Već neko vrijeme crni labudovi postali su noćna mora Andreja Plenkovića. Sve je počelo s onim jednim koji se javio nakon izbora za Europski parlament, a potom se ukazao i kada je njegova odabranica za predsjednicu neslavno propala. Nakon uvjerljive pobjede na unutarstranačkim izborima, nemirni snovi činili su se dalekom prošlošću.

​Kada je aktualni premijer uspio isplivati između Scile i Haribde, epidemije i potresa, drugi mandat izgledao je obećanom zemljom, sigurnom lukom poput Itake, jer pred njim je još samo stajao ćoravi div s Iblerovog trga. A onda su se crni labudovi vratili, i to u jatu. Onaj najcrnji zaprijetio mu je iz Vukovara ni manje ni više nego laktom u zube ako se usudi na njega krenuti đonom, napuštajući ga u najgorem trenutku, neposredno uoči izbora, zajedno sa svim svojim jatacima! Pri tom ga nije samo osramotio poput muža koji za nevjeru uvijek zadnji sazna, već i ponizio, jer trbuhozborac s činom generala kojeg je delegirao ne samo da nije zavrnuo vratom stranačkom remetilačkom faktoru već mu je udvornički zaželio svu sreću ovoga svijeta!

​Dvostruki kaput

I tu se krije anamneza političkog košmara Andreja Plenkovića, u toj nemogućnosti da popu kaže pop, a bobu bob. U ovakvim situacijama on se mora praviti da je gluhonijem jer bez tabora crnih labudova, u koji je odletio i njegov preletač, nakon izbora neće moći sastaviti vladu pa se sada, izdan i prevaren, na njih ne smije nabacivati niti kamenčićem. Taj modus vivendi o(p)stanka na vlasti aktualnog premijera Ahilova je peta njegovog drugog mandata u koju će svi gađati pa se možda i onima koji se sada čine ćoravim posreći da je pogode.

Cijela vladavina Andreja Plenkovića zaogrnuta je tim dvostrukim kaputom, ako ni po čemu drugome, onda bi se po tome mogao smatrati autohtonim nastavljačem tuđmanizma. Baš kao što se Prvi hrvatski predsjednik nikada nije mogao odreći svoje partizanske prošlosti, koja ga je s najvišim činom lansirala i u svijet politike, dok je istodobno iz boce puštao mračne duhove prošlosti tvrdnjama o NDH koja nije bila samo fašistička tvorevina nego i izraz volje i težnje hrvatskog naroda za svojom slobodom i neovisnošću, tako se i njegov nasljednik na čelu HDZ-a uglavnom gubio u bespućima dvostrukih konotacija.

Prva i temeljna odnosila se na ploču sa ZDS pozdravom u Jasenovcu koju nije znao kako maknuti a da ga mangupi u vlastitim redovima ne pojedu za doručak kao komunjaru i lošeg Hrvata. Stoga je angažirao akademika za gušavost koji se nakon godinu dana mozganja domislio nemogućem – dvostrukim konotacijama pozdrava Za dom spremni. Iz tog apsurda logično su se poslije digle guste magle dvostrukih tumačenja Ustava i zakona zbog kojih i dan-danas glavinjamo u dijaboličnim, sasvim oprečnim sudskim pravorijecima. Sada se Gordijski čvor potpuno zauzlao prigodnim korištenjem zabranjenog pozdrava u sklopu državnog protokola Republike koja se u svojim temeljima deklarirala kao antifašistička!

Logika i jasnoća uvijek bi ustuknuli pred konformizmom Andreja Plenkovića kojemu je pat pozicija uvijek bila sigurniji potez od žrtve pješaka. Posljednji pokušaj »double face« dizajniranja povijesti bio je njegov govor povodom obljetnice Bleiburga sasvim na tragu onih svojih adlatusa koji o tom događaju govore kao o najvećoj tragediji hrvatskog naroda. Pri tom je, unatoč vidljivoj žurbi, vodio računa čak i o tome da Sabor, koji je pokrovitelj komemoracije, raspusti tek nakon te nedjelje koja se još uvijek službeno vodi kao Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost.

Nije nikada Andrej Plenković smogao snage ni volje reći kako je upravo ustaška država bila najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda, koja je izravno odgovorna i za Bleiburg, misleći kako će se svojim kolaboracionizmom dodvoriti onima koji mu uredno, svo vrijeme rade o glavi. Njegovi crni labudovi nisu iz susjedne već iz njegove bare, a on ih još uvijek tetoši čak i kada mu zabijaju lakat u zube! I tu se opet pokazuje ta podvojena politička ličnost Andreja Plenkovića koji s pravom slovi kao europejac, sa znanjima i manirama koje se na zapadu cijene, dok kod kuće drži figu u džepu kada svome jatu treba reći na čemu to počiva današnja moderna Europa.

Dr. Jekyll i Mr. Hyde

Ono što je neobjašnjivo, što bi se jedino moglo podvesti pod opsesivno-kompulzivni poremećaj, opći je utisak o Andreju Plenkoviću kao poštenom političaru, premijeru čistih ruku čiji su gotovo svi ministri morali otići iz Vlade zbog sumnji na najgoru korupciju i kriminal!?

Još kao mlad čovjek Andrej Plenković je napravio ono što bi malo tko na njegovom mjestu napravio, vratio ključeve atraktivnog stana za koji je mislio da mu ne pripada iako mu je sasvim legalno ostavljen u nasljeđe. To može biti samo gesta onoga tko ni u primisli nije kvaran.
Što god se u međuvremenu dogodilo i koliko god u politici vrijedilo pravilo kako svaka vlast kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari, teško da će se netko iz suparničkih redova usuditi reći kako se aktualni premijer za svoje vladavine materijalno okoristio. Ali, kako se onda možeš naći u tako lošem društvu, koje si, usput, sam odabrao, kako onda biti na čelu nomenklature čiji i najmanji šarafčić kada mazne od države za siromašne subvencionirani stan, urbi et orbi prizna: »Sram me koliko nemam!«. S čim se to može usporediti osim sa »speedballom«!?

No i poštenje ima ono svoje drugo lice, narod kaže tko je lud, ne budi mu drug. U to spada i ostajanje na vlasti pod svaku cijenu, uz podršku onih koje istražuje Uskok i koji se nalaze na optuženičkoj klupi. Pristajanje Andreja Plenkovića da opstaje na žetončićima Milana Bandića i dizanju ruke Tomislava Sauche koja je ostavila trag na mnogim putnim nalozima, gadljivo je i onima čiji želudac može mnogo toga podnijeti. A ni njih dvojica nisu jedino cvijeće koje je trgovalo u Plenkovićevom buketu, poput HNS-a Ivana Vrdoljaka, čija će ministrica Blaženka Divjak novonastalim kaosom u školskom sustavu HDZ-u biti opasniji crni labud i od samog Ivana Penave.

Ugodan susret i rukovanje predsjednika SDP-a Davora Bernardica i predsjednika HDZ-a i hrvatske Vlade Andreja Plenkovica na groblju Mirogoj 
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Bio je u svome premijerskom mandatu Andrej Plenković doktor Jekyll i mister Hyde i onda kada je na Božić obećao kako će izbaviti iz mađarskog vlasništva Inu kao nacionalnu naftnu kompaniju da bi sada, kao predsjedavajući Vijećem Europske unije, dao punu podršku Viktoru Orbanu proglašavajući njegove legalizirane diktatorske ambicije unutrašnjom stvari Mađarske na zgražanje »stare Europe«. Ipak, dvije su crne rupe koje prijete progutati Andreja Plenkovića u naumu da odradi još jedan četverogodišnji mandat na Markovom trgu. Prva je upravo Zagreb, koji je u olako obećanoj brzini izbora ostao urušena metropola, te Split koji je postao grobnicom svakog četvrtog ili petog Hrvata preminulog od koronavirusa.

Bijeli labud

Nagli pad popularnosti Nacionalnog stožera civilne zaštite, kojem je prepušteno vođenje države u doba korone, pokazalo je da povjerenje i strpljenje građana naglo kopni. Pogotovo kada se ide braniti neobranjivo, (ne)donošenje jednog ne tako složenog zakona o obnovi glavnog grada ili nepobitna odgovornost zašto je i na kome epidemiološki sustav zakazao baš tamo gdje se HDZ-ovci nalaze na svim razinama vlasti. Dvostruke konotacije svoje politike Andrej Plenković uvijek je dosljedno branio uporno ponavljajući kako je njemu najbitnija politička stabilnost. Misle li i birači da je njegova i vladavina HDZ-a bila uravnotežena, vidjet ćemo 5. srpnja.

Može li unatoč svim crnim labudovima koji su se iz snova preselili na javu Andrej Plenković osvojiti još jedan premijerski mandat? Može, uspije li nas uvjeriti da, ako već nije najdosljednija osoba za tu funkciju, u ovom trenutku predstavlja najmanje loše rješenje s kojim znamo na čemu smo. Zato Andrej Plenković ne razmišlja o politikama, programima, promociji i predizbornim skupovima već svoju sudbinu veže za jednog jedinog bijelog labuda koji mu može pomoći.

A njega vidi u Davoru Bernardiću.