Za sve je ‘kriv’ rujanski broj časopisa National Geographic Hrvatska. Da ne bi u njemu priče o krijumčarenju mladunčadi geparda iz divljine Somalialanda – samoproglašene autonomne republike koja se nalazi na Afričkom rogu, priče u kojoj je šverca i ozbiljnih krijumčara, ali i običnog svijeta koji tako preživljava, a bome i abnormalno bogatih ljudi što ne žali troška samo ne bi li svoj Instagram profil ‘obogatili’ fotografijom s gepardom, tko zna kad bi nas put nanio na Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Uprava za zaštitu prirode.

Tamo smo, naime, potražili odgovore na pomalo naivno sročeno pitanje ima li Hrvatska svoje ‘geparde’, naivno jer i ne sluti čovjek koliko je široka tema uzgoja i trgovine strogo zaštićenim vrstama i divljim vrstama. Sva je sreća da Ida Partl, Vida Posavec Vukelić i Jasna Ribarić imaju i znanja i iskustva da to opsežno približe običnom puku. Jer, ponoviti valja, velik je teren što se zove prekogranični promet i trgovinu stroga zaštićenim vrstama.

Vrstama kojih vjerojatno ima mali milijun – u strahu će novinar.

– Da, i još se otkrivaju nove – smiju se naše sugovornice.

A običan svijet vjerojatno o njima pojma nema – brzopleto zaključuje novinar.

– Ja mislim da je današnja svijest o egzotičnim vrstama sve veća i veća. Prije, barem dok sam ja bila mlađa, klasični ljubimci su bili psi i mačke. Zadnjih deset, petnaest godina taj se trend sigurno promijenio – kazuje Partl.

 Od papiga do pitona

Perspektiva se, veli, jako puno promijenila kad se Hrvatska otvorila Europi. Postalo nam je jednostavnije nabaviti sve, pa i egzotične vrste. Podsjeća, međutim, Posavec Vukelić kako je trend uzgoja egzotičnih vrsta ipak starijeg datuma.

– Ide to još od 70-ih godina prošlog stoljeća, ali tada je to bilo u puno manjoj mjeri. Ulazak u EU otvorio je veliko tržište na kojem naše stanovništvo može vrlo lako doći do većine egzotičnih vrsta pa se baviti uzgojem, ili ih samo držati kao kućne ljubimce – pojašnjava Posavec Vukelić.

Inače, u doba Jugoslavije posebno su na piku uzgajivača i onih koji bi rado imali egzotičnu životinju doma, bile papige!

– Papige su bile popularne, grabljivice, gmazovi, kornjače, zmije poput pitona. A onda i mali sisavci, hermelini, zečevi, kunići, no tu se ne radi o vrstama koje su strogo zaštićene – priča Posavec Vukelić.

Ono što ministarstvo pokriva je prekogranični promet i trgovina divljim vrstama koje su pokrivene CITES konvencijom u kojoj su 183 države članice. Putem izdavanja ulaznih i izlaznih dozvola kontrolira se trgovina i može vidjeti postoji li na neku vrstu koja je u trgovini pritisak.

– Ako se pritisak utvrdi, onda se njezina razina zaštite podiže i zapravo se dodatno ograničava njezino korištenje. S druge strane, imamo i strogo zaštićene vrste u prirodi Republike Hrvatske koje se ne smije ubijati, hvatati, na bilo koji način uzimati iz prirode, ili uznemiravati, recimo u vrijeme podizanja mladih – pojašnjava Partl.

Udruga BIOM /
Foto Davor Kovačević

Međutim, postoje i iznimni slučajevi kada se neke strogo zaštićene vrste smiju legalno držati, ali je potrebno dokazati njihovo porijeklo, odnosno potrebno je dokazati da ih niste uzeli iz prirode nego ste ih, recimo, nabavili iz uzgajivačnice. Imamo, dakle, uzgoj ugroženih vrsta, bilo stranih ili naših zavičajnih strogo zaštićenih, koji je i legalan i kontroliran u određenim uvjetima i uz određene dopuštenje.

Tako uzgojeni primjerci mogu ići na tržište i s njima se može normalno trgovati, jer imaju papire. S druge strane, imamo i varijantu legalno uzetih zaštićenih vrsta iz prirode, makar to najčešće egzistira samo na papiru.

Mlađ jegulje ne može se dobiti u umjetnim uvjetima / Foto PIXABAY

– U pravilu, u Hrvatskoj nema ljudi koji imaju životinje iz prirode legalno da s njima mogu obavljati uzgoj. Ako ih i ima, oni bi morali dokazati da takve životinje imaju od ranije, prije nego što su stavljene pod zaštitu. To bi, recimo, za naše kornjače čančare značilo da ih imaju od prije 1975. godine kada su stavljene na zaštitu – kazuje Partl.

Sve što se uzgaja od zaštićenih vrsta u pravilu je tako nabavljano negdje drugdje, iz nekog drugog uzgoja i nema veze sa životinjama iz Hrvatske. A ono treće što imamo jest ta nezakonita trgovina na graničnim prelazima. Ona je medijski možda i najinteresantnija, ti klasični šverceri ili mule koje pokušavaju preko granice prošvercati primjerke bilo da je za uzgoj, ili kolekcionarstvo.

– Ne radi se tu samo o živim životinjama i biljkama, već i o dijelovima životinja, njihovim derivatima, tako da na prvu i nije često vidljivo od čega potječu – pojašnjava Partl.

Crvenouha kornjača

Vratimo se mi, na čas i ipak, uzgoju egzotičnih vrsta. Posavec Vukelić tako kaže kako valja razlikovati uzgoj vrsta koje se lako drže, lako razmnožavaju, brzo daju veliki broj potomaka i onda ih se stavlja na tržište. To su vrste koje su lako dostupne i cijene na tržištu im je mala. Takve su donedavno bile male vodene kornjače koje su sada zabranjene jer se radi o stranoj vrsti koja je invazivna.

– Bile su širom dostupne, lako su se kupovale, a onda su ih se ljudi rješavali tako što su ih ostavljali u prirodi. Preživljavale su u nas u prirodi bez probleme, ali prilično je ta kornjača agresivna i potiskuje naše zavičajne barske kornjače, uzima im stanište, puno je kompetitivnija u smislu prehrane i razmnožavanja i našim kornjačama se smanjila populacija. Ta crvenouha kornjača je inače porijeklom iz Sjeverne Amerike pa je većina tih vodenih sjevernoameričkih kornjačica u nas sada zabranjena za držanje, prodaju i uzgoj – govori Posavec Vukelić.

Drugačije stvari stoje s hobistima, uzgajivačima, onima koji žele imati kolekciju određenih skupina životinja, od kornjača i papiga, do ptica grabljivica.

– Neke vrste, pogotovo gmazovi, njihova biologija je takva da im je metabolizam jako spor, dugo žive, a to automatski povlači za sobom to da jako kasno dosežu spolnu zrelost. Imaju i mali broj potomaka i da bi vi uopće ostvarili neku količinu životinja koju morate staviti na tržište i ostvariti dobit, morate imati velika ulaganja. Treba im osigurati životne uvjete, adekvatnu veterinarsku skrb, plus činjenica da su ugrožene i moraju imati papire koji koštaju. I naravno da je često tim uzgajivačima, ne samo gmazova već recimo i geparda iz vaše priče, puno jednostavnije uzeti primjerak iz divljine i povećati svoj matični fond, pogotovo u situaciji ako su već uspjeli registrirati uzgoj – pojašnjava Posavec Vukelić.

Nedavno se na Veterinarskom fakultetu pojavila mala puma / Foto PIXABAY

Spomenuto je jedna i česta metoda tzv. pranja divljih životinja. Ili, ako uzgoj ne ide baš, možda će ići varijanta da nađete ljude malih primanja koji će hodati po staništu i za mali honorar loviti, sakupljati egzotične životinje. A kako je svijet globalno selo nije isključeno da je podrijetlo kameleona, ili kornjača koje su nekim putem došle i u Hrvatsku, vrlo dvojbeno.

– Znači, ne bi uopće bilo čudno da negdje, u nekom stanu u nas stanuje ipak i mali gepard – pita novinar sa zadatkom da geparde utjeruje naokolo.

– Ne baš gepard, ali nedavno nam se kod kolega na Veterinarskom fakultetu pojavila mala puma – na to će Partl.

S Veterinarskog fakulteta su zvali Ministarstvo i kazali da je puma u katastrofalnom stanju i pothranjena, da ju je dovela njezina vlasnica te pitala što s njom dalje. Uključile su se i druge nadležne službe i inspekcije i na kraju je utvrđeno da je žena uzela malu bebu pume iz Rusije od uzgajivačice koja se oglašavala na nekoj društvenoj mreži.

– Uzgajivačica joj je obećala dati svu dokumentaciju, međutim životinja je već bila ovdje, a od papira ništa. Uz to je životinja bila prerano odvojena od mame, nije dovoljno hranjena majčinim mlijekom i toliko lošeg zdravstvenog stanja da je u konačnici uginula – priča Partl.

A zašto je uopće mlada djevojka kupovala pumu!? Za pretpostaviti je kako je priča slična kao u onih bogataša, glumaca, magnata koji nemaju problem kupiti švercanog geparda samo da bi obogatili profil na društvenim mrežama.

– Mi na mjesečnoj bazi zaprimamo upite tipa: »Moje dijete je poželjelo majmunčića. Kako da ga nabavim?« Istina je da majmun jako lijepo i zabavno izgleda na televiziji, ali primati se ne bi uopće smjeli držati kod privatnih osoba već samo u odobrenim objektima. Većina ih nikad ne bude odvedena veterinaru, a potencijalno su opasni nositelji nekih bolesti – ističe Partl.

Lovački trofeji

Teško je, priznaju svi sugovornici, razumjeti tu potrebu da se kući ima puma, ili majmun. No, kako kaže Posavec Vukelić, ljudi su skloni tome da promatraju životinje i svijet oko sebe kroz svoje oči, bez da razumiju potrebe tih divljih životinja.

– I to je to što jednim dijelom i pogoni trgovinu divljim vrstama, jer mi svi vidimo slatku životinjicu, s velikim očima, čupavu i dlakavog krzna. Jesu oni simpatični, ali su ipak i dalje divlje životinje koje i grizu, i obavljaju nuždu, ili trebaju veliki areal kretanja da bi opstale, tako da u jednom trenutku prestanu biti simpatične – ističe Posavec Vukelić.

Čini se novinaru da je zapravo sretna okolnost to što nismo bogata zemlja, pa će se malo tko odlučiti za luksuznu i skupu kupovinu kakvog tigra. Ali, nije ni to baš posve točno. Upozoravaju sugovornice na segment lovačkih trofeja, na činjenicu da i ljudi iz Hrvatske putuju naokolo i love iz zabave ne bi li se trofejima dokazivali svojim istovjetnim prijateljima. Po nekoliko tisuća dolara koštaju trofeji što se kući nose iz lova na slonove, medvjede mrke i polarne, lavove, zvijeri afričke… Nekad su u bogatim arapskim zemljama imale dobru cijenu naše ptice grabljivice, pa bile i uzgojene, ali se ta cijene sada smanjila kako je ponuda na tržištu bivala veća. Zakon ponude i potražnje je ovdje prisutan baš kao kod svake druge trgovine.

: VIDA POSAVEC VUKELIć
Caption: Hrvatska orhideja – gospina papučica

– Zato na cijeni jako dobivaju divlji primjerci. Kroz uzgoj možete dobiti pticu grabljivicu određenih karakteristika, ali ona nikada nije toliko divlji i agresivan lovac kao divlja ptica. Pogotovo su na cijeni mlade ženke, godinu, godinu i pol stare koje su vrlo agresivne. I ima krug ljudi koji je spreman dati za to velike iznose – kazuje Posavec Vukelić.

No, koja je to životinjska vrsta koje u nas ima, a vani je toliko na cijeni da je i žrtva krivolova i šverca!? Koja je životinja, slikovito rečeno, naš gepard!?

– Naše kopnene kornjače čančare – na to će Posavec Vukelić.

Partl to potkrepljuje i konkretnim primjerom.

– Ove godine smo imali zapljenu jedne vrste kopnenih kornjača, 150 komada koje se pokušalo krijumčariti. Tih 150 životinja je u našem oporavilištu gdje se takve životinje stave do okončanja sudskog postupka. Imali smo sličnih primjere i u 2016. godini kada je krijumčareno 750 kornjača iz Bosne i Hercegovine, pa 2015. njih 312 – navodi Partl.

Ono što je problem je da sve te životinje budu u katastrofalnom stanju. Kako i ne bi bile kad ih se nagura u jutene vreće zalijepljene jedna za drugu selotejpom da se čim manje kreću. Ili ih se nagura poput krumpira, pa ih se deklarira kao sol da carinu prođu.

– Nije problem samo šverc, već i to što kod zapljene ne možete znati od kud su, i ako ne radite skupocjene DNK analize ne znate ni kamo ih vratiti. Druga stvar, one zauzimaju mjesto i država plaća skrb za njih do okončanja postupka. A postupci su obično prekršajni, rijetko kazneni i kazne su u nas najčešće niske. Pa dok u nekim zemljama za šverc gmazova dobijete koju godinu zatvora i izgon iz države, kod nas su to mizerne kazne s kojima ne možete pokriti ni skrb za životinje za jedan dan – veli Partl.

Kornjače čančare su tražene na stranom tržištu / Foto IVICA GALOVIC/PIXSELL

Velika dobit

I zato se puno ljudi odlučuje za ilegalnu radnju, dodaje Posavec Vukelić, jer je dobit relativno velika, a kazne male. Jedna jutena vreća puna kornjača, ovisno o vrsti, može tako doseći cijenu i do nekoliko desetaka tisuća eura. A zaštićena je i ne smije je se dirati. Reći će doduše Posavec Partl i to da joj se čini kako su naši ljudi poprilično osviješteni i da nema tolikog uzimanja iz prirode, ali da su naše kornjače popularne na svjetskom tržištu to je istina. Sjevernjacima je mediteranska kornjača egzotična, bila ona uzgojena ili uzeta ravno iz prirode, a još ih više ide na azijsko tržište bilo zbog tradicionalne istočnjačke medicine, bilo zbog ‘delicija’ od kornjače poput juhe.

U tom kontekstu na tržištu je vrijedna i europska jegulja čija se mlađ ne može dobiti u umjetnim uvjetima. Pa se mlađ sakuplja, šverca i na novim destinacijama tovi. Pa smo u Hrvatskoj u veljači 2019. imali zapljenu jegulja, 72 kilograma mlađi pakirane u kofere. Stavi ih se u vrećice s vodom uz koje ide suhi led da se voda ne zagrije i da ne uginu tijekom transporta, odnosno švercanja. Državljani Koreje i Kine su ih švercali, 270.000 jedinki teških 72 kilograma u tri kofere! Procijenjena vrijednost te robe bila je oko 450.000 eura!

Periske su zanimljive kao suvenir

Sve je moguće

Od domaćih nam strogo zaštićenih vrsta tu je i periska koja je gotovo nestala, a znali su je izranjati i kao suvenir nositi kući i slabo informirani turisti. Još je veći problem kad se s cijelog jednog područja s namjerom uzme cijela jedna populacija i tako to područje osakati možda za uvijek. Tu bi, nema sumnje, pravosuđe moralo biti strože, da nije činjenice da je ova problematika ipak pomalo na repu iza nekih drugih, neriješenih slučajeva i problema.

Usprkos svemu, dalo bi se zaključiti da stanje u nas i nije loše. Gepardima u Somalialandu je nemjerljivo gore. Kazat će Partl kako je stanovništvo danas ipak svjesnije da treba zaštiti biljke i životinje. Ljudi su, kaže, svjesniji rizika, činjenice da su sve te divlje životinje potencijalni izvor bolesti, a Europska komisija razmatra i dodatnu kontrolu baš zbog sprečavanja nekih budućih pandemija kao što je COVID za kojeg smo okrivili jednog šišmiša. Švercanja je daleko manje nego ga je bilo prije 1991. kad sustava nije bilo i kad se izvana moglo, praktički, štogod donijeti u Hrvatsku, od slonovače, do egzotičnih životinja. Vole zato danas vlasnici zaštićenih vrsta, oni što su se na naglo sjetili mogućnosti uzgoja, tvrditi da je ‘sve to iz Jugoslavije’, makar teško je to dokazivo. No, počeli smo gepardom, pa je red s njim i završiti.

– Je li onda, makar teoretski, moguće da netko uveze bebu geparda i ima je kući!? – pitamo.

– Teoretski sve je moguće – smiju se sugovornice.

U praksi, skupa je to životinja, traži adekvatne uvjete života, tu su lokalni propisi koji zabranjuju držanje opasnih životinja… Da netko to i želi, trebao bi mu lijep broj provjera i debeo svežanj dozvola. A treba za to i novca, makar da geparda za reklamu samo želite ‘iznajmiti’. Jer, i ta divlja mačka za reklamu mora imati dopuštenje države za komercijalno korištenje, sve da se hoće slikati recimo kraj kakve limene ‘zvijeri’ što ih stvara Mate Rimac. Neka nama zato naše kornjače, netaknute i u prirodi gdje joj je i mjesto.