Od početka takozvane izbjegličke krize u Hrvatskoj, od njezinog prvog dana, na niz mjesta viđali smo djevojku, gotovo djevojčicu Sandru, studenticu prve godine Filozofskog fakulteta, čiji je otac Sirijac, a majka Hrvatica. Sandra govori arapski jezik i spremna je pomoći. Vidjeli smo je najprije kod Porina, zatim u Tovarniku, potom i pred kampom Opatovac. Njezin i doprinos drugih prevoditelja u situaciji s putnicima s Bliskog istoka nemjerljiv je. Razgovarali smo s njom o dojmovima što ih prikupila s raznih strana.

– Izbjeglice najviše od svega žele ići dalje, žele stići negdje gdje će se osjećati sigurno i gdje misle da će naći bolji život, a to je uglavnom Njemačka. To je vrlo, vrlo jednostavno, kaže Sandra. Pitali smo je kako su, prema njezinom uvidu, bili organizirani kampovi, odnosno zborna mjesta putnika. Najbolju organizaciju vidjela je u Harmici, gdje je iz Zagreba stigao niz pojedinaca i organizacija što su pomagale izbjeglicama. 

– Putnici su bili opušteni, na licima im se vidjelo da se osjećaju sigurno. Imali su strpljenja, jer su znali što ih čeka. To ne možemo usporediti s Opatovcem, gdje dolazi kudikamo veći broj ljudi. Jučer je tamo padala kiša i bio je potpuni kaos. Bili su mokri i gladni. Bilo je tamo trudnih žena, djece, vidjela sam puno bolesne djece s temperaturom. Jednu trudnicu je bolio trbuh od hodanja, jer morali su hodati 17 kilometara od Bapske do Opatovca, a nije bilo transporta autobusima. Policija nije znala zašto nema autobusa, ali putnike su u automobile uzimali i policajci i volonteri. Tamo sam, u Bapskoj, vidjela smiješnu sliku. Bio je tamo jedan par s djetetom starim oko godinu dana. Žena je bila trudna i pitala me može li do doktora. Otišla je do doktora, bila je u redu. Pitala sam ih trebaju li hranu pa otišla pokupiti nešto da jedu. Kad su bili na registraciji, gledala sam kako ide procedura. Uzimaju im imena i onda ime svake osobe pišu na veliki papir. Djetetu od onog para ime je Freh Sulejman, a policija je napisala Free Sulejman i stavili taj papir ispod njegove glave. Bilo je tu pomalo i ironije, jer je ispadalo kao da je mali u zatvoru, a taj kamp u nekim trenucima zbilja podsjeća na zatvor, ispričala nam je Sandra. 

Organizacije i pojedinci koji sudjeluju u akciji pomoći putnicima povezani su putem mailing lista i društvenih mreža i sa sigurnošću se može reći da je inicijativa bolje informirana o kretanju i potrebama izbjeglica nego bilo koja novinska i druga redakcija. Izvještaji s terena, izvještaji noćne smjene, ključne informacije, Opatovac, Tovarnik, Bapska, aktivni granični prijelazi… – nazivi su tema pod kojima volonteri s terena i ekipe iz koordinacije ostavljaju sve relevantne i dostupne informacije. S obzirom na to da smo u mogućnosti usporediti ih s informacijama koje prikupljamo u vlastitoj redakciji, odnosno na terenu, valja istaknuti da je vjerodostojnost informacija kojima raspolaže, odnosno koje distribuira Inicijativa Dobrodošli upravo neupitna. Zahvaljujući radu volontera okupljenih u Inicijativi Dobrodošli, u minulom tjednu bili smo svjedoci anegdota koje lijepo govore o želji hrvatskih građana da pomognu putnicima. Trećeg dana takozvane izbjegličke krize kolega iz jedne novinske redakcije automobilom se zaputio na autobusni kolodvor kako bi prevezao nekoliko putnika do granice sa Slovenijom. Na zagrebačkom kolodvoru nije, međutim, mogao naći niti jednog sirijskog putnika. Zakasnio je, svi su već bili prevezeni, a pred kolodvorom je stajalo i još nekoliko automobila koji su čekali priliku da pomognu sirijskim nevoljnicima. Ova i slične anegdote govore da su Zagrepčani, ponajprije zahvaljujući Inicijativi Dobrodošli, u kriznoj situaciji uspješno položili ispit humanosti. 

Neophodne informacije 

Među onima koji su osjetili potrebu pomoći ljudima našao se i sindikalni aktivist Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata kojeg smo imali priliku upoznati kao borca protiv korupcije u Hrvatskim autocestama, odnosno jednog od inicijatora referenduma koji su za cilj imali obranu radničkih prava, odnosno prava građana da referendumima odlučuju o pitanjima bitnim za opću sliku Hrvatske. Stanić nam je ispričao ponešto o svojim iskustvima i dojmovima rada s putnicima, gostima Hrvatske.

– Najprije ti treba dva, tri sata da se snađeš. Trebalo je i meni, iako imam veliko iskustvo u radu sa izbjeglicama, jer sam jedan od osnivača Zajednice izbjeglica Bosanske Posavine. Najvažnije je znati što ti ljudi žele i što im treba. Oni što prije žele doći do svog odredišta, a to nije Hrvatska. Mi bismo im u tome trebali pomoći na sve načine. Dok prolaze kroz Hrvatsku trebali bi im pokazati što više ljudskosti. Moramo ih obući, nahraniti, pružiti im medicinsku skrb i zaštitu. Imao sam sreću da sam imao zadatak u kampu za prihvat izbjeglica postaviti plakate na arapskom jeziku s informacijama, pa sam vidio te ljude. Pokazali su veliku strpljivost kad su im rekli da će u kampu ostati dva dana. Gledajući situaciju na mjestu zbivanja, učinilo mi se da bi s izbjeglicama više trebali kontaktirati humanitarci, a manje policajci, iako je policija maksimalno korektna. Međutim, dogodi se da poneki policajac pređe granicu i pokaže grubost. Ono što izbjeglicama najviše treba jesu informacije. Treba im točno reći što ih čeka, a njih uglavnom interesira koliko će ih zadržati u Hrvatskoj i kako što prije doći do Slovenije i Austrije. Glavni im je cilj da krenu dalje. Uglavnom, svi s kojima smo razgovarali znaju kuda idu. Tu se radi o rodbinskim vezama. Jedna grupa Kurda mi je rekla da ide u Švedsku, jedna grupa Iračana ide u Finsku, većina ljudi ide u Njemačku. Mi im samo trebamo pomoći da što prije dođu tamo, a to je najvažnije. Oni nisu zahtjevni, međusobno su jako solidarni. Ne uzimaju ono što im ne treba. Ukoliko bi netko od njih dobio nešto od humanitaraca, odmah su to dijelili s nama, nudili nam cigarete i kekse. U ovom slučaju, moram za kraj naglasiti, ne vidim apsolutno nikakvu opasnost za Hrvatsku. Naprotiv, vidim priliku da pokažemo ljudsko lice svoje zemlje. Sindikati bi se također trebali uključiti u pomoć izbjeglicama, volonterski i na druge načine, kaže za naš list Stanić.