Nakon slučaja Ivana Rešetara, čija je majka ovih dana javno iskazala revolt zbog degradiranja njenog sina iz redovnog u posebni program, javljaju se i drugi roditelji djece s teškoćama koji se osjećaju izigranima od obrazovnog sustava i tvrde da će njihova djeca zbog takvog pristupa biti trajno onemogućena u razvoju svog punog potencijala.

Majka desetogodišnjeg dječaka iz jednog primorskog mjesta, čije podatke nećemo objaviti zbog zaštite maloljetnog djeteta, javila nam se zbog problema na koje su naišli u lokalnoj osnovnoj školi i na kraju bili prisiljeni pristati na prebacivanje dječaka u poseban program.

– Moj sin je palčić, rođen sa samo 670 grama u 29. tjednu trudnoće i teško se borio za život, a danas se ne može izboriti za odgovarajuće obrazovanje. On je dijete s teškoćama koje samostalno hoda, ima smanjene intelektualne sposobnosti, ali s njime se može razgovarati, raspravljati, čitati knjige.

On voli djecu i ona vole njega, iako je malo drugačiji.

Ali škola u koju je išao nije ga takvog prihvaćala, zbog čega danas pati u ustanovi koju polazi, tvrdi njegova majka.

U vrtiću redovni

Dječak je do škole polazio redovni program u dječjem vrtiću u punoj satnici, a kod upisa u osnovnu školu majci su već u startu rekli da to nije za njega.

– Nagovijestili su mi da on to neće moći, da većina djece ode nakon šest mjeseci ili nakon četiri razreda osnovne škole. Osudili su ga prije nego je počela nastava, kaže majka.

Dječak se ipak upisao u školu, dobio je asistenta i mjesto u produženom boravku, a u e-dnevniku imao je pozitivne bilješke o tome kako napreduje. Oko polugodišta drugog razreda došlo je do incidenta nakon kojeg je sve krenulo nizbrdo.

– Učiteljica je bila na bolovanju pa je u razredu bila zamjena. Asistentica je mom sinu dala mobitel da ga umiri jer su svi bili nemirni, a moj sin je nazvao 112. Kad je to vidjela, asistentica ga je išamarala, priča majka dječaka.

Nitko joj iz škole nije javio ništa o incidentu, već ju je, kaže, plačući nazvala asistentica i rekla što je učinila.

– Rekla je da ne može s njim, a u školi su počeli govoriti da je moje dijete nemoguće, veli.

Pozitivne opaske iščeznule su, kaže, iz e-dnevnika, a iz škole su joj javili da bi trebali skratiti produženi boravak jer je to za dječaka previše.

– Godinu i pol dana živjeli smo u iluziji da naše dijete napreduje. Nakon toga promijenio je još dvije asistentice, ali nije dobio odgovarajuću prilagodbu programa.

Zadaće je pisao u boravku pa sam tek kasnije vidjela da je asistentica, umjesto da mu pomogne da sam radi, umjesto njega pisala u bilježnicu, kaže majka dječaka. Preporuka je bila, dodaje, da se dječaku osigura tablet, ali je učiteljica smatrala da se mora naučiti pisati rukom.

Gušenje zbog spazma

Tada se dogodio još jedan incident za koji je majka saznala iz e-dnevnika.

– Pisalo je da je gušio drugog učenika dok ga treći nije spriječio. Šokirala sam se, nitko me iz škole nije zvao zbog toga, kaže.

Ispostavilo se da je drugi dječak nosio njenog sina koji ima desnu hemiparezu, zbog čega mu se javio spazam i uhvatio je dječaka oko vrata. Drugi je dječak znao o čemu se radi i pomogao mu.

No radilo se, ističe majka, o nesvjesnoj tjelesnoj reakciji, a ispalo je da je dijete nasilno.

Ubrzo je škola predložila pedagošku opservaciju da se vidi je li dječak za redovnu školu ili za posebni program, predložili su premještaj u Centar za odgoj i obrazovanje, gdje je ovaj desetogodišnjak na kraju i završio.

Njegova majka smatra da su mu time povrijedili prava jer je smješten s djecom s autizmom s kojom uopće ne može komunicirati, dok su ga djeca u redovnoj školi prihvaćala.

– Njemu je ovime zapečaćena sudbina. U programu je ispod svojih mogućnosti, neće moći upisati srednju školu, upitno je hoće li imati radnu sposobnost. Žalosno je što nitko od stručnjaka nama nije objasnio što za budućnost našeg djeteta donosi poseban program.

Prozvali su me za neodgovornost prema djetetu, da je škola za njega mučenje i kako mislim da će imati prijatelje kad je drugačiji.

On je potpuno svjestan što se dogodilo, zamjera im što su ga odbacili i kaže, mama, ja sam kriv, nisam se trebao naguravati na livadi, u boravku, prepričava njegova majka.

Iako mu je desna strana tijela teže pokretna, bavi se sportom i ide na tečaj engleskog jezika.

Velik broj pritužbi

U Uredu pravobranitelja za osobe s invaliditetom Darija Jurišića potvrđuju da imaju velik broj pritužbi zbog sumnje na diskriminirajuća postupanja u području obrazovanja djece s teškoćama u razvoju.

Najčešće se to, kažu, događa prilikom upisa i uključivanja učenika s teškoćama u razvoju u redovne škole najbliže mjestu stanovanja, upisa na studij, osiguravanja potrebne razumne prilagodbe i podrške, prilagođenih udžbenika za učenike i studente s oštećenjima vida.

Problema ima i s pomoćnicima u nastavi, s obzirom na nekvalitetno uređen radnopravni status i izostanak potrebnoga stručnog osposobljavanja.

– Djeca s teškoćama u razvoju u školskim uvjetima pokazat će svoje sposobnosti i potencijale, pa samim time i koji primjereni program obrazovanja trebaju kako bi pokazali svoje maksimalne potencijale.

Pritom je nužno osiguravanje individualiziranih postupaka, podrške, pomagala, odnosno razumne prilagodbe. Puno je manja šteta ako učenik započne svoje školovanje po redovitom programu te se pokaže da mu je potreban poseban program, nego da započne školovanja po posebnom programu, a može puno više od toga, kaže pravobranitelj Darijo Jurišić.

Ostaje jedino žalba

Ipak, u pravobraniteljstvu upozoravaju da ponekad postoji razlika u mišljenju stručnih povjerenstava i roditelja o tome koji je oblik školovanja najbolji interes djeteta te podsjećaju da roditelji imaju pravo žalbe, pa i upravnog spora, ako se ne slažu s mjestom koje je njihovom djetetu dodijeljeno u obrazovnom sustavu.

Upravo takav je i slučaj o kojem pišemo, jer su nam u školi koju je dječak polazio rekli da on apsolutno nije za redovnu školu te majci preostaje jedino obraćanje drugim instancama.