U petak u podne stigao je Matteo Zausnig kući u Dobreć, nakon što je tjedan dana sudjelovao u akciji spašavanja američkog speleologa Marka Dickeyja u južnoj Turskoj.

Dvadesetogodišnjak, student 2. godine studija Kemije na PMF-u u Zagrebu, član HGSS-a, Speleološke udruge »Estavela« Kastav i speleološkog odsjeka Planinarskog društva Sveučilišta Velebit, bio je najmlađi speleospašavatelj, ne samo u dvadeset i dvočlanom HGSS-ovu timu već i među ostalim timova spašavatelja koji su došli iz Mađarske, Bugarske, Italije, Poljske i SAD-a, kako bi pomogli turskim kolegama u spašavanju Marka Dickeyja kojemu je pozlilo na dubini od tisuću metara u jami Morca.

– Jako sam sretan što su mi u HGSS-u ukazali povjerenje i što sam dobio priliku sudjelovati u ovoj akciji. Puno znači to što su vjerovali da ja to mogu, pogotovo Marko Rakovac, Jure Šarić, Martin Glavić, ekipa koja je vodila hrvatski tim u Turskoj. Zaista je odlično iskustvo sudjelovati u ovakvoj akciji spašavanja, pogotovo kad se takva prilika pruži nekome od 20 godina. Pamtit ću to zauvijek, a puno stvari, koje sam u ovoj akciji naučio i iskusio, moći ću iskoristiti i u budućnosti, govori nam Matteo po povratku iz Turske, u Opatiji, gdje smo razgovarali.

Reuters

Luda avantura

HGSS-ov tim, a recimo da je uz našeg sugovornika, od »domaćih«, spašavatelja iz PGŽ-a, u timu bio i Dino Grozić iz Jušića, u Tursku je krenuo 6. rujna, a odgovarajući na poziv za pomoć u spašavanju unesrećenog Marka Dickeyja koji je 2. rujna prilikom istraživanja jame počeo patiti od unutarnjeg krvarenja te su ubrzo alarmirani timovi spašavatelja iz više zemalja. Nakon desetodnevne akcije, Dickey je zajedničkim trudom iz jame izvučen u utorak 12. rujna oko ponoć i trideset po lokalnom vremenu. U izjavi novinarima nakon izvlačenja rekao je da je proteklih deset dana bila »luda, luda avantura«.

– Nevjerojatno je ponovo biti na površini, rekao je Dickey te zahvalio timovima koji su sudjelovali u spašavanju.

HGSS-ov tim imao je značajnu ulogu u akciji spašavanja. Kako nam prepričava Matteo Zausnig, prvi zadatak bio im je uspostaviti vezu između unesrećenog i baznog kampa na površini.
– Nije postojala fiksna veza između spašavatelja na površini i unesrećenog te je po dolasku naš tim dobio zadatak uspostaviti dvostruku komunikaciju, putem telefonske žice i speleološkog telefona te komunikaciju preko CaveLink uređaja. To je uređaj koji služi za komunikaciju u podzemlju s nizom jedinica koje se spajaju kako bi porukla mogla putovati od unesrećenog do površine, opisuje naš sugovornik.

Foto Vedran Karuza

Drugi zadatak HGSS-ova tima bio je proširiti suženja u jami, kako bi se dobio širi evakuacijski put.
– Osposobljeni smo za proširivanje uskih prolaza, a nosili smo i svoja pirotehnička sredstva u Tursku. To je bila posebna procedura kako bi se i ona mogla prevesti avionom. Treći zadatak nam je bio transport opreme te unesrećenog. Naš tim, dečki iz stanice Samobor i Zagreb, odnijeli su nosila na dubinu od tisuću metara do unesrećenog, opisuje naš sugovornik.

Matteo se pak spustio do 740 metara dubine u transportu opreme, a potom je u gornjim dijelovima jame sudjelovao u posljednjem dijelu gdje su unesrećenog iznosili na nosilima. Tu je bio sa svojim kolegama iz HGSS-a te njihovom liječnicom Ivanom Buklijaš, koja je bila zadužena za praćenje zdravstvenog stanja Marka Dickeyja pri završnoj etapi izvlačenja.
– Bilo mi je bitno što sam osjetio da imaju povjerenja u mene, bez obzira na to što sam ondje bio najmlađi, reći će nam Matteo.

No kako su u akciji sudjelovali spašavatelji iz više država, po potrebi su spašavatelji iz jedne zemlje prelazili u tim druge, pa je tako naš sugovornik već prvoga dana odvojen od svoga tima jer je dio opreme bilo potrebno brzo prenijeti.
– Jedan dan bio sam s kolegama iz Poljske, a druge dane s Mađarima. Bilo je izazovno komunicirati s Mađarima, ali dobro je što vođe timova imaju obrazovanje iz engleskog jezika pa smo se sporazumjeli. Jer i oči i uši moraju cijelo vrijeme biti pozorne, kako bi se sve naredbe izvršile, ali i kako bismo reagirali na upozorenja. S Mađarima sam kroz dionice pripremao opremu za spašavanje, prenosio je, a s njima sam i sudjelovao u transportu na izlaznoj vertikali, gdje su nam se pridružili i kolege iz Turske i drugi, opisuje Matteo. U završnom dijelu akcije, posljednjih 200 metara do površine sudjelovalo je šezdesetak pripadnika spašavateljskih službi iz pet zemalja: Turska, Hrvatska, Bugarska, Mađarska i Italija.

Foto HGSS

Vrijeme pod zemljom

A kako je tekao sam proces spašavanja? Nakon što je sve bilo spremno, prema preporuci liječnika Dickey je, iako se osjećao bolje, veći dio puta do površine proveo na nosilima, pogotovo u dubljim dijelovima jame, a hodao je u kraćim horizontalnim dijelovima bliže površini. Oko pedesetak sati trajao je njegov put od mjesta gdje mu je pozlilo na tisuću metara dubine pa do površine. Vremenske prilike, grmljavina i kiša, nisu pomogle akciji, ali spašavatelji su je uspješno završili. Sam put naravno bio je prožet zaustavljanjima, Dickey i spašavatelji odmorili bi se u bivku, mjestu u jami predviđenom za tu namjenu.

– Na svakom bivku se izgradi jedna »kocka« od materijala koji se koristi i za padobranska krila. Unutra se može ugrijati, spavati, ali i kuhati, jesti… Svaki bivak je imao i mjesto za spojiti telefon, kao i još neka ključna mjesta u jami. Vođa tima uvijek ima telefon uza sebe te se ondje može spojiti na žicu za hitne potrebe. Jedan bivak bio je na tisuću metara dubine, drugi na 740 metara, pa 680, 500, 420 i 180 metara od površine te smo, naravno, imali bazni kamp na površini, opisuje naš sugovornik. U kampu na površini temperature su jako varirale. Od dnevnih koje su se penjale i do 40 stupnjeva Celzijeva, pa do noćnih koje su bile oko deset. A sam kamp bio je usred pustoši, kako nam kaže Matteo Zausnig, samo nomadi i ovce onuda prolaze.

Foto HGSS

Naš sugovornik je u Turskoj u jami proveo oko pet dana, no nije mu bilo lako voditi računa o vremenu jer je napravio grešku, kako će sam reći i nasmijati se, nije ponio sat sa sobom.

– A bez sata si unutra izgubljen. Nemaš orijentir je li dan ili noć. Pogotovo što ondje ne spavaš kao kod kuće. Ondje se spava u pauzama između transporta. Uvučeš se u vreću i spavaš pored telefona po dva-tri sata. Kada te nazovu ustaješ i ponovno sve ispočetka, kaže mladi HGSS-ovac.

Dodat će kako mu to nije prvi put da je proveo dulji period, od četiri do pet dana, ispod površine, no ranije se radilo o istraživanjima na Velebitu.

– Fascinantno je toliko vremena provesti pod zemljom, no svaki idući put koji se spustiš, sve se više i više navikavaš. Naravno, riječ je i o potpuno drugačijim aktivnostima. Kada istražuješ, obavljaš svoje poslove i onda se dođeš u bivak odmoriti, pojesti i spavaš po 10-12 sati. A u akciji spašavanja cijelo vrijeme moraš biti dostupan, kako bi mogao reagirati na moguće iznenadne situacije. Moraš uvijek biti spreman da se nešto može dogoditi i da će biti potreban još hitniji transport, opisuje nam Matteo.

I, kako smo rekli, nakon pedesetak sati završne akcije spašavanja i 10 dana otkako je zadobio unutarnje krvarenje Mark Dickey u utorak 12. rujna u ponoć i trideset iznesen je iz jame. Dočekali su ga s porukom »Dobrodošao na 0 metara« što će reći na površinu, a na nosilima na kojima je iznesen potpisani su svi koji su sudjelovali u akciji spašavanja. Procjene su da je oko stotinu speleospašavatelja bilo uključeno, a kada se njima prirodaju i svi u logistici i u kampu brojka se penje i do dvije stotine. Time sretno završava priča o spašavanju Marka Dickeyja.

Reuters

Spreman za poziv

No, kako se voli reći, time ovdje nije kraj. Saznali smo kako je Matteu Zausnigu bilo sudjelovati u akciji, ali zasada malo toga o njemu pa i to valja ispraviti. Naš sugovornik već je dvije godine u HGSS-u, priključio se prvo riječkoj stanici HGSS-a, a otkako je krenuo na fakultet u Zagreb i zagrebačkoj ispostavi. No sve je krenulo od zanimanja za speleologiju. Speleologijom se počeo baviti s petnaest godina, kada je jedne Bele Nedeje svratio u prostorije Speleološke Udruge »Estavela« Kastav te se ondje upoznao s članovima, ponajprije Lovelom Kukuljanom.

– On je jedan od najjačih speleologa tu. Tada me zainteresirala speleologija i počeo sam se njome baviti. Završio sam i speleološku školu, počeo ići po terenu, istraživati špilje i jame. I onda sam nakon tri godine ušao u HGSS, Stanicu Rijeka, gdje sam bio do odlaska na fakultet u Zagreb. No i dalje sam aktivan u riječkoj stanici, kad god dođem doma. Riječki HGSS-ovci su i zaslužni zašto sam ja uopće otišao u Tursku i hvala im na tome, kaže Matteo. Uz fakultet, speleologiju i HGSS, naš sugovornik po ljeti radi kao sezonski vatrogasac u Područnoj vatrogasnoj zajednici Liburnije.

Netko bi na prvu možda pomislio da je uza sve te aktivnosti prezaposlen i da uz njih malo toga drugoga stiže, no on kaže da tomu nije slučaj.

– Sve je stvar dobre organizacije, a što sam naučio i u HGSS-u. Tada se stigne i opustiti, otići na more, družiti se s prijateljima, ali imati i slobodnog hoda samo za sebe. Osim toga, iskustvo u HGSS-u me je naučilo da uvijek trebaš biti dobro pripremljen, u ovom slučaju kako bi se mogao odmah odazvati akciji. Ja sam u nedjelju bio dežuran na Učkarskom sajmu kao vatrogasac, a onda mi je kolega iz HGSS-a poslao poruku da postoji mogućnost da idem u Tursku. Odmah sam se spremio i čekao potvrdu da doista idem. I onda je u utorak stigla potvrda da ću ići. Nije to mala stvar, kao otići do Učke, Kamenjaka ili tu negdje blizu. No kad znaš da si osposobljen za sudjelovanje u akciji, iznutra se osjećaš ispunjeno i samopouzdano. Imaš sigurnost da ćeš znati što treba napraviti, zaključuje Matteo Zausnig.