Sjećam se dobro, bio sam srednjoškolac, u Bujama. Iako Vale nisu daleko, dolazio sam s područja koje je u to doba bilo raseljeno. Što optanti, što mnogi drugi koje je povukla umaška turistička privreda, učini li su da momjansko područje bilo je skoro pusto.

Znao sam tada razmišljati, dok bi prolazio umaškom Puntom, kako je uz more bolje, kako se lakše i bogatije živi. Ipak, prihvatio sam se posla u vinogradu. Iako i ne pretjerano zainteresiran za mijenjanje politike proizvodnje vina koju su tradicijski donoslili moji stariji, vrlo se brzo, na prijelazu tinejdžerskog u mladenačko razdoblje, u meni prelomila odluka kako će vinogradarstvo i vinarstvo biti i moja – budućnost.

Kad gledam danas, iz ove perspektive, velika je sreća bila u tome da smo ostali doma, na zemlji, da nismo popustili zovu možda i lakšeg života u Umagu. Danas nam se to vraća, danas je najizazovniji dio šireg bujskog prostora upravo ovdje, danas na nas gledaju oni s mora, možda i oni s Punte, kao što smo nekad mi doživljavali njih: kao sredinu poželjnu za idealni spoj življenja i priveđivanja.

Gianfranco Kozlović. Jedan od najboljih hrvatskih vinara dočekao nas je u Valama, u svojoj unikatnoj vinariji koja i desetak godina nakon otvorenja plijeni pažnju kao jedan od najljepših takvih objekata u ovom dijelu Europe. Iako razloga za dolazak u jedan takav vinski hram ima uvijek, uostalom – treba li ih uopće tražiti povoda da bi se otišlo »do Kozlovća«, ovog puta bila je to jedna posebno svečana, ma skoro uzvišena situacija: Malvazija selekcija iz 2017. godine postala je najviše rangiranim hrvatskim bijelim vinom od kad je Decanterovog World Wine Awardsa.

Svjetski vrh

Dosegnuvši 97 bodova i platinasto odličje dala je potvrdu svim onim nastojanjima, pokrenutim prije više od dva desetljeća, kako je malvazija grožđe od kojeg se mogu napraviti iznimno kvalitetna, velika vina.

– Sretan? Kako ne bih bio sretan kad se dosegne sam svjetski vinski vrh, kad se dobije potvrdu da je ono čime su se bavile generacije globalno prepoznato kao vrhunsko vino. Sretan svakako jesam, ali ni na kraj pameti mi nije sad sjesti i uživati u postignutom, misliti kako sam došavši do 97 bodova napravio sve što sam u životu priželjkivao napraviti. To nikako, rezolutan je bio Kozlović.

Obitelj Kozlović
SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Sjeli smo. Nakon svega nekoliko desetaka sekundi krenuo je jedan od najneobičnijih početaka razgovora koji smo imali u poprilično dugom bavljenju novinarstvom. Nije bilo one klasike – dobar dan, pa nekoliko kurtoaznih rečenica, sjedanje u neku kancelariju, pa malo pitanje, malo odgovor. Ne, ulazak u središte teme s Kozlovićem se događa – trenutno. Čestitke, diskretni, njegov karakteristični, samozatajni smiješak i odmah – »u glavu«.

– Dosegnuti platinu jeste nešto veličanstveno jer potvrda je to da vam je vino jedno od najboljih na svijetu. Ali ono što znam je da smo tek na početku nove, treće dekade razvoja istarske vinske scene kojoj se ovakvi rezultati moraju pretvoriti u standard. Nije vrhunac osvojiti, vrhunac je definirati proizvodnju na takav način da se ona stalno ponavlja. Da se i u budućim izborima osjeti ono što su ovoga puta članovi žirija osjetili sa Selekcijom, da svi ljudi koji vole naša vina uvijek znaju što će ih dočekati u trenutku kad se začuje onaj tako nam dragi zvuk kojeg proizvede izvlačenje čepa iz boce. A to je – jako dugi i jako izazovni put, pojašnjava Kozlović.

Ostati na selu

Kad bismo zavrtjeli kotač povijesti unatrag, pa jedno dvadeset i više godina, pronašli bismo Kozlovića, uz dakako Matoševića koji je i pokrenuo Vinistru, uz vina, malvaziju i teran, na zbunjujućem početku. Dobri vinogradari, loši vinari. Bila je to nepopularna, al na žalost istinita, definicija istarske malvazije kad bi se našla u čaši. Stara, zaostala tehnologija podruma u uništavala je svu raskoš grožđa kojeg su s velikim marom istarski težaci uzgajali u svojim stoljetnim vinogradima.

– Rekao sam vam – kad sam se kao mladić odučio ostati na selu znao sam da ću živjeti od proizvodnje vina. Prodaja je uostalom i tada bila svim solidna. Ali znao sam i to da me nekako nije briga kakav će nam biti konačni proizvod. Razmišljanje je to koje me jako kratko držalo jer kad osjetiš svu muku posla oko vingrada, bude ti jako žao što je krajnji proizvod pa ne baš i optimalan. Javljaju se tada i drugi mladi vinari, nastaje Vinistra i sve se od jednom okreće u jako dobrom pravcu.

Bila je to, ranih devedesetih godina, jedna od najvećih prekretnica koja se dogodila u zadnjih 120 godina istarskog vinarstva. Zahvaljujući uvažavanju struke tada smo prekinuli pa skoro stoljeće dugu stagnaciju, prekinuli smo priču o dobrim vinogradarima, a lošim vinarima, sjeća se Kozlović.

A pojašnjenje tako duge stagnacije Kozlović pronalazi u povijesnim aktima i faktima. Svojevrsni atlas istarskog vinogradarstva postavila je Austro-ugarska monarhija. Sve dobro što se događalo do sredine devedesetih, prema Kozlovićevom razmišljanju, dogodilo se zahvaljujući Monarhiji koja je 1918. godine nestala. Nakon nje – nebriga, neovisno o državi koja je gospodarila istarskim poluotokom.

– Nakon Austrougarske nestalo je stručne pažnje, nestalo je znanosti koja bi usmjeravala proizvodnju, koja bi donosila nove tehnologije. Sve je bilo prepušteno slučaju, sve se svodilo na neka nepotvrđena saznanja, na nagađanja. Svatko bi dolazio s nekom svojom »spasonosnom idejom«, ali rezultati se baš i nisu mijenjali, sjeća se Kozlović.

Domaća podrška

Pa smo se nakon uvodnih sekvenci, naglo prebacili u vrijeme današnje.
– Ovu platinu za malvaziju doživljavam kao kraj jednog razdoblja. Sada nam predstoji mnogo toga. Kako mi se čini morali bismo dodatno restrukturirati Vinistru. Ono što nam kronično nedostaje je domaća znanstvena podrška. Ne bih u ovom trenutku želio da se misli kako aktualni znanstvenici nisu dobri, kako u Istri i Hrvatskoj nemamo kvalitetnih stručnjaka, ne to nikako. Ali ono na što je usmjerena moja pažnja su znanstvenici čija se pomoć ogleda u direktnoj proizvodnji, u vinogradu i podrumu. Tu mi danas nemamo konkretni suport.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Primjerice – nagarađena malvazija dolazi iz vinograda kojeg smo posadili 2007. godine. Naravno položaj je naša Santa Lucia, ali i u njegovom slučaju bilo je mnogo… Oslanjanja na iskustva. Stoga ni dans nemamo točne podatke o svim neophodnim elementima koji bi morali biti dio cjelkupnog, znanstveno oblikovanog saznanja gdje se nalazimo i što točno radimo. Dobro ili krivo. U prizvodnji nagrađene malvazije stručnu su mi pomoć dali značajni ljudi koji dolaze s univerziteta u Udinama, jedne od najboljih vinarskih škola u ovom dijelu Europe. Vidite, ono što želim, ja i moje kolege ujedinjeni u Vinistru, je to da ti stručnjaci budu domaći ljudi, oni koji su svakodnevno s nama. Oni koji će do najsitnijih detalja definirati cjelokupni istarski prostor, zanesen je Kozlović.

Obiteljski posao

I dok ga, »bez teksta«, slušamo, neprestano nam se, sam od sebe, nameće odgovor na pitanje zbog čega su vina s Kozlović etiketom tako dobra: strast! Kod njega, Gianfranca, se točno vidi kako su mu noge čvrsto uronjene u vinograd. Kako mu je to mjesto gdje se najbolje osjeća. Svaka njegova rečenica potvrđuje jedinu moguću maksimu: vino ne nastaje u podrumu, vino nastaje u vinogradu. Kad se, na kratko, razgovoru pridružila i supruga Antonela, jasno nam je da strast nije samo njegovo autorsko pravo.

Njezina susretljivost, otvorenost i silno dobra energija koju oko sebe širi, formiraju tako kristalno jasni odgovor kako je najuspješnije vinarstvo – obiteljski posao.

– Je, familija je jako u svemu važna. Pa sve je ovo naše familijarni posao kroz nekoliko generacija. Jako sam zbog toga, zbog svih mojih razmišljanja o potrebi znanstvenog jačanja istarske vinske scene, ponosan što će ovih dana starija kćerka Gianna, u austrijskom Burgenlandu diplomirati vinarstvo. Ona je inače student, apsolvent univerze u Udinama, one koju sam već spominjao, no sam kraj kao i obrana diplomskog bit će nakon berbe u kojoj participira u najvinarskijem području Austrije, pojašnjava nam Kozlović.

Na jedan simbolični način čitavu priču vraća na mjesto prekida, na mjesto kad je nestala Austrougraska. Da bi znanstvenu misao nastavila upravo njegova Gianna s – austrijskim iskustvima i saznanjima.
– Veseli me da je na ovim našim prostorima jako mnogo mladih znanstvenika. Skoro svaka obitelj značajnih vinara ima barem jedno dijete s agronomskom diplomom. Zalog je to nastavaka naše proizvodnje, ali i nastanka jednog novog instituta koji će nam uvijek biti na raspolaganju, onog čiji će stručnjaci biti s nama u vinogradu, koji će nam trenutno dati odgovore na pitanja koja nas u datom času muče, pojašnjava Kozlović.

Treće razdoblje

Drugi dio priče o »trećem razdoblju« odnosi se na stvaranje vinograda u kojem će se njegovati i stvarati – sadni materijal.
– Današnje vam sadnice malvazije dolaze iz Italije. Jesu li to one baš izvorne, naše, tradicijske? Vjerojatno da, ali ni u tom vam slučaju nema decidiranog odgovora. S tim smo sadnim materijalom zadovoljni, ali i tu je jedini ispravni put stvaranje vinograda na određenom području u Istri gdje će rasti sadni materijal za koji sa stopostotnom sigurnošću možemo tvrditi kako je riječ o – istarskoj malvaziji, rezolutan je Kozlović.

Zbunjuje. Trenutak je velikog slavlja, sa svojim se vinom našao na krovu svijeta, nalazimo se u prostoru koji funkcionalnošću, arhitektonskom smjelošću i ljepotom fascinira, s proizvodnjom od 200 tisuća buteljki godišnje može se zaključiti da ni financijskih problema nema, sve je naprosto savršeno za uljuljkivanje u nečemu što se može definirati i kao kruna karijere. Ali ne. Potpuno je ozbiljan, kao da je nekoliko dana staru »platinu« već – arhivirao.

– Vino vam je proizvod za koji se ni u jednoj fazi njegovog nastajanja ne može do kraja precizno tvrditi što ćemo na kraju dobiti. Bili smo mi već na jako visokom stupnju tehnološkog razvoja kad nam se događalo da najbolje grožđe i ne da – najbolje vino. Kako nas je to izluđivalo! Imali smo dobar proizvod, pa i jako dobar status na tržištu, ali nismo bili zadovoljni.

A da bi se odagnao taj osjećaj zbunjenosti i nezadovoljstva, moglo se učiniti samo jedno – dodatno investirati u tehnologiju. Kad smo to učinili, najbolje je grožđe davalo – najbolje vino. Točno smo mogli znati što nas u podrumu može očekivati. Vidite, baš zbog toga želim još jače prisustvo znanosti u vinogradu. Moramo doći do toga da faktor »sreće« bude što je manje moguće prisutan i u vinogradu, nastavlja Franko, kako ga najbliži imenuju.

Brendiranje terana

I otvara poglavlje koje je u hrvatskoj gospodarskoj, ali i svakoj drugoj, posebno političkoj, stvarnosti totalna nepoznanica. Jako nam se teško prisjetiti tvrtki koje anticipiraju događaje, trendove. Kod nas se u pravilu čeka da se nešto, recimo u tehnološkom razvoju, dogodi pa se tek onda, panično i nervozno reagira. Ili, što je još češće, kad se stigne do uspješnog proizvoda misli se kako je to situacija što će trajati za sva vremena.

Nastavlja se utabanim putem, a kad se uoči kako proizvod ne da donosi dobit nego gomila gubitke, već je kasno. Kad tako razmišljamo, a tako rade najznačajnije svjetske kompanije, jasno nam je kako je Kozlović »platinu« već arhivirao. Jer – morao je to učiniti. Ne napravi li tako, ne krene li odmah u potragu za novim okusima, novim sadnicama, novim blendovima, jako će brzo slava potamnjeti, današnji ushit s 97 bodova, postat će – tek stara slava.

– Iako se nagrada odnosi na bijelu malvaziju, mišljenja sam da nema prave vinarije bez velikog crnog vina. Konkretno put na kojem ćemo se u vremenima što su već tu najviše nalaziti je onaj na kojem ćemo tražiti načine dolaska do najboljeg mogućeg terana. S obzirom na količine pod nasadima terana, kao i njegov današnji status, svi bismo mi istarski vinari itekako trebali poraditi na jačanju brenda teran. Da, imamo mi i već danas u svom portfelju nekoliko zanimljivih crnih vina, no moj najveći izazov sada je teran. S njime se mora doći do onog gdje nas je dovela malvazija, najavljuje Kozlović.

Zelena berba

​Ne bježi ugledna vinarija iz podnožja starog, srednjevjekovnog Momjana ni od velikih internacionalnih sorti poput merlota ili sauvignona bijelog koji dominantnim istarskim sortama dodaju ili notu svježine u kupaži Valle, ili pak moć Santa Lucie Noir, vina snažnog tijela koje nakon vremena potrebnog za potpuno otvaranje, nosu i nepcu daruje opojnost crnog vina, ali upravo je teran najnoviji Kozlovićev fokus. Pokazuje nam fotografije iz vinograda na kojima se vide – inače krupni, bobičasti, veliki grozdovi trena – koji su nakon svih potrebnih obrada manji od dlana.

– Teran traži mnogo rada, pažnje, traži »zelenu berbu« da bi se došlo do adekvatno osunčanih grozdova s potrebnim šećerima. Slijedi i rad u podrumu, nakon svega uvjeren sam da rezultat ne može izostati. Malvazija je, rekao sam, došla do toga da količinski i kvalitativno bude naš ponos, red je da se ista priča provede i s teranom, zaključio je Franko, Ginafranco Kozlović naš razgovor. Atipični od početka do kraja. U jednom dahu. Kao kad biste cjelovečernji igrani film snimali u – jednom kadru. Priča se na priču nadovezuje, zastaje se samo da bi se uzelo dah. Ili rijetki gutljaj vode. Strast. Od vinograda do boce. Kozlović.

​Uslijedio je foto sessinon ispred i u vinariji. Zajedno, on i Antonela. I trajni fotografski zapis jedinstva supružnika koji su nekoliko dana prije »platine«, 5. rujna proslavili 24. godišnjicu braka. Da, ispravno si Gianfranco zaključio dok si prolazio umaškom Puntom. Raj ipak nije – prvi red do mora. Da bi se spoznalo definiciju raja, mora se ipak otići dvadesetak kilometara u zaleđe. Popeti se do starog, ponosnog Momjana. I onda u dolini ugledati – Vale.