Koliko se god rad na nacionalnom pretplatom dotiranoj televiziji može doživljavati kao kruna karijere pojedinog novinara, u slučaju Ranka Stojanca, 2019. godine po izboru struke najboljeg hrvatskog televizijskog novinara, priča se posložila suprotno. On je naime dugogodišnjim radom na HTV-u pokazao svoje potencijale i sklonost dubljem, nerijetko i ironičnom pristupu manifestacijama hrvatske stvarnosti, da bi apsolutno svoju punu zrelost pokazao na, kako ga mnogi doživljavaju, alternativno-buntovnom kanalu N1. U svega nekoliko godina, na N1 Stojanac je prešao 2018. godine, došlo je do njegove potpune profesionalne realizacije.

Nešto vas je manje bilo u zadnje vrijeme. COVID-19, “zamor materijala” ili samo – standardni odmor?

– Ma jok, operacija uha. Imao sam začepljen zvukovod desnog uha, okoštavanje (stenozu), samo 5 posto kanala bilo je prohodno, uskoro ni toliko. I onda su mi morali dlijetom “štemati” unutra, e da bih bolje čuo sve upute s nebesa i zemlje. Oteglo se, sporo zarastalo, tri puna mjeseca bolovanja. Sad sam, kao, fit. Oran za sve izazove modernog doba. Dakako da ću, što je moguće više, iskorištavati blagodat tog nejasnog statusa jednouhog. Ljudi susjećaju sa mnom, a meni dobro, ja čujem samo ono što mi paše. Kliše, često korištena igra u književnosti i na filmu.

Ljepota krivog dojma

Vaš rad na N1 isijava zadovoljstvom. Je li tome uzrok vaš prirodni rast, sazrijevanje u svakom smislu, ili je ipak ključ u sasvim drukčije posloženim prioritetima u vašoj današnjoj kući u odnosu na onu u kojoj ste kao televizijski novinar ponikli?

– Isijavam zadovoljstvom?! Kako onda to izgleda kad sam dešperan, haha. Ne vidim se takvim očima. No, u tome i jest ljepota krivog dojma. Dapače, prolazio sam u zadnje vrijeme prilična preispitivanja svojih odluka i samog rada, neka autoskeniranja, instrospekciju. I naravno, zaključio nisam ništa. Ali da, nisam nezadovoljan kako se ta moja nazovi karijera razvila do danas, i doista se u ovom poslu ne osjećam loše. Pa bio je i red da nakon 29 godina rada u novinarstvu neke stvari radim brže, lakše, tečnije, ako hoćete – pametnije. Da se ne živciram toliko ako pođe po zlu, da se na kraju dana sve stigne. Ili ne stigne, ali što sad, traba preživjeti i loš ishod, sutra je novi dan. A ovo drugo, da je N1 drugačije posložen od bivše tv je živa istina – N1 je kudikamo manje kompliciran od HRT-a, u svim pogledima. Oni trebaju dozvolu za otić’ u WC, ja ne trebam ni za ovaj intervju, haha. Ozbiljno gledajući, mi smo taj mali vižljasti obrtnik koji od početka ručno šije šik odijela po niskim cijenama, a oni su ostali na skupoj, kićenoj narodnoj nošnji. Pa dok se to sašije, naprave zlatni dugmići…

Foto Mateo Levak

K tome, N1 je i u političkom smislu sasvim drukčija kuća. Liberalna, otvorena, slobodna za novinarske kreacije. Je li vam takav okvir za rad naprosto trebao?

– Pa to je bilo prvo pitanje – odmah nakon onog ima li marende na žlicu – mogu li govoriti što hoću?! Možeš. Hvala. Znam da mnogi neće vjerovati, al što im ja mogu. Kao eksponent srpsko-luksemburških vojvoda svečano izjavljujem da me još nisu službeno natjerali da se učlanim u Southampton FC. Znate da je naš gazda kupio taj engleski klub? Kako je krenuo, možda će i Novi list. Pa da budemo braća. Vi fakat imate dobre marende. Što ste ono pitali… Aha, sloboda govora. Nikad nisam dobio naputak da prema nekom budem blag ili žestok. Nikad. Nema uvlačenja Vladi i njezinim manekenima. Nema. Da sam na HRT-u izgovorio ono što sam izgovorio na N1- završio bih na robiji. Na robiji.

Uvijek isti tim

Kako fizički izdržavate pritisak koji od vas traži višekratno, permanentno javljanje uživo. Pratite raznorodne segmente života, kako se uopće pripremate za toliki spektar tema?

– Ma dobro, ljudi pretjeruju, nije to baš željezara ili rudnik. Da se preživjeti, ako imaš dobru fizičku spremu i jaku volju. Bilo je zaista svakakvih dana, nisu svi crni. Nekad manje uključenja, nekad više, vozikanje po regiji. Uvijek isti tim – snimatelj Sanjin Klipa i ja. Butch Cassidy i Sundance Kid, Boro i Ramiz, Paja i Jare… Ne mogu pobjeć’ od njega. Jedva da pričamo više od zasićenja. Ali ono kad kažete “uživo”; doista sam mislio da nikad neću svladati toliku količinu informacija, da ću moći toliko pričati bez da udahnem. Ali može se. Kad ne znam materiju, kad me ulove na krivoj nozi, samo skrenem s teme, iskusno…

Sa strane novinara koji dolazi iz drukčijeg medija, ne čini li vam se da je na sceni svojevrsni “teror TV novinarstva”. Posložite kamere i mikrofone i naprosto “ukradete” sugovornika. Koji dakako na to pristaje jer i sam zna da je vaš doseg najbrži, često i najveći.

Foto Mateo Levak

– Hm, istina. Ma koliko god su mediji otišli do svemira i u kojem god će dalje nepoznatom pravcu završiti, televizija je i danas golemi magnet. Najprije sugovornik bježi od nje, nemojte mene, nisam ja za to, a onda se buni zašto smo njega preskočili, ili ga skratili. Ne utvaram da sam najvažniiji i da se sve kolege moraju razmaknut’ kad mi dolazimo. Al’ nikad nemojte zaboraviti da je televizija i tehnički najkompliciranija. Kamere i mikrofoni moraju imati neki kut, plan, namjestiti se, nisu mobilni kao ostali. Znam da svi rade za tu koricu kruha, i da svatko traži svoj komadić prostora, zraka. Bude tu i guranja, nekolegijanosti, nadglasavanja, upadanja u kadar. Najbolje kad dođe novinar nekog drugog medija, položi snimač – mobitel onako ispod brade govornika, zakloni ga pola, a TV snimatelj mu viče, ej ti, makni tu tacnu, haha!

Kako bi rekao TBF…

Ne čini vam se, iako niste najveći, da se u takvim situacijama sugovornici, posebno oni iz Vlade, najviše usmjeravaju prema kamerama i mikrofonima N1. Jeste li naprosto u političkom smislu najutjecajnija hrvatska televizija?

– Hvala, nismo loši, ne. Prvo, mi jedini od svih idemo s politikom uživo ujutro, popodne, bilo kad. Svaki fuc*in’ trzaj nekog fićfirića s vrha ili dna države mi prenosimo. Gledatelj zna to. A zna to i političar. I zna da će ga protivnik gledati, pa odmah odgovoriti, pa se onda natjeravaju, pa šalju narodu poruke spasa, blabla… Nigdje drugdje ne mogu dobiti tolike minute, pogotovo ne uživo, dok su vrući. Drugo, novinar N1 je prosječno zaista ozbiljan davež. Ne pušta nesretnika koji koluta očima. Svi kolutaju očima.

Novinar N1 je uglavnom dobro pripremljen, i na kraju krajeva korektan. I notorni Hanasbegović nam je to priznao. Zna to i Plenković, on neće nikad priznat’. Budimo pošteni, ma koliko išli na živce i mnogim kolegama, oni često gledaju uživo naš program, jednostvno od kuće iili iz redakcije skidaju govor, lakše im je.

Road show premijera i predsjednika? Nisu li svemu u velikoj mjeri kumovale upravo kamere nacionalnih TV kuća? Bi li nekad, posebno u situacijama kad znaju s njihovih stana biti napadnuti novinari, trebalo mikrofone i kamere – isključiti?

– Dvojica obrazovanih i pametnih ljudi koji su mi potpuno pokopali vjeru u ovu zemlju. Ljudi koji gaje samo prezir prema svima pa i novinarima. Oni su im samo mali, bijedni kuriri za slanje svojih često opasnih, a najčešće blesavih, hvalisavih poruka. Ne samo njih dvojica, dakako, oni su samo najvještiji. Tek kad sam se malo odmaknuo, kad sam se kući oporavljao, shvatio sam da mi se toliko zgadio sav taj društveno-politički, nebitni jad koji me mulja i vrijeđa s ekrana, vrišti s portala, novina. Iz fejsbuka i njegovih otpadnih voda. I za njima krdo sljedbenika, zovu ih narod. Pa naravno da su Hrvati zaslužili da imaju ministra kao što je, eto, legendarni Horvat. I da, vjerujte mi da sam zaista često razmišljao upravo to – uzeti mikrofon ispred nekog od tih Montyjevaca usred zanosa, zahvaliti se i otići. Kako bi rekao TBF – odjeb je lansiran, lagano plasiran….

S obzirom na to da je N1 prisutan i u susjednim državama, biste li voljeli na neko dulje razdoblje raditi na nekoj od ostalih vaših ekspozitura?

– Kolege iz Sarajeva i Beograda su super, uvijek se nekako razgale kad iza mene vide Rijeku, Opatiju. Vole nas. I ja njih. Veoma često radimo jedni za druge, uključujemo se s temama koje i njih zanimaju. Razmjenjujemo goste, materijale, pomažemo logistički. Imali smo prije korone i česta zajednička druženja, fešte, stvaranje obiteljske atmosfere. No, o radu u drugim centrima nisam razmišljao, jednostavno takve razmjene do sada nije bilo. Ne znam, da se pojavi neka zgodna kombinacija za Beograd ili Sarajevo, onda bih naravno izvagao, ništa ne odbijam unaprijed.

Iako isijavate profesionalnim zadovoljstvom, svjedoci smo značajnih transfera tv novinara. Imate li i vi takvo nešto u planu ili je N1 naprosti “savršen do penzije”?

– To sam prepustio svom agentu. Bilo je nekoliko ponuda, ali se nismo dogovorili. Ne žuri mi se, imam još vremena za pravi transfer. Uostalom, pa ovdje sam se praktički tek zagrijao. Ali ako kažem da je N1 naprosto savršen do penzije, ljudi će mi se smijati, ako kažem suprotno – idem na raport. Nema tu sreće, kažem isijavajući zadovoljstvom, haha…