Novinar, pisac i scenarist Ivica Đikić je prošlog tjedna, zajedno s cijelom ekipom serije »Novine«, dobio još jedno veliko priznanje za svoj rad. Prava na prikazivanje ove dramske serije otkupio je američki streaming gigant Netflix i tako će ona biti na ponudi za gledanje na tržištu od 190 zemalja svijeta.

Netflix je otkupio prvu, snimljenu sezonu, ali i drugu, koja se tek snima i trebala bi biti prikazana na HTV-u u 11 epizoda. Đikić i ekipa već rade i na trećoj sezoni, koja bi se trebala početi prikazivati najesen 2019. godine.

– Još dosta ugrubo radim na scenariju za treću sezonu, koja će se za razliku od prve (medij) i druge (politika), prevladavajuće baviti pravosuđem, sudstvom, tužiteljima. Imat će od 10-13 epizoda, to ćemo još vidjeti.

A nakon toga, spremate li još neki scenarij?

– Radim na seriji od šest epizoda, u suradnji s Emirom Imamovićem Pirketom. Inače, u cijeli ovaj posao sam upao prilično slučajno, ali čini mi se da se radi o poslu u kojem će za ljude koji pišu – biti posla.

Za razliku od novinarstva.

– Da, da… Sama tehnika scenarističkog zanata je u par mjeseci savladiva za ljude koji se bave pisanjem, novinare ili književnike. Po meni bi u tom poslu moglo biti kruha za mnogo ljudi koji se bave nekom vrstom pisanja.

»Novine« su prva serija na slavenskim jezicima koju je otkupio Netflix…

– Da, još uvijek nema nijedne serije na ruskom, poljskom, srpskom i svim tim slavenskim jezicima.

Najbolja promocija Rijeke

Mislite li stoga da možda u Hrvatskoj ili na širem prostoru postoji kapacitet da se dogodi nešto kao što se dogodilo sa skandinavskim valom filmova i serija koje su posljednjih desetak godina postale globalni fenomen i jako tražena roba?

Foto Nenad Reberšak

– Ne znam može li se postići baš taj skandinavski efekt, te zemlje su ozbiljno bogatije od naših, ali, s druge strane, ovdje se stvari mogu snimiti puno jeftinije nego u Norveškoj, Švedskoj, Engleskoj… Dakle, čini mi se da potencijal postoji. Ove godine ćemo imati situaciju da su »Novine« na Netflixu, druga sezona će ići tamo čim se izvrti na HTV-u, na HBO-u ćemo najesen imati originalnu seriju koja se snima u Zagrebu, tako da mi se čini da se i kvaliteta naše produkcije podigla i da je potražnja za takvom vrstom sadržaja globalno postala veća. Pojavilo se jako puno platformi kojima treba sadržaja, osim Netflixa u SAD-u postoje još dvije užasno jake streaming platforme, Hulu koja je napravila »Sluškinjinu priču« i Amazon. Mi smo na dobrom putu da uđemo na taj val jer je proizvodnja kod nas deset puta jeftinija nego proizvodnja serije u Velikoj Britaniji, a razlika u kvaliteti svakako nije tolika. Uostalom, u Hrvatskoj postoji i vrlo ozbiljna filmska tradicija. Tako da mislim da tu imamo prostora za ozbiljan rast i zapošljavanje velikog broja ljudi. Pogotovo ako država shvati da je to prilika. Ne želim reći sad da država treba dijeliti neki novac, ali… evo, recimo, čini mi se da sad kad su »Novine« na Netflixu stranci razmišljaju kako su ti Hrvati pametni i organizirani, jer se serija događa u Rijeci kojoj je to dobra promocija za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Naravno da nema nikakvog plana i da se sve dogodilo potpuno slučajno, ali ne mogu zamisliti bolju promociju Rijeke kao Europske prijestolnice kulture od toga da je serija na tako globalnom servisu. To je nešto što se nikakvom reklamom ne može platiti.

Ima li neka hrvatska serija već sad šanse da bude otkupljena kao franšiza?

– Da. U Americi je već napravljena pilot epizoda »Novina« za njihovo tržište. Radila ju je dosta ozbiljna i ugledna američka scenaristica Allison Schapker. Taj pilot sam pročitao, jako je dobar i jako je dobro shvaćeno što smo mi htjeli reći kako oni to doživljavaju prilagođeno američkom tržištu i njihovim odnosima. Sad s tom pilot epizodom idu kod raznih broadcastera i nude da se snimi cijela sezone remakea »Novina«. Hoće li proći, ne znam, ali na tome se doista ozbiljno radi.

Globalni fenomen

Priča »Novina« kao priča iz tranzicijske države je očito zanimljiva i globalnoj populaciji. Ali, čini mi se da se ovdje ne radi samo o tranziciji iz kapitalizma i socijalizam, nego i o tranziciji tiskanih medija prema digitalnima. Padaju tiraže, prihodi, svi su u laganoj panici i očaju i onda netko dolazi s vrećom novca i željom za utjecajem. Čini mi se da je ta vrst tranzicije itekako globalna priča.

– Apsolutno. Mislim da je to i ključ zašto su »Novine« prošle na Netflixu, jer se radi o globalnom fenomenu. Takve stvari se događaju i u Americi i najbogatijim zemljama svijeta, u nekima manje, u nekima više. Vlasnik Amazona Jeff Bezos je kupio Washington Post. Kakve veze ima Bezos, vlasnik skladišta koje isporučuje robu, s medijima? Ništa veću nego pokojni Hanžeković, ili…

Ježić…

– Ježić, ili ovaj fond koji je kupio LA Times nedavno. Nemaju nikakve veze s novinarstvom i medijima. Tako da je to postao globalni fenomen i neće se zaustaviti samo na printu, nego se sigurno prave i kupuju portali čiji su vlasnici ljudi koji nemaju veze s novinarstvom.

Foto Nenad Reberšak

Ima li u takvom eko sustavu, s maksimalno povećanom ulogom vlasnika medija koji dolaze iz raznih branši i s prodorom fake newsa – budućnosti za naše zanimanje?

– Mislim da ima. Ne ulazeći sad u tehnologiju, mislim da nikad neće prestati ljudska potreba da saznaju što se oko njih događa. A ne vidim pouzdaniji i efikasniji način od novinarstva da to saznaju. Društvene mreže – sve okej, ali je ipak novinarstvo kao skup procedura koje dovode do nekog proizvoda nezamjenjiv i bit će nezamjenjiv ako ljudi žele doznati što se događa u njihovom okruženju, od toga je li požar ugašen do toga krade li se možda u Vladi.

Na stranu ljudska potreba za informacijama, ali može li se novinarstvo kao poziv obraniti od svih utjecaja i trendova koji ga danas guše?

– Siguran sam da može u nekim velikim kulturama, velikim tržištima i zemljama poput SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Francuske ili Italije, gdje će uvijek postojati dobar postotak ljudi koji će htjeti ozbiljno novinarstvo. Zato i imamo Die Zeit, Spiegel i Suddeutsche Zeitung s tiražama koje nisu puno pale u odnosu na vrijeme od prije deset godina. Ali, u malim zemljama i kulturama… to je izazovna stvar. Ne znamo kako će završiti, ali vidimo da ne ide u dobrom smjeru. Ne znam kako će se u konkretno Hrvatskoj zaustaviti pad tiraža dnevnih novina koji traje već deset godina. Mislim da neće, nikako. Ne kažem da je nemoguće da se pojavi ozbiljan dnevni list koji bi zapošljavao pedesetak ljudi i prodavao se u dvadesetak hiljada primjeraka, ali ne vidim kako se može zaustaviti pad prodaje postojećih novina – i dnevnih i ostalih. Isto tako ne vidim ni model za zarađivanje ozbiljnog novca na portalu. Tako da mi se nekako čini da smo u procijepu i nisam optimist.

Novinarstvo se teško napušta

Mislite li, što se tiče novinarstva, i dalje ostati redovan komentator društveno-političkih zbivanja, što već godinama radite za tjednik Novosti?

– Mislim. Ako to bude moguće, ako novine budu i dalje postojale za pet ili deset godina. Novinarstvo mi nekako… treba. Nisam došao u tu fazu da bih mogao pisati samo knjige, scenarije. I dalje sam vrlo prikačen na vijesti, na sve izvore i informacija. To mi i dalje treba.

Rekla je još moja profesorica novinarstva u srednjoj školi – novinarstvo je kao droga i kad se jednom nakačiš, više ne pušta.

– Da, ali netko drugi je rekao i da je novinarstvo najbolji posao na svijetu ako ga na vrijeme napustiš. U tome sigurno ima neke istine, ali nije lako taj posao napustiti. Prije svega – što onda raditi? Teško je naći neki posao od kojeg možeš živjeti, ovo što ja radim se dogodi ili se ne dogodi, scenarij prođe ili ne prođe, ne možeš računati na to kao na egzistencijalnu sigurnost.

Pretpostavljam da se u dnevno novinarstvo nemate namjeru vraćati?

– Zapravo ne. Sad mi je teško zamislivo zbog nekih privatnih okolnosti. Teško sebe mogu zamisliti svakodnevno u redakciji od devet do šest ili osam navečer, što bi zahtijevao urednički ili reporterski posao. Mogao bih možda pisati u dnevnim novinama na način na koji pišem u tjedniku, ali ne budem li morao, ne bih više u redakcijski pogon od osam ili deset sati dnevno.

Dokad ćemo više pisati o tranziciji u Hrvatskoj, pogotovo u kontekstu koraka unazad koji smo kao društvo napravili nakon ulaska u EU? A pogotovo kad uzmemo u obzir da kriza u novinarstvu uzrokuje i probleme u stanju demokracije?

– Da, ja mislim da je zapravo demokracija u krizi. Čak i u najnaprednijem krugu zemalja, u Europskoj uniji, se događaju ozbiljni deficiti. Demokracija i tu ozbiljno propada, unutar jedne od najnaprednijih zajednica država. A kamoli tek u zemljama koje nisu u EU i daleko su od bilo kakvih europskih standarda. A iz tog problema proizilaze i svi drugi, od ljudskih prava, manjinskih, do upliva vjerskih institucija u živote građana. S tim se suočava cijeli svijet i u ovom času ne vidim razrješenje za problem u koji je upala zapadna demokracija.

»Novosti« dobitak za novinarstvo

Protiv tjednika za koji pišete se već nekoliko godina vodi solidan javni rat, pa što to pišu, pa zašto to financiramo… Kako se nosite s tim?

– Već je postao ritual da se oko nekih datuma događaju demonstracije, paljenja, zahtjevi da se novine prestanu financirati. Razumijem taj neki poriv običnih ljudi da se zapitaju zašto financiraju nešto s čim se ne slažu. Odnosno, nešto gdje se, pod navodnicima, »piše protiv Hrvatske«. Ti prigovori su, međutim, deplasirani. Ako ćemo tako odlučivati o tome kome će država u ovoj zemlji pomoć, pola medija će prestati postojati. Imamo HTV s pretplatom, zatim sve dnevne listove s vrlo ozbiljno smanjenim PDV-om. Da se ta stopa vrati s pet na 25 posto, uvjeren sam da nitko to ne preživio! Naravno, ja podržavam da se sustavno pomaže dnevnim listovima. Ali, kako bi bilo da država kaže – ok, porez ostaje pet posto, ali pod uvjetom da ne provocirate Vladu, Crkvu, braniteljske organizacije, da se propiše cijeli katalog stvari o kojima se ne smije pisati?

Uh, nećemo im valjda dati ideju s ovim.

– To bi bilo, naravno, skandalozno. Zamislite da se HTV-u propišu teme s kojima se smije i s kojima se ne smije baviti. Ali, kad su u pitanju Novosti, takvi zahtjevi su očito legitimni. No, mislim da kad su Novosti preživjele razdoblje kratkotrajne koalicijske Vlade s Karamarkovim HDZ-om i kad se čak ni oni nisu usudili ići na rezanje financiranja…

Nisu valjda stigli.

– Mislim da su oni čak i razmišljali o tome, ali nije to tako jednostavno tehnički izvesti. Novosti se, kao i dvadesetak drugih manjinskih listova, financiraju kroz Savjet za nacionalne manjine. E sad, gotovo je nemoguće naći razlog i način da prestaneš financirati samo Novosti. Jedino ako ukineš Savjet za nacionalne manjine, ali mislim da bi šteta bila puno veća od koristi. Štoviše, mislim da Hrvatska ne trpi nikakvu štetu zbog toga što postoje ovakve Novosti i da je Hrvatska samo na dobitku jer se bavimo temama kojima se bavimo, a ne samo srpskim folklorom i manjinskim problemima na mikrorazini. S time se bavimo i danas, ali da se samo u to zatvorimo postali bi nerelevantni. Bolje je da su Novosti relevantne, bolje je da u njima postoje tri teksta Dežulovića, Ivančića i Čulića, nego da ne postoje nigdje. To je dobitak za hrvatsko novinarstvo i hrvatsku javnost. A Novosti bi koštale i da se bave samo srpskim manjinskim problemima. Dakle, bit će još zahtjeva da se one ugase, da se prekine financiranje, ali mislim da, koja god bila Vlada, takve ideje neće nikad biti predmet ozbiljnog razmatranja.

Kako ocjenjujete, s obzirom na to da primarno kao novinar pratite domaću politiku, kratkoročni razvoj situacije kod nas, Plenković je ušao u solidan sukob s dijelom svoje biračke baze.

– Stvarno je nakon svega što se izdogađalo u zadnje dvije i pol godine nezahvalno bilo što prognozirati. Dakle, teško je reći hoće li Vlada izdržati do kraja mandata ili još dva mjeseca, što nije nelogično ako ovisi o saborskoj podršci dva-tri zastupnika, ili na koliko već mogu računati iznad brojke od minimalnih 76.

Foto Nenad Reberšak

79.

– Da, 79, ali pitanje je, recimo, gdje je trenutno Hrvoje Zekanović iz Hrasta, je li on u vladajućoj većini ili opoziciji…

Ne zna ni on.

– U svakom slučaju, u situaciji tako tanke većine je pogotovo nezahvalno davati bilo kakve prognoze, ali siguran sam da će baš zbog takvog odnosa snaga izostati iskorak u bilo kojem segmentu društva. Plenković je nakon razlaza s Mostom propustio veliku šansu da učvrsti svoju većinu i svoju poziciju u HDZ-u. Jer, on sad u HDZ-u ima veći problem nego u opoziciji. Izlazak na izbore mu je sad delikatniji, ne zato jer će SDP dobiti više nego prije godinu dana, dobit će možda i manje, ali bi se Plenković u kampanji morao osloniti na neke ljude za koje više nije siguran da su na njegovoj strani. I mislim da će zbog toga sve napraviti da ova Vlada potraje što duže. Jer, što vrijeme bude prolazilo njegov strah od izbora bit će sve veći. Sad ovisi o previše faktora koji ga limitiraju kako bi, ako to uopće želi, mogao mijenjati HDZ ili Hrvatsku nabolje.

Po posljednjim potezima se ipak čini da ima neke ambicije.

– On napravi jedan korak naprijed, pa jedan nazad… Igra vrlo pipkavu igru sa svojom unutarstranačkom i blizustranačkom desnicom. Ratifikacija Istanbulske konvencije će sigurno biti plaćena ustupcima na nekom drugom polju. Ovo opstruiranje obrazovne reforme je po meni želja da se ne produbljuje sukob sa Crkvom i desnicom. Plenković bi bio idealan premijer za Hrvatsku da ljudski vijek traje 150-200 godina, onda bi njegov ritam i shvaćanje politike imali smisla. Ali, obzirom da ljudski vijek traje 75-80 godina – naprosto nemamo vremena za tu vrst političke igre. Drugi idu naprijed, a mi smo svi skupa već previše godina potrošili da bi ih još gubili na neke političke igre i kalkuliranja.

Na micanje ploča deset kilometara gore – dole?

– Da s tim se bave godinu dana. Godinu dana je radilo Povjerenstvo za povijest i nismo nimalo bliže razrješenju. Situacija s Inom je nejasna, nejasna je situacija s Rusijom, s BIH još nejasnija. Puno stvari je otvoreno, a u niti jednoj se ne vidi ni smjer u kojem će se razvijati. Sve stoji. Da nije bilo stvari koje su se jednostavno dogodile, poput Agrokora, pitanje je što bi uopće mogli reći o tome čime se Vlada bavila ovih godinu i po dana.