu jedna stara slika koja prikazuje mjesto šezdesetih godina, gdje se ne vide ove nove dvije »ličke« kuće, ali se vide sve ove stare kuće u svom punom sjaju.

Naš posjet ovom slikopisnom mjestu, nije mogao proći a da ne posjetimo i »ličku stranu«, koja, kako smo saznali, se ne osjeća tako. Sreli smo još jednog Vukića, drugog susjeda i gostioničara, Nikolu Vukića koji je sa svoje 73 godine ujedno i najstariji stanovnik ovog mjesta.

– Najlipše je živit tamo gdje ste se rodili. »Di ko nika, tu i navika.« Mi nismo odavde, doduše, nego iz brda, gore tri kilometra u planini, a ovdje sam napravio kuću i ovo malo restorana.

To što je selo podijeljeno, malo je žalosno, ali tako je kako je. Mi gravitiramo samo za Zadar, u Gospiću sam bio zadnji put kad sam prije pet ili šest godina radio osobnu kartu.

Ovdje nam je lipo, svi se lipo slažemo, živimo u miru. Djeca osnovu školu do četvrtog razreda imaju u Kruščici, kasnije u Starigradu pa u Zadar, u srednju školu. Autobusnih linija imamo, možda se moraju rano dignut, al’ u školu se mora.

Najgore je to što nema naroda puno, al’ i to što nas ima, okupljamo se nakon mise u Kruščici i bacimo na buće, na karte, kazao nam je Nikola čiji sin Jure sada drži ovaj istoimeni restoran.

Nismo mogli ne primijetiti kako jedan Jure Vukić vodi restoran na ličkoj strani, a drugi Jure Vukić na dalmatinskoj strani.

– Htio sam davno zvati da dođu snimiti ove dvije županije za Latinicu, da se različitim brojem zovemo. Mi s 053, a oni s 023 brojem, zadarskim.

Ja sam Zadranin u Ličko-senjskoj županiji, ne dolazi u obzir da sam Ličanin, ja sam Dalmatinac, kazao je kroz smijeh ponosno Vukić, Nikola.