Ništa dobro čovjek ne može ni vidjeti ni čuti ni pročitati posljednjih nekoliko mjeseci. Kako je sunce počelo zalaziti prije 18 sati, a temperature pale ispod 15 stupnjeva, krenula je agonija s koronavirusom i još uvijek nitko ne zna jesmo li dosegli vrh epidemije ili barem stabilizirali epidemiološku krivulju. Tijekom ljeta ni ja ni nitko od mojih prijatelja gotovo da nismo znali nikoga tko se zarazio koronavirusom, a kamoli da je završio u bolnici. Sada je situacija takva da ne znam nikoga, a da ne pozna nekoga tko nije fasovao koronu.

Nažalost, sve se češće prenose i informacije da je netko umro, a koliko se zna, nije imao komorbiditet, što u prijevodu znači da nije bolovao od nekih drugih težih oblika bolesti. Budući da je voda došla do grla, na razini cijele države postrožile su se mjere i propisan je do 21. prosinca ove godine lagani lockdown.

Ne znam za druge, ali mene nemilosrdno puca tjeskoba. Nisam u onim godinama kada ne mogu živjeti bez izlazaka i taj dio priče mi ne pada teško. Ali kada čovjek priča s poznanicima i prijateljima jasno je da su svi u strahu, ponajprije egzistencijalnom strahu. Naš Matija je zaposlen u ugostiteljstvu i pomalo se bavi fitnessom. Zatvoren je ugostiteljski objekt u kojem je radio, zatvorena je teretana. Kada se krenuo žaliti, mi smo rekli da je to cijena koju netko mora platiti kako bi se smanjili kontakti i samim tim broj zaraženih što će dovesti do smanjenja pritiska na bolnice. Nije mu bilo do polemike, samo je kratko kazao da dobro onda ako je tako. Vjerojatno je skužio da su naši argumenti rezultat straha koji se samo pojačava iz dana u dan, pojačava se i zbog broja zaraženih i zbog broja umrlih koji nikako da padne ispod 50 dnevno. Uglavnom, iz dana u dan proživljamo očaj s kojim se svatko mora snalaziti kako zna i umije. Sjećam se prije nekoliko mjeseci da su se kolege čudile onim kolegama koji su nosili masku na nekoj konferenciji za novinare. Danas je nepojmljivo da se maska ne nosi. Sve se promijenilo u nekoliko mjeseci agonije koja se pojačava.

I onda, gledajući televiziju, a što ću drugo raditi kada je vani mrakača i sve zatvoreno, nenametljivo je najavljen prilog o liječniku koji je uzeo godišnji odmor i došao volontirati u Kliničku bolnicu Dubrava kako bi pomogao kolegama na prvoj crti bojišnice protiv koronavirusa. Već sam bio u polusnu, ali odmah sam se razbudio. Mislio sam najprije da se netko šali. Protrljao sam oči kako bih dobro pogledao o kojem je programu riječ, da nije NewsBar. Nije, na ekranu se moglo iščitati HTV 1. Nakon reda vijesti o koronakrizi u zemlji i svijetu te reda vijesti o domaćoj i inozemnoj politici krenuo je prilog o dr. Ivi Mrčiću iz Opuzena. U kadru je čovjek u onom bijelom zaštitnom odijelu, samo mu se oči vide, ali se jako dobro čuje što govori.

– Pomislio sam da bih mogao pomoći. Radio sam dnevno uz kolege vizite dok se nisam uveo u sustav, a počeo sam i dežurati. Dnevno ima više teških i zahtjevnih situacija gdje je život u pitanju, izgovorio je dr. Mrčić nakon tri tjedna volontiranja za vrijeme godišnjeg odmora. Kaže da ga nije bilo strah.

– Ali ja tako funkcioniram jer sam cijeli život u praksi, radio sam i hitnu i sve. U Orebiću me mijenja kolega s hitne pomoći i to je sve, priča smireno ovaj čovjek s velikim Č i liječnik s velikim L. Dodaje da je njemu sve to izuzetno interesantno i da se fantastično osjeća.

– Samo sam liječnik i radim svoj posao. Jer medicina je univerzalna, samo je pristup posve drugačiji i jedna je stvar na terenu, a druga je stvar u klinici. Međutim, to nije nikakav problem i smatram da svi mogu pomoći, poručio je dr. Mrčić.

V. d. ravnatelja KB Dubrava Ivica Lukšić kazao je da je kolega ostavio svoju ordinaciju, našao zamjenu i došao pomoći kolegama. »Mislim da je svaka riječ suvišna«, primijetio je dr. Lukšić. Teško je ne složiti se s njim. Na kraju priloga dr. Mrčić kaže da je spreman doći opet i apelirao je na druge kolege da dođu pomoći.

– Ja bih ponovno došao u siječnju, naravno ako za to bude potrebe, mirno je zaključio dr. Mrčić.

Nakon dugo vremena tu noć sam spavao mirno, a ujutro sam se probudio i bilo me je manje strah.