Cjepiva su kroz stoljeća pomagala čovječanstvu staviti pod kontrolu ili čak iskorijeniti bolesti koje su ubijale ili sakatile milijune ljudi. Cjepivo protiv koronavirusa pomoći će smanjiti smrtnost od bolesti COVID-19 uzrokovane ovim virusom i zaustaviti zastoj u ekonomskom i društvenom životu koji je pandemija uzrokovala te vratiti zdravstvene sustave pacijentima koji boluju od uobičajenijih pošasti poput karcinoma i kroničnih bolesti. Čak je i najobičniji pregled kod pedijatra ili ginekologa postao teško ostvariv zadatak, a izvanredni troškovi pandemije za zdravstvo u Hrvatskoj prelaze milijardu kuna.

Većinu nas laika iznenadila je brzina kojom su različita cjepiva protiv COVID-19 došla na tržište. U vremenu društvenih mreža, senzacionalizma i javnog prostora koji svi zajedno kreiramo, nekim laicima to je dalo povoda za sijanje straha neprovjerenim informacijama i nagađanjima o cjepivu. Ono što se često ne čuje, ili ne razumije, jest da je tehnologija temeljem koje su cjepiva nastala produkt istraživanja koja traju desetljećima, a količina novca i suradnje među znanstvenicima i institucijama upregnuta u stvaranje tih cjepiva bez presedana u povijesti. Možemo biti sigurni da su za većinu ljudi cjepiva sigurna i učinkovita, odnosno da su koristi primjene cjepiva veće od rizika. Velike epidemiološke studije koje će se kroz vrijeme provoditi pokazat će točnu razinu učinkovitost cjepiva u različitim skupinama, kao i sve posljedice koje zaraza COVID-19 ima na naše zdravlje – kao što je to bio slučaj sa svim novim bolestima i lijekovima.

Farmaceutska industrija je u pandemiji doživljena kao partner, a razvoj cjepiva sufinanciran je milijardama javnog novca. Europska komisija je osigurala sredstva za povećanje proizvodnog kapaciteta dobavljača s kojima je potpisala ugovore o kupoprodaji u visini od 2 milijarde eura, a države članice pristale su pridonijeti sa 750 milijuna eura. Države same nisu dovoljno agilne niti sposobne da bi brzo došle do cjepiva bez privatnog sektora pa se drukčije nije ni moglo. No, ako smo ulagali javni novac u razvoj i proizvodnju cjepiva, legitimno je pitanje trebamo li sada kupovati cjepivo koje nije razvijano javnim novcem. To nas dovodi do pitanja dostupnosti cjepiva i zašto u Hrvatsku već nisu stigle ove i one količine cjepiva ovog ili onog proizvođača.

Mislim da je senzacionalizam ponovo odradio svoje jer neka od tih cjepiva u trenu kada se stvarala panika vezana uz njihovu nedostupnost nisu još bila u EU-u ni registrirana. Paradoksalno, postavljalo se pitanje zašto EU brže ne odobri cjepiva, dok se u isto vrijeme dovode u pitanje učinkovitosti cjepiva. Dostupnost cjepiva trenutno je globalni problem. Neke tvrtke, poput u medijima prozivane AtraZenece, dio su globalne Covax inicijative koja ima za cilj u suradnji s UNICEF-om osigurati 2 milijarde doza cjepiva u siromašnim zemljama. Pitamo li se ikada što je s dostupnošću cjepiva za siromašne?

Za sada se ne bavimo pitanjem cijene pojedinih cjepiva, s razlogom. Znamo da su neka cjepiva značajno skuplja od drugih, no koliko se u EU-u plaća za cjepivo? Kad je riječ o cijenama inovativnih lijekova, to je najčešće tajna. EU nastupa zajednički prema proizvođačima cjepiva i pregovara o cijenama. S pojedinostima sklopljenih ugovora upoznate su Komisija i svih 27 članica koje odabiru cjepiva i plaćaju nabavnu cijenu. Proizvođači i nakon sklapanja ugovora s Unijom žele svoja cjepiva prodavati na svjetskom tržištu bez da se zna koju su cijenu dogovorili sa EU-om (u slučaju da je ta cijena niža nego što nude negdje drugdje) pa je stoga u njihovom interesu da uvjeti ugovora s Unijom ne budu javno dostupni. To se poštuje pa ovoj fazi ne znamo točne cijene po dozi. Ali možemo biti sigurni da će se troškovi brojiti desecima milijuna kuna, što nije velika cijena za povratak u normalan život.