Mirna vremena nekako priličnom preciznošću i vještinom uspijevaju, izgleda, zaobići ovu zemlju. Hajde kad se cijeli svijet, ili bar Europa ljuljaju pod valovima globalne nestabilnosti (ekonomska kriza 2008.-2013. ili migrantski val iz 2105. godine), jasno je i da ova orahova ljuska s malo više od četiri milijuna putnika ne može broditi mirno i bez potrebe za tabletama protiv mučnine. Ali, sad?

Rast gospodarstva je neupitan, broj nezaposlenih znatno je smanjen zahvaljujući mogućnosti odlaska u zemlje Unije, Agrokor se ne bi trebao pretvoriti u crnu rupu, kućne budžete i mimo statistika popravlja turistička eksplozija… Naravno, sve to nije razlog za vrištanje od sreće, koraci naprijed trebali bi biti odlučniji i veći, a zemlja ima sve uvjete za ubacivanje u višu brzinu svekolikog razvoja. No, da bi stanje trebalo biti dramatično i odsutno – ne bi.

Razgovori u društvu poznanika, društveni i klasični mediji, međutim, puni su gorčine, razočaranja i bijesa.

A oni koji kažu da s Hrvatska doista nalazi pred sudbonosnim, generacijskim izazovom, potpuno su u pravu. Samo se uglavnom radi u potpuno drugačijem izazovu od onog kojeg imaju na umu.

Uloga snijega u političkoj (ne)kulturi Hrvata 

Nije, naime, nimalo sporno da gomila stvari u državi funkcionira loše i nikako. Društvo je premreženo interesnim skupinama s ruba zakona, pravosuđe šteka, korupcija je način života, zdravstveni i mirovinski sustav se bore za kisik, a konzervativne Vlade su u posljednje dvije godine nagazile slobode pojedinaca (i ne namjeravaju stati). Dakle, nije sporno da Hrvatska može i mora (puno) bolje. Ali, svi navedeni minusi dio su prostora političke borbe, a njihov zbroj ipak ni izbliza ne pokazuje posve propalu državu, kako se često stiče dojam u javnosti. Tko ne vjeruje, neka slobodno pogleda u okruženje u kojem se Hrvatska nalazi. Ne, na istočnoj granici nije Švedska, niti je na sjeveru Norveška…

Demokratski, demografski i gospodarski deficiti, dakle, jesu hrvatski problem. Ali, nisu egzistencijalna ugroza.

Ono što, međutim, jest problem koji bi mogao slomiti kičmu ovdašnjoj državi i društvu jest populistički kaos u koji Hrvatska sve sigurnije klizi.

Bilo je jasno još tamo daleke 2007. da je izgledan dolazak duboke (svjetske) ekonomske krize i da bi on i na ovim prostorima mogao uroditi solidnom količinom Mesija koji će na bijelim konjima čvrstom rukom nuditi jednostavna rješenja za komplicirane probleme svijeta i hrvatskog društva. To je jednostavno očekivani i povijesno potvrđeni razvoj događaja kad udari kriza i nije trebalo biti pretjerano vidovit pa takve stvari prognozirati prije 11 godina i na ovom mjestu.

No, uz populističke Mesije (koji nisu ograničeni samo na jednu stranku – ima ih i u SDP-u i HDZ-u – ili, štajaznam, lik i djelo Ivana Pernara) ide i bijes javnosti na postojeće elite – koji Mesijama reže valove i otvara prostor. U drugom desetljeću 21. stoljeća taj populistički zamah višestruko je povećan utjecajem društvenih mreža na kojima dobra dosjetka, efektna laži i prikladni hejt imaju daleko veći doseg od ozbiljne rasprave. Sve to, dakle, nije samo ovdašnji, nego i svjetski problem.

Ali, onda dolazimo na domaći teren i razlog za duboku zabrinutost. Hrvatska je, naime, društvo bez demokratske tradicije i kulture. Hrvatski masovni mediji, nadalje, prošli su nekoliko ciklusa banalizacije i često funkcioniraju tek kao amplifikatori klikabilnih ludorija sa šarenih portala. A malo je što u zadnje vrijeme tako klikabilno kao mržnja prema politici, političarima i demokratskom sustavu kao takvom. I krug se tako zatvara – vlastito neznanje i predrasude podcrtava se medijskim lovom na političke vještice (u koje spadaju svi, ili gotovo svi domaći političari) i generiranjem novog kruga kaosa.

Primjerice, jedna od najupečatljivijih oporbenih akcija uopće u hrvatskoj modernoj parlamentarnoj demokraciji je nedavni filibuster, odnosno produživanje sjednice Sabora tijekom cijele noći kako bi se pokazao otpor HDZ-ovoj želji za promjenom poslovnika Sabora, odnosno, uvjeta u kojima se u tom tijelu uopće može raspravljati.

No, ova uspješna politička diverzija je u klasičnim medijima, da ne govorimo o društvenim, doživjela salvu uvreda; te da se Sabor pretvorio u cirkus, te da se radi o dječjem vrtiću, te da bi bilo bolje da su išli tu noć čistiti snijeg u Gorski kotar… Isto je s gotovo svakom političkom incijativom, pa i općom slikom o tome što je politika u demokratskom društvu. Jer, čuli ste to milijun puta »Oni se samo svađaju…«.

Što je, ako govorimo o demokraciji, jebi ga, njihov osnovni posao. Taj da se svađaju.

Sumnjiva demokratska skretanja 

Predstavnici suprostavljenih političkih stranaka u parlamentima demokratskih političkih sustava se i svađaju i rade cirkus. Jer, njihov posao nije tek nalaženje najboljih rješenja za društvene probleme (čime se uglavnom bave Vlade), nego, prije svega, zadobijanje vašeg glasa. Big brother? Pa naravno da je demokratska politika i svojevrsni Big brother. Uvijek je bila i uvijek će biti. Kome se to gadi, bilo bi pošteno da do kraja suvislo definira vlastito odbijanje demokracije i ponudi neko drugo rješenje. Ne znam, iznajmljivanje države privatnoj kompaniji u kojoj CEO ne mora nikome polagati račune – pa ni dioničarima, odnosno građanima, jer bi to već bilo sumnjivo demokratsko skretanje.

Zvuči poznato?

Naravno da zvuči – a baš tamo idemo. Štoviše, čini se da jurimo i uz sladostrasni urlik iščekujemo dolazak heroja koji će još stisnuti gas i zid koji se približava.

U ovako posloženim okolnostima čini se doista kako ovoj zemlji nema spasa. Odbacivanje demokracije u ime »efikasnosti«, »pravde«, »stručnosti« ili neke slične moćne riječi koja bi prekrila totalitarnu opsjenu, izgleda kao matematički izgledna budućnost za našu djecu.

Možda, međutim, ipak nije sve tako crno i taj kofer u koji ste krenuli pakirati putovnice vlastite obitelji možda neće biti potreban.

Hrvatsku bi, naime, mogli spasiti partizani i ustaše.

Čini se da što god i kako god Hrvati mislili o vlastitim političarima i politikama, o demokratskom sustavu kao takvom, o cirkuskoj šatri na Markovom trgu, Uhljebistanu i Apsurdistanu, i dalje golem dio njih pri sučeljavanju s biračkim kutijama razmišlja u pojmovima »mi« ili »oni«. Gdje su jedni oni kojima je bliži pokret državotvornosti, pa što god ona nosila, a drugi oni kojima je antifašizam najtemeljnija ljudska i društvena vrijednost. I oni će, čak i u situaciji gubitka vjere u sustav mahom glasati za središnje stranke svoje političke obitelji, dakle SDP i HDZ.

Pritisak populizma u tim uvjetima bi mogao biti i blagotvoran – jer će plenkovićima i bernardićima slati hladne trnce niz leđa i tjerati ih na dodatni angažman u korist građana (vidi pod Ovršni zakon za posljednji primjer), a opet će biti nedovoljan da cijeli sustav ode u komadiće.

Partizani i ustaše tako bi, makar kao metafora, mogli biti posljednji osigurač koji će politički sustav u ovoj zemlji ostaviti u ne pretjerano sposobnim i drhtavim rukama, ali će se tako izbjeći pravednički, čvrsti stisak na gas i sudar sa zidom novog totalitarizma.