Svaka promjena svijeta počinje od promjene nas samih. Nisu to rekli izrijekom, ali kao da su tu misao ponavljali čitavo vrijeme našeg druženja. Silno ugodnog, jer baš je takva mitska i slavljena vinarija Matošević u Krunčićima, mjestašcu što je poput neke tajne stražarnice skriveno iza prometnice koja vodi prema Limskom kanalu. Vinarija? Da, vrhunska, ali i mnogo više – jedan od temeljnih kamena silno važne ne samo enološke, nego i kulturološke, poljoprivredne, naprosto revolucije koja je na rijetko viđeni način revalorizirala istrijansko samopoštovanje.

A ljudi koji znaju da svaka promjena svijeta počinje od promjene nas samih su Đurđica Orepić, najbolja Ironwoman na svijetu u kategoriji iznad 55 godina i Ivica Matošević, maestralni vinar, preporoditelj, kako smo već istaknuli, ne samo vinske scene Istre, nego i njezine sveukupne pozicioniranosti u najširem okruženju. Iako, da bi se uživalo u društvu takvih ljudi. nije potreban baš nikakav razlog, jer razlog su oni sami, ovaj put bila su dva.

Pripreme za Havaje

Dju, kako joj tepaju svi koji se nalaze u njezinom najintimnijem krugu, zadnjih dana rujna putuje na Havaje gdje se održava svjetsko Ironman, dakako i Ironwoman prvenstvo. Ona je ondje, na drugom kraju svijeta, u Koni jedan od najvećih favorita – pa i među muškarcima, jer njezini rezultati i do 30 posto nadmašuju one američkih marinaca, vojne elite koja je i izmislila Ironman – za pobjedu i još jednu potvrdu kako u njezinoj dobnoj skupini bolje nema.

On se, Ivica Matošević, pak čitave ove godine nalazi u vremenu jubilarne 25. godišnjice obilježavanja svoje prve serije vina, štoviše prvog beaujolaisa koji je u jednoj mjeri nastao iz inata.

– Nisam uistinu ni po čemu bio predodređen za vinara. Možda je, istina, moja komponenta značajnije povezanosti s prirodom to dala naslutiti, no ne i činjenica da sam u srednjoj školi bio dio razreda koji se pripremao za kulturne animatore, za organizaciju kulture. Osamdesete godine, tipični predstavnik generacije koja je živjela, i uživala, tadašnji procvat na području pop kulture. Ipak, prije same odluke o izboru studija dogodio se nagli zaokret: upisao sam u Zagrebu hortikulturu. Oduvijek me zanimala pejzažna arhitektura, oplemenjivanje prostora u skladu s tradicijskim pretpostavkama. Uostalom, vidljivo je to i ovdje, u mojoj vinariji u Krunčićima – zatečeno sam prilagodio vremenu i funkciji, nisam mijenjao, pomodno se prilagođavao trendovima, fino nam, s naglašenim smislom za komunikaciju izlaže početke svoje profesionalne vinarske karijere Matošević.

Prepuna energije

Đurđica Dju Orepić, u stalnom pokušaju smirivanja Hawi i Konana, dvije dugodlake čivave, prepuna energije, jer možda i kruna njezine triatlonske karijere samo što se nije dogodila, također ima priču sličnu Ivičinoj: smjer kretanja života na koji se ukrcala sredinom trećeg desetljeća se na samom isteku petog naglo promijenio. Postala je ultramaratonkom, triatlonkom, ironwomanicom, jednom od najizdržljivijih osoba na svijetu iako za to nije imala – nikakve svjesne predispozicije.

– Dobro, da se ne ponavljamo sa svim elementima koji su o meni već napisani i izrečeni, moja su priča do pred kraj četrdesetih godina života bile štikle, jednom tjedno obavezno na frizuru, haljine. Kao osoba koja je na samom početku devedesetih u Hrvatskoj krenula promovirati tada novi brend naočala Police, što je djelovalo doista beznadnim poslom u ratnoj Hrvatskoj, uistinu nisam imala nekih afiniteta prema sportu. Ma ni kao gledateljica. Ali dramatične promjene koje mi je sudbina namijenila u životu tražile su neke nove izazove, pojašnjava nam Đurđica koju je, nakon borbe i koškanja, baš kao i mi, potpuno posvećeno slušao i Konan.

Ma koliko mislili da se ljudi pronalaze i spajaju dok su mladi ili mlađi, Đurđica i Ivica svoj su jing-jang krug upotpunili nešto kasnije. S obzirom na to da su generacijski povezani, bilo je to na samom početku »drugog poluvremena«, nakon 45. godine života. Ivica je tada u velikoj mjeri već bio slavni vinar, osoba o kojoj je Zlatko Gall taman bio napisao zanimljivu i atipičnu biografiju, baš kao što je Đurđica od Policea na vrlo širokom prostoru učinila »must have« brand. Naizgled, bili su realizirani. Na kraju krajeva, dogodio im se i fatalni emocionalni klik, tako da je izgledalo kako će u popriličnoj bezbrižnosti provoditi godine koje su im, kao i svima nama, nakazale više sile.

– Mi, tada u drugoj polovici devedesetih mladi vinari, zajedno s drugim entuzijastima pokrenuli smo Kalavojnu, restrukturirali Vinistru, učinili od malvazije jedno od prisutnijih vina u globalnim stručnim krugovima. Osobno sam beskrajno precizno na svojim hektarima, kao i kod pridruženih kooperanata stvarao vina koja su uvijek i prije svega morala zadovoljavati moje enološke svjetonazore. Kao što sam imao i vinograde na Grimaldi, jer svaki ozbiljan istarski vinar mora imati i malvaziju sa sive zemlje. Ali dogodilo se to kutjevačko druženje na koje nas je pozvao Vlado Krauthaker. U jednom trenutku beskrajnih vinskih rasprava, u svim nijansama koje one donose, kod Đurđice se dogodila ne iskra, nego trenutačna eksplozija s protupitanjem: ja da ne mogu istrčati Medoc Marathon, utrku što se tradicionalno u rujnu trči uz vinske chateaue jednog od najpoznatijih vinskih teroira, na poluotoku nedaleko od Bordeauxa?!, sjeća se Matošević.

Tektonska promjena

Iako je većina oko nje bila u svojevrsnom nirvaničnom stanju, Đurđici se dogodilo fascinantno tektonsko pomjeranje uma. Sjeli su Ivica i ona na avion, spustili se kod ponosnih Žirondinaca, te bez ikakvih priprema, bez tradicije bavljenja, ma i rekreativnim sportom, samo snagom »glave« istrčala taj maraton. I ne samo da ga je istrčala – bila je bolja od goleme većine muških natjecatelja!

– Postoje neke situacije koje je teško razumjeti. Postoji energija koju krijemo duboko u sebi, a da je nismo ni svjesni. Možda je zbog uobičajenih dnevnih količina poslova. Imati troje malodobne djece i sama brinuti o njima – pa to troši goleme količine energije i usmjerava um samo u jednom smjeru – vozi ih u školu, vrati ih iz škole, vozi ih na aktivnosti, vrati ih … Nećete vjerovati, ali znalo mi se dogoditi da i nakon što su mi djeca završila osnovnu školu, parkiram ispred nje, prebirem po mobitelu i nakon nekoliko minuta shvatim kako ja tu više – nikog ne čekam! Naprosto, više ili manje zadovoljni dnevnim ritmom života, malo o čemu razmišljate izvan tog kruga. Pitaju me, da, pitaju me ljudi često kako u sebi pronaći tu skrivenu energiju: ja im odgovora, naravno, nemam. Gledajte, ljudi bi se dok trče tako zahtjevne maratone, dakako uz temeljite i dugotrajne pripreme, na natjecanjima pojavljivali opskrbljeni silnim energetskim pripravcima koje nemilice troše dok trče. Ja, dugo, i ne samo na svojim počecima, nisam na polumaratonima, pa i maratonima trebala skoro ništa. Malo vode i poneki gutljaj kole. Trčala sam zanesena, bez ikakvih opterećenja. Lagano i brzo, ostavljajući iz sebe većinu konkurenata. Trčala sam i trčala, a onda me sve to ponijelo. Krenula sam u znatno ozbiljnije triatlonske vode i shvatila, već u šestom desetljeću života kako zapravo mnogo toga ne znam, pa tako ni – plivati, sjeća se Đurđica. Znala se kao i velika većina nas održavati na vodi, mahati rukama i nogama kako bi se kretala morskom površinom, ali ne i ispravno plivati kraul. Zbog toga su joj patili rezultati, a nakon nekoliko mjeseci silne borbe s vodom u bazenu ili morem, dakako najviše samom sobom, i taj je problem arhiviran, Dju danas do rovinjske Dvije sestrice dopliva brže od glisera!

Svjetski maratoni

A trčao je i Ivica.

Foto Marko Gracin

– Krenuo sam nadobudno i sam trčati. I meni je uvijek izazov – pobijediti izazov. Trčali smo maratone svijetom. Recimo onaj u Sajgonu, Hash Run koji se opet ima zahvaliti američkim marincima. Oni bi se u slobodnim danima temeljito uneredili alkoholom da im je čišćenje tijela moglo obaviti samo iscrpljujuće trčanje. Danas je to i maraton iznenađenja jer smjer trčanja otkrivate na samoj utrci. Trčali smo i na Tasmaniji gdje uz svu ljepotu kretanja oko sebe doživljavate i jednu sasvim novu dimenziju planeta na kojem živite. Išao sam uz Dju neke dvije godine, a onda sam stao. Ona se sve više i više otvarala, kročila je u neku sasvim novu dimenziju, dotaknula najviše izazove, kušnje na koje uopće možete staviti svoje tijelo i um, ja sam pak došao do kraja onog što sam trčanjem mogao i želio dotaknuti, pojašnjava nam Ivica.

Đurđica danas ima trenere, uz dugogodišnjeg triatlonskog »profesora« Željka Bijuka, oduševljena je Samuelom Smalibašićem zahvaljujući kojem postaje i fantastičnom plivačicom, a koristi i nutricionističke savjete oksfordske čarobnjakinje Dolores Dravinec, koja pak dolazi iz radionice vrhunskog znanstvenika dr. Vlatka Vučetića, istog onog koji kao osobni kondicijski trener danas čini čuda s Lukom Modrićem.

– Znanost se mora uvažavati, ona svim našim naporima olakšava prolazak do cilja. Ali u svemu ovome što radim samo je jedna istina – vi sami sa sobom činite ili ne činite pomake. Kad su treninzi u pitanju, uvijek vam ujutro postoji stotinu, ma milijun razloga koji vam kazuju: okreni se na drugu stranu i nastavi spavati. Ali postoji i onaj jedan jedini, sasvim suprotni, koji vas zove na trčanje, plivanje, bicikliranje. E, vidite, kod mene je baš taj jedan jedini uvijek jači od svih onih milijun koji me nagovaraju na komociju. Zahvaljujući njemu ustajete sretni što ćete se kretati. Kroz noć, kišna i mračna jutra, ne tako privlačne bazene, valovito more, po blatu i snijegu. Sve ono što »normalne« ljude odbija, nas »nenormalne« triatlonce privlači. U tome je valjda i tajna, kao i odgovor na silne upite: kako možeš, kako izdržiš, zaneseno nam pripovijeda Đurđica.

Rodom Rabljanka, odrastanjem Karlovčanka, u prvim godinama braka doselila se najprije u Umag, prije točno 35 godina i u Poreč.

– Svi su ti gradovi u meni ostavili lijepe uspomene. Primjerice, odrastanje u Karlovcu bilo je sjajno. Bio je to tada grad prepun uspješnih sportaša i ekipa, s nekoliko kina i obiljem zanimljivih događanja. Ali prije i iznad svega, bio je to grad divnih druženja. Jesam, i danas sam povezana s Rabom, dok je Poreč dakako moj dom. I na njega gledam možda najkritičnije jer želim da bude bolji, najbolji. S obzirom na to da sam u jednoj potpuno neobičnoj sportskoj grani, uočavam čitav niz manjkavosti po pitanju infrastrukture. Ako je jedna važna odrednica Poreča sportski turizam, uistinu ne znam što se čeka s nastavkom izgradnje infrastrukturnih pretpostavki kako bi se mladi imali gdje baviti sportom. Pa u čitavoj Istri postoji samo jedan jedini olimpijski bazen. A Istra je jedna od najbogatijih hrvatskih regija, ljuti se Đurđica.

Vrsni analitičar

Ivica u svojoj skoro zen mirnoći, da, baš s mnogo ljubavi sluša sve što Đurđičina energija, na trenutke teško poveziva običnom čovjeku, niže. Ona je u istom pasusu sportašica, ekstremna, dakako, obični građanin, privrednica, pa na neki način i – političarka. Niz od svega nekoliko rečenica s mnoštvom digresija u kratko vam vrijeme može približiti baš sve što okupira njezine misli. Nama je to možda neobično, ne i Ivici.

– Da, jako volim sve što radi, a kako sam i rekao, nakon dvogodišnjeg bavljenja sportom, trčanjem uz nju, danas sam joj postao jednim dijelom tima zaduženog za analitiku. Permanentno prikupljam podatke i stvaram profile njezinih suparnica. Točno znam gdje su »najtanje«, na što se Dju mora usredotočiti kako bi bila bolja od njih. Njezina prvobitna energija kojom je od početka, prije osam godina krenula rušiti sve oko sebe, danas je dograđena kako bi postala najboljom na svijetu. I u tome uspijeva. Šteta bi bila, kad se već spoznalo koji je potencijal, da sve ostane samo na tome, objašnjava nam Ivica svoju današnju ulogu u Đurđičinom sportskom životu.

Ali vraća se i svojim strastima, raznim oblicima hedonizma, bolje rečeno poslovima koji u svom krajnjem stadiju postaju i čisti užitak.

– Otac mi je porijeklom iz Krunčići. Ja sam odrastao u Puli, kasnije tijekom studija i u Zagrebu. Vino kao krajnji proizvod, ako je pravo, jedan je od najviših oblika hedonizma. To me i vodilo da ovu našu zemlju tu nedaleko od Lima pretvorim u izdašne vinograde. Dakako da pojma nisam imao što to znači biti težakom, što to znači raditi na zemlji, ovisiti o silama na koje ne možeš utjecati, dakako da nisam imao pojma koju i kakvu sve to patnju može izazvati. Bio sam urbano dijete i jednaki takav mladić, a vino… Vino sam doživljavao samo kao krajnji proizvod, kao strast pretočenu u čašu, sjeća se Ivica svojih početaka.

A nama se polako pali lampica koja baca sasvim novo svjetlo na upute za razumijevanje priče. OK, ne bježimo od pretpostavke da je tome nisu pomogli čaša Albe, mlade Matoševićeve malvazije, kao ni istinski čarobno okruženje u kojem smo razgovarali, ali ispred nas kao da se, poput oblaka koji su s juga Istre hitali prema Učki, micala koprena zbrke u komunikacijskom kanalu i otvarala nam put do odgovora: Ivica i Đurđica zapravo su isti mentalni i karakterni sklopovi kojima najveću strast i izazov predstavljaju sukobljavanje s, nama »običnima«, nepremostivim preprekama. Bilo da je riječ o Koni iz vremena Đurđičine zrelosti ili Krunčićima iz Ivičine najpotentnije dobi, što prelazak iz dvadesetih u tridesete godine života svakako jeste.

– Gledajte, da sam ja racionalno, zrelo, ma poljoprivredno razmišljao o hektarima koje ispunjavam vinogradima, vjerojatno bih – odustao. Ali upravo to, taj realno veliki izazov pravljenja željeno dobrog vina od mene je napravio ustrajnog borca koji je jasno i nezaustavljivo išao prema svom cilju. Imati u čaši ono svoje, koje bi i svakom drugom sa zadovoljstvom preporučio, naglašava Matošević.

Senzacije tijela i uma

I da, čitavo su vrijeme Đurđica i on u svojim mislima i referatima, u svojim životnim preokupacijama naizgled potpuno odvojeni, a zapravo nevjerojatno skladni, bliski, nadopunjivi. Poput onog što nam kazuje kineska jin jang filozofija, ili zanesenost prve ljubavi kad prvi put osjetite nikad prije doživljene senzacije tijela i uma.

– Havaji i Kona su mjesta na kojima bih bez ikakvog razmišljanja mogla živjeti do kraja ovog što nam je na ovom svijetu dano. Sve rasprodati i zauvijek se ondje preseliti. Nevjerojatan je to kraj. Obišli smo što sami,što zajedno veći dio svijeta, nigdje nisam doživjela ništa slično kao na Havajima. Na svijetu vam postoji 14 tipova klime. Od toga na nevelikom prostoru Havaja ima ih 11. Vidite, već vam se tu nazire dio odgovora zbog čega s tolikim nestrpljenjem, toliko strasno iščekujem to prvenstvo. U samo jednom danu borite se s toplom, teškom i vlažnom klimom, s vječno nemirnim oceanom,a malo kasnije biciklom se penjete nedaleko od vrhova obavijenim snijegom. Pa se onda putevima što prolaze kroz crnilo ohlađene lave sjurite opet prema obali. Na svijetu ne postoji ništa teže, ništa napornije ili opasnije, ali i ništa što vam može dati jedinstvene, fantastične osjećaje, nevjerojatne emocije, urnebesni adrenalin kao što to mogu Havaji i natjecanje koji ove godine kreće 6. listopada.

Nije više imalo smisla bilo kakvim pitanjima napadati Đurđicu. Kako se dalo nazrijeti, mislima je otišla na Havaje, tako da u njima više nije bilo mjesta za nas s nemalo kilograma viška, ljude koji ne da svoja tijela ne dovode u kušnje, nego ljudima kojima i banalni napori izazivaju nervozu.

Đurđica i Ivica. Ljudi koji su mijenjajući sebe promijenili i naše svjetove. Spoznajne ili osjetilne. Osobe koje pomiču granice. Često »čudne«, neshvaćene, nama neobjašnjivo ustrajne. U početku. Kasnije kad pomake učine – drage, značajne, slavljene. Da, oni ne osjećaju zapreke nerazumijevanja koje im postavljaju naši mali i obični, nerijetko jalni životi, zato i čine pomake što mijenjaju svijet.

A mi? I mi smo družeći se s njima uspjeli napraviti značajni iskorak! S krotke, svježe Albe otišli smo u prostranstva koje otvara kompleksna, osebujna, zrela Grimalda. I uživali. U društvu ljudi čije misli razbijaju i natvrdokorniju lijenost. Duha i tijela.

Nedostaje vinograda

Vinistra jedan je od naznačajnijih sustava koji je istarska vina doveo do svjetskih priznanja, divljenja istinskih poznavatelja enosvijeta, platinastih odličja na Decanteru, silne prihvaćenosti od strane zaljubljenika u istinska i iskrena vina. K tome, riječ je o sustavu koji, za razliku, primjerice, od političkog okvira u kojem je svojedobno Vinistra rođena i uozbiljena, permanentno prati promjene te ih u svoj rad i profesionalno preslikava. Ivica Matošević je uz Gianfranca Kozlovića sinonim za Vinistru. Srećom, Matošević je, ne tvrdoglavo poput nekih »nezamjenjivih« političara ili direktora, znao kad treba prepustiti vodstvo mlađima. Nikoli Benvenutiju niz godina, a u srpnju ove godine čelnom osobom Vinistre postao je Luka Rossi.

– Iako nas ima mnogo, silno smo kompaktni. I uvijek smo u komunikaciji, spremni slušati kako bismo zajedno krenuli u nove izazove. Vinari su snažne individue, ali kad se nađemo u Vinistrinom okruženju, spremni smo za zajedničko dobro zatomiti neke od osobnih preferencija. Ne kažem da se Vinistra nije susretala s izazovima, pa i manjim pukotinama naše usklađenosti, no uvijek smo izlazili kao pobjednici. U jednu smo ruku dosegnuli vrhunce, u drugu jasno nam je kako je pred nama opet jako puno posla. Ono što nam se danas nameće kao prioritet je – povećanje površina pod nasadima. Istra ima oko četiri tisuće hektara pod vinogradima, dok ih je nekad, istina, davno i u sasvim drukčijim uvjetima privređivanja, imala više od 30 tisuća. Pa danas vam čitava Hrvatska nema više od 25 tisuća hektara vinograda, pojašnjava nam Matošević.

Ono što je također karakteristika ljudi okupljenih u Vinistri, fantastični su pomaci koje čine u percepciji istarskih vina, posebno malvazije. Vina iz Istre, s posebnim naglaskom na istarska vina kao što su to malvazija i teran, danas se traže na nizu kontinenata, silno je velik broj recentnih restorana koji ih žele, pa i moraju imati na svojim vinskim listama.

– Istra je pokazala kako se s poljoprivrednom proizvodnjom u Hrvatskoj itekako može uspjeti. Povezanost naše vinarske otvorenosti učenju, od sommelierskih tečaja koje smo početno završavali u Trstu, do političke ustrajnosti, pa i hrabrosti Ivana Jakovčiča koji je stalno pronosio stav kako je istarsko vinogradarstvo najbolji mogući put poljoprivrednog izvoza koji će se dogoditi u – istarskim restoranima i kantinama. Pokazali smo, svi mi okupljeni u Vinistri kako je u hrvatskoj poljoprivreda ne samo moguća, nego i sasvim pristojno dohodovna. S obzirom na to da danas većina vinara posluje praktički bez boce viška, te da je Hrvatska i dalje izložena uvozu velikih količina vina, često jako niske kvalitete, povećanje nasada, povećanje hektara vinograda sasvim je logičan put. Koji ćemo, nadam se, kao i većinu onog što smo kroz desetljeća zamislili uspješno provesti, zaključio je Matošević svoj pogled na današnju Vinistru.