Hrvatskoj se potreba za stranim radnicima dogodila gotovo preko noći. Možda je to i onaj osnovni razlog zbog čega se čini da se nismo još posve ni snašli ni navikli na Indijce, Nepalce, Filipince sve da smo najotvorenijeg uma na svijetu. No, kako je njima!?

Kako je ljudima što ih je nevolja natjerala da odu od kuće stotinama kilometara daleko u potrazi za poslom od kojeg će živjeti bolje i oni i njihove obitelji koje su ostale na rodnoj grudi? Može li, ako ništa, naše zakonodavstvo biti fleksibilnije pa da u tom trokutu što ga čine strani radnik, poslodavac i oni koji donose odluke svi budu za nijansu sretniji!?

U Udruzi Borders:none ne dvoje da se to može. Štoviše, nakon što je udruga provela projekt “Come&Stay” podržan u okviru Impact4Values programa, nakon što su analizirani izazovi s kojima se suočavaju strani radnici, donositeljima odluka, a to su u nas saborski zastupnici, predložene su i zakonodavne Izmjene i dopuna Zakona o strancima.

Amandmani, u ovom trenutku, nisu prošli, ali dijalog sa svim dionicima o onom što muči strane radnike je otvoren. I to je dobro.

Izbjeglički val – okidač

O svemu pričamo s Marijom Vujevom. Po struci je ona pravnica, prijepodne uredno radi svoj posao za koji prima plaću, a onda svako toliko, u poslijepodnevnim satima, volontira u udruzi Borders:none.

U rad udruge aktivno se uključila 2020. godine, pridonijelo je tome i poznanstvo s osnivačicom i predsjednicom udruge Natalijom Koprtla Penavić, makar se već 2016. uključila u rad s izbjeglicama i na području migracija u nekim drugim udrugama. Izbjeglički val je bio okidač. Pitamo je odakle poriv da pomogne izbjeglicama i migrantima.

– Motiv je bio pružiti podršku ljudima koji su ovdje došli, da se ne osjećaju sami, da osjete podršku lokalnog stanovništva. Mislim da je to najbolji put do integracije i do njihova uklapanja u društvo – veli Marija.

Marija Vujeva / Foto: udruga.hr

Oni koji su tada dolazili bili su, kaže, oni koji su bili primorani napustiti svoje zemlje jer su bježali od ratnih sukoba i kojekakvih drugih neprilika zbog kojih im je život bio ugrožen.

Javnost je, koliko sjećanje služi, bila podijeljena oko toga treba li tim ljudima pomoći da ostanu i da se integriraju u društvo ako žele tu ostati, ili im treba “pomoći” da odu čim brže i čim dalje. Odnosno, dojam je da smo razumijevanja u početku i imali, da bi se brzo splasnulo onako kako to u nas najčešće i bude. Za pretpostaviti je da se volonteri željni pomoći ljudima u nevolji u takvoj klimi moraju osjećati pomalo usamljeno.

– Rekla bih da sam se osjećala bespomoćno. I to je nešto što je cijelo vrijeme prisutno, taj osjećaj bespomoćnosti. No, s druge strane ako svi odustanemo kad nam se netko obrati za pomoć, netko tko se ne snalazi, tko ne poznaje naš sustav, tko ne zna kome se obratiti i ne zna kako naša kultura, propisi, sustav funkcioniraju, onda nikada ništa neće krenuti na bolje – ističe Marija.

Udruga Borders:none krenula je najprije s provođenjem tečajeva programiranja i digitalnih vještina za populaciju stranaca. U početku su to bile izbjeglice da bi se sada uključila sva migrantska populacija.

– Udruga se bazira na pružanju usluga, u smislu da nastojimo održati održivost u pružanju naših usluga da ne ovisimo o projektima. Nekih 70 posto naših aktivnosti su volonterske aktivnosti. Tri su prioriteta; jedno je neformalno obrazovanje mladih kroz spomenute tečajeve programiranja i digitalnih vještina, drugo je pravno savjetovanje, a treće je podrška mladima od 18 do 30 godina kojima kroz mentorski program pružamo podršku u njihovoj integraciji u hrvatsko društvo – objašnjava Marija.

Europske snage solidarnosti

Interes je popriličan, pogotovo od kada udruga organizira i tečajeve hrvatskog i engleskog jezika. A među onima koji dolaze sve je više stranih radnika, a ne samo tražitelji međunarodne zaštite. Sve to traži i podosta volontera, a udruzi su uz domaće ljude tu i strani volonteri u okviru Europskih snaga solidarnosti koji svake godine dolaze i tu ostaju nekih godinu dana.

Onako kako je trebalo i treba pomoći izbjeglicama, sada treba biti od koristi i pomoći stranim radnicima. Udruga je i na listi pružatelja besplatne pravne pomoći Ministarstva unutarnjih poslova za strance u postupku povratka.

– To su stranci u odnosu na koje je doneseno rješenje o povratku, ili rješenje o protjerivanju. Primijetili smo da nam se u zadnjih dvije, tri godine počelo javljati sve više stranih radnika koji su bili u postupku povratka. To nas je potaknulo da krenemo malo više u ovo područje, u područje zagovaranja dobrih praksi i politika pa tako i u okviru Zakona o strancima budući da je zakon bio u pripremi – ističe Marija.

Ilustracije radi evo i što je Vujevu osobno potaknulo da krene sve više put problematike stranih radnika.

– Došao nam je stranac u postupku povratka, osoba koja je došla u Hrvatsku sa željom da radi i onda je, tek kad je sletjela u Hrvatsku, otkrila da joj je radna dozvola ukinuta jer je poslodavac od radnika odustao. Došla nam je osoba koja se zadužila kod kuće da bi uopće došla u Hrvatsku i ispričala nam je svoju životnu priču. Njemu povratak u njegovu zemlju jednostavno nije opcija – priča Marija.

Čovjek koji ni trena radio nije po slijetanju u Hrvatsku postao je, ni kriv ni dužan, osoba u postupku povratka. Pokazalo se da nije jedini, sve se više ljudi počelo javljati udruzi sa sličnim pričama. Nisu to samo oni kojima je ukinuta radna dozvola i prije nego su došli, a da ne znaju, već su tu i oni koji su izgubili posao ili su otišli od poslodavca bilo zbog vrste posla, bilo zbog uvjeta rada pa traže novi posao.

– Ono što je dobro je da je novi Zakon o strancima predvidio period o nezaposlenosti 60 dana nakon što prestane radni odnos. Prije je praksa bila da će te moći regulirati boravak ukoliko u roku od 15 dana pronađete novi posao. A za 15 dana možete eventualno naći posao koji ne odgovara vašim vještinama, odnosno rok je toliko da u pravilu morate pristati na bilo kakve uvjete rada samo da zadržite boravak – kaže Marija.

U svakom slučaju pomak je na bolje tih 60 dana, premda je udruga, na osnovu provedena projekta, predlagala da period nezaposlenosti bude šest mjeseci.

– Smatramo da je šest mjeseci neko prosječno razdoblje traženja posla, da je to dobro i za radnike kako bi mogli pronaći posao koji će najbolje odgovarati njihovim sposobnostima i vještinama, baš kao i za poslodavce jer mogu među tim radnicima koji su nezaposleni pronaći radnike koje će najbolje odgovarati njihovim potrebama, one koji su integrirani u naše tržište rada pa će se lakše i uklopiti u novo radno okruženje – ističe Marija.

Komparativna analiza

Nisu u udruzi do tih šest mjeseci došli slučajno. U sklopu projekta “Come&Stay” prvo su napravili komparativnu analizu drugih država, vidjeli kako su druge države, one u koje se migriralo u puno duljem periodu u prošlosti, odgovorile na izazove s kojima se Hrvatska suočava. Vidjeli su kakva zakonska rješenja po pitanju stranih radnika imaju primjerice u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj.

– Uočili smo da velik broj država predviđa dulje razdoblja nezaposlenosti i to zato kako bi suzbili nezakoniti rad, kako bi radnici ipak imali duži period da pronađu posao. To je ono što je zajedničko većini drugih država, pa smo na tragu toga i mi predložili slično – kaže Marija.

Uslijedili su zatim sastanci s udruženjima poslodavaca da se čuje i dozna koja su razmišljanja i potrebe poslodavaca. A kad se prikupio materijal za tkanje šire slike o problematici stranih radnika, prišlo se izradi amandmana na nacrt prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima.

Onaj “zadnji” korak je bio s amandmanima – među kojima je i onaj da se strancima tražiteljima azila koji su se već integrirali u naše društvo omogući zakoniti ostatak u Hrvatskoj pa da više nema dvojbe je li to moguće ili nije – doći pred političare, donositelje odluka.

Prijedlog je upućen Ministarstvu unutarnjih poslova i svim klubovima zastupnika Hrvatskog sabora. Iz ministarstva su odgovorili očitovanjem zbog čega u ovom trenutku ne mogu prihvatiti amandmane, u Saboru amandmani nisu prošli, ali svejedno je ostvaren cilj što ga je udruga sebi zadala da se otvori dijalog između svih kojih se problematika stranih radnika tiče.

Što se pak željene veće fleksibilnosti pri zapošljavanju stranih radnika tiče, u udruzi vjeruju da će s vremenom i tu morati doći do novih poboljšanja.

Mnogi bi rado ostali

Marija Vujeva dugo je volonterka, ona koja se trudi pomoći tražiteljima azila, migrantima, stranim radnicima. Činilo se stoga nekako logičnim pitati je kakvi zapravo ljudi dolaze k nama i zašto, tim više što se donedavno pričalo da je Hrvatska samo stanica na njihovom putu na zapad u bogatije neke zemlje?

– Rekla bih da oni vide neke dobre stvari koje mi ovdje možda i ne vidimo, ili ih ne želimo vidjeti u moru pesimizma. Način života, kultura, njima se to sviđa i mnogi od njih bi rado tu ostali – vjeruje Marija.

Ako neke zadrške u domaćeg svijeta ima, udruge poput “Bez granica” sjajno su mjesto da te zadrške nestane.

– U udruzi ljudi imaju priliku za susret sa strancima. Lako je govoriti ‘mi bi ovako i onako’ dok ne upoznate konkretnu osobu, dok s njom ne razgovarate. Mislim da taj susret mijenja puno, mijenja predrasude, stavove uvjetovane kojekakvim okolnostima – vjeruje Marija.

A što je to što pogoni volontere, koja je to sila što ih tjera da za nikakvu naknadu pomažu ljudima!? Zamislila se Marija, kaže teško joj je odgovoriti na to pitanje, da bi zatim kazala: “Mislim da je to normalno da tko god može i u mogućnosti je dati nešto društvu u kojem živi, čovjeku koji je tu oko nas, da to i učini.”