Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja u novu je godinu ušao s novim glavnim tajnikom Matijom Kroflinom koji je zamijenio dugogodišnjeg čelnika Vilima Ribića.

Odlaskom Ribića u mirovinu na njegovo je mjesto došao dugogodišnji član koji se, kako sam kaže,u Sindikatu zaposlio nedugo nakon završetka studija makroekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

– Prethodno sam radio kao novinar u ekonomskom časopisu Banka. Ništa nisam znao o sindikatima jer je po tom pitanju naš obrazovni sustav tragedija i planirao sam ostati kratko.

No, u Sindikatu je bilo dinamično i izazovno, nakon teorijskih predodžbi s fakulteta o tome kako se kreiraju javne politike, preko noći sam dobio priliku postati sudionik tog procesa. Ono što me je dodatno zacementiralo bili su i neki vrhunski pojedinci.

Primjerice, kroz Sindikat sam imao prilike upoznati pokojnog prof. Bićanića koji je bitno utjecao na moja razmišljanja o ekonomiji i politici.

Međutim, ključna figura bio je Vilim Ribić koji me stalno gurao i poticao i tjerao da izlazim iz zone komfora. Nemoguće je uz osobu takve energije ostati po strani i pasivan.

Kolektivni ugovor

Znači li to da ćete nastaviti istim putem?

– Sindikat je stabilna organizacija i nema potrebe za velikim zaokretima. Trudit ćemo se više raditi s članovima, komunicirati s njima, educirati ih.

Uskoro bismo trebali započeti pregovore za novi Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje i u nadolazećim mjesecima to će nam svakako biti fokus.

Sindikat je uvijek vodio brigu o svojim članovima, ali i o sustavu kao cjelini jer bez transparentnih i uređenih odnosa u sustavu naši članovi nemaju adekvatno radno okruženje.

Često smo bili ispred sustava u kojem djelujemo i oni koji iniciraju promjene. Tako planiramo i nastaviti. Članovi mogu biti sigurni da će Sindikat i dalje biti snažan jamac zaštite i unapređenja njihovog radnog i materijalnog položaja.

Kad već spominjete materijalna prava, javne su službe ishodovale povećanje plaća, međutim inflacija ne jenjava, a rastu životnih troškova potpomoglo je i uvođenje eura. Planiraju li se nove sindikalne aktivnosti, eventualno novo traženje rasta plaća?

– Da. Sindikati nužno moraju ove godine raditi na daljnjem rastu plaća, jer unatoč ispregovaranim povećanjima plaće u javnim službama, one i dalje rastu sporije nego plaće u privredi i puno sporije od rasta cijena.

Ove godine najavljuje se daljnji rast cijena od oko 7 do 8 posto. Nužan je rast plaća kako bi se prevenirali snažan pad kupovne moći građana i duboka recesija.

U tom kontekstu kako ocjenjujete snalaženje Vlade u nastaloj situaciji?

– Vlada je reagirala mjerama koje građanima olakšavaju nošenje s rastom cijena, reagirala je ekonomski primjereno i za vrijeme pandemije, ali kao poslodavac nije adekvatno povisila plaće svojim zaposlenicima.

Također, brinu neke izjave ministra financija u kontekstu smjera buduće ekonomske politike. U 2023. godini, u kojoj nas očekuju vjerojatna recesija i daljnji rast cijena, najavljuje se državna štednja i stagnacija plaća.

To je pogrešan smjer za vrijeme koje je pred nama. Susprezanjem državne potrošnje recesija će biti dublja i dulja jer u kriznim godinama jedino država može donekle nadomjestiti pad inozemne potražnje i investicija iz privatnog sektora. Istovremeno će utjecaj štednje na inflaciju vjerojatno biti nezamjetan. Očekuje nas izazovna godina.

Društvena nejednakost

Plaće su u fokusu vašeg znanstvenog rada. Svi znamo da smo po tom pitanju na začelju eurozone.

– Plaće u Hrvatskoj tek posljednjih godina rastu. Taj skroman rast došao je nakon skoro deset godina ekonomskog mrcvarenja građana koje je ulaskom u EU dovelo do snažnog iseljavanja.

Nažalost, činjenica je da smo na dnu po plaćama u eurozoni. Stoga ne bismo smjeli svoju konkurentnost temeljiti na jeftinoj cijeni rada jer će nas to gurnuti u još veću demografsku i društvenu propast.

Produktivnost treba graditi na uvođenju novih tehnologija te efikasnijoj i boljoj organizaciji proizvodnih resursa i pružanja usluga.

Naravno, bitno je da vodimo brigu o ukupnoj društvenoj nejednakosti, pa i nejednakosti plaća. Ta je tema ključna za dugoročnu političku i ekonomsku održivost nekog društva.

Nažalost, naše političke elite to ne prepoznaju. Porezni sustav nam je primitivan i regresivan, a porez na nekretnine ne uspijevamo uvesti već godinama.

Besmislena podjela

Spomenuli ste usporedbu plaća u privredi i javnom sektoru. Ima li država kao poslodavac neku smislenu politiku plaća?

– Besmislena je podjela na zaposlenike u javnom i privatnom sektoru koju potenciraju neke društvene skupine i pojedini mediji do te mjere da se umjetno stvara netrpeljivost između jednih i drugih.

To je štetno jer i jednima i drugima moraju plaće rasti. Bez javnih i državnih službi društvo ne može funkcionirati, baš kao ni bez zaposlenika u industriji, trgovini, građevini, turizmu i sl.

Plaće u javnim službama posljednje dvije godine kaskaju za privredom pa imamo radna mjesta koja nije moguće popuniti jer su primanja potpuno nekonkurentna privatnom sektoru ili inozemnim poslodavcima.

To su primjerice učitelji i nastavnici u STEM područjima, liječnici, medicinske sestre, ali i slabije plaćena zanimanja poput čistačica, kuhara i slično.

Ključni je problem manjak bilo kakve politike plaća. Država tu djeluje bez jasnih okvira i orijentira, brige o učinkovitosti rada, upravljanju radnicima, prepoznavanju boljih od lošijih, bez uvažavanja pozicije svojih zaposlenika u odnosu na druge zaposlene u zemlji. Tu nebrigu u konačnici plaćaju građani jer bi javni servisi mogli i trebali biti kvalitetniji i bolje organizirani.