ZAGREB – Od ukupno 255.236 žena s invaliditetom, koliko ih živi u Hrvatskoj, svaka treća je u Zagrebu ili u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Zaposleno ih je 12.300, a tek 5.570 žena ušlo je u kvotu koju su poslodavci dužni ispuniti zapošljavajući osobe s invaliditetom. Primjereno školovanje prošlo je tek 17.000 žena ili 6,6 posto spomenute populacije.
Ovi podaci navode se u novom izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) o ženama s invaliditetom u Hrvatskoj, prema kojem ova skupina čini oko 12,3 posto ukupnog stanovništva ženskog spola u Hrvatskoj.
Najčešći su uzrok invaliditeta kronične ili mentalne bolesti, svaka druga takva osoba u dobi je iznad 65 godina, 40 posto ili oko sto tisuća ih je u radno aktivnoj dobi, što znači da posao ima tek 12,3 posto radno sposobnih žena s invaliditetom. Oko 10 posto su djeca.

Primjereno školovanje

Gledajući udio žena s invaliditetom u ukupnom ženskom stanovništvu pojedine županije, podaci s kraja studenog 2021. godine govore da je najveći udio u Krapinsko-zagorskoj županiji, najveća prevalencija invaliditeta u dječjoj dobi u Sisačko-moslavačkoj županiji, a u radno aktivnoj dobi te u dobi iznad 65 godina u Krapinsko-zagorskoj županiji.
U Primorsko-goranskoj županiji živi 15.128 žena s invaliditetom ili 5,9 posto od ukupnog broja žena s invaliditetom u Hrvatskoj, što znači da žene s invaliditetom čine 10,5 posto ukupnog stanovništva ženskog spola Primorsko-goranske županije. Najveći broj, oko 8,3 tisuće ili 55 posto, u skupini je starijih od 65 godina, a oko devet posto ih je u dječjoj dobi. Gledajući udio žena s invaliditetom u ukupnom stanovništvu ženskog spola županije, prema navedenim dobnim skupinama, podaci upućuju da je Primorsko-goranska županija ispod prosjeka Hrvatske po udjelu žena s invaliditetom u svim dobnim skupinama. U pogledu zapošljavanja na županijskoj razini u izvješću nema podataka, no u pogledu primjerenog oblika školovanja, navodi se kako ga ima 915 osoba ili oko šest posto žena s invaliditetom na području županije, što odgovara nacionalnom prosjeku. Oštećenja govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće učenja, višestruka oštećenja te mentalna oštećenja najčešći su specificirani uzroci koji određuju potrebu primjerenog oblika školovanja.

Raširen problem

U Primorsko-goranskoj županiji, navodi se također, živi 30 braniteljica s invaliditetom te 40 osoba ženskog spola koje imaju posljedice ratnih djelovanja iz II. svjetskog rata ili su civilni invalidi rata i poraća. Na nacionalnoj razini, u skupini branitelja s invaliditetom ukupno su 1.464 žene, a 1.018 osoba ženskog spola ima posljedice ratnih djelovanja iz II. svjetskog rata ili su civilni invalidi rata i poraća.
Za usporedbu, u Gradu Zagrebu žive 52.824 žene s invaliditetom, što je 20,7 posto od ukupnog broja žena s invaliditetom te čine 12,4 posto ukupno ženskog stanovništva u glavnom gradu. Za razliku od Rijeke, u radno aktivnoj dobi udio žena s invaliditetom ispod je nacionalnog prosjeka, ali ih je više u starijoj i dječjoj dobi.
Prema procjenama Ujedinjenih naroda, problem invalidnosti je mnogo rašireniji nego što se misli; od deset stanovnika svake zemlje, barem je jedan u izvjesnoj mjeri osoba s invaliditetom. Raspolaganje podacima o invaliditetu preduvjet je za planiranje odgovarajućih preventivnih mjera i donošenje programa za osobe s invaliditetom.

Duševne smetnje

– Većina žena s invaliditetom nije završila osnovnu školu, ili je osnovna škola jedino obrazovanje koje imaju, dok se za fakultetsko obrazovanje odlučuje vrlo mali broj, kazala je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak. Predrasude su još uvelike prisutne, a pogotovo su izražene u području zapošljavanja. Poslodavci se teže odlučuju zaposliti osobe s invaliditetom, a posebno nezaposlenost žena s invaliditetom ima dugu tradiciju. One na tržištu rada predstavljaju nepreferiranu, odnosno neprofitabilnu radnu skupinu pa je stoga svaki oblik invaliditeta koji zahtijeva dodatno ulaganje još nepoželjniji, a nesenzibiliziranost društva prema ovakvom obliku teškoće često za sobom povlači mobing na radnome mjestu, dodatno narušavajući osjećaj dostojanstva, integriteta, ugleda i časti, upozorava Slonjšak te dodaje da se zbog toga javljaju duševne smetnje, osjećaj bezvrijednosti, bespomoćnosti i straha.
Žene s invaliditetom višestruko su diskriminirane, i zato ih treba osnaživati, kako bi mogle tražiti svoja prava, poziva pravobraniteljica Slonjšak. Osim senzibiliziranja javnosti, osobito stručnjaka i medicinskog osoblja, žene bi, poručuje, trebalo u većoj mjeri uključiti u javne politike, i omogućiti im da sudjeluju u kreiranju odluka koje ih se tiču.