Više ne znam što ću - sve sam pokušao, sve sam mogućnosti iscrpio, i sad sam očajan. Zato sam na svih petnaest, za mene najvažnijih adresa, poslao i audiozapise na kojima se čuje koliko je mom djetetu bolno rastati se svaki put od mene, kao i videomaterijal na kojem se vidi koliko ona uživa za kratkih posjeta meni, u kući u kojoj je živjela prve dvije godine svog života, kaže Slaven Rukavina
Preklinjem vas da u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima pomognete mojoj kćeri da češće, duže i kvalitetnije viđa mene, svoga oca. To je njeno pravo, zajamčeno joj Ustavom i zakonima. Pokažite svoju humanost i sluh za potrebe djeteta…«, stoji u pismu koje je Slaven Rukavina, otac četverogodišnje djevojčice iz Sesvetskog Kraljevca, ovih dana odaslao na petnaest adresa. Rukavina je pisao Uredu predsjednika Ive Josipovića, premijerki Jadranki Kosor, Saboru i resornim ministarstvima, kao i uredima raznih pravobranitelja. O tati Slavenu pisali smo u nekoliko navrata, kad je za Božić prosvjedovao pred Uredom pravobraniteljice za djecu, i onda opet kad je, zato što dijete nije vratio kući majci, doživio posjet specijalne policije. Slaven je, kako kaže, na izmaku snaga, jadan i očajan, u strahu da svoju djevojčicu još punih 12 godina, do njene punoljetnosti, neće viđati drukčije osim dvaput tjedno po mizerna dva i pol sata.
S nadzornikom na imanju
Povremeno je viđa od 2009. godine, otkad je majka s njom odselila. Otad traje i Slavenova kalvarija, bitka sa sustavom, koji za pravo čitavo vrijeme daje samo majci. Djevojčica, priča nam Slaven, sve teže podnosi rastanke s ocem kojeg, da stvar bude gora, tijekom viđanja nadzire i djelatnik Centra za socijalnu skrb, makar nadzora više ne bi trebalo biti.
»Više ne znam što ću – sve sam pokušao, sve sam mogućnosti iscrpio, i sad sam očajan. Zato sam na svih petnaest, za mene najvažnijih adresa, poslao i audiozapise na kojima se čuje koliko je mom djetetu bolno rastati se svaki put od mene, kao i videomaterijal na kojem se vidi koliko ona uživa za kratkih posjeta meni, u kući u kojoj je živjela prve dvije godine svog života. Ta su viđanja jako kratka, jer dok iz Zagreba autom, kojim s nama putuje i nadzornik, dođemo do moje kuće, za igru nam preostaje tek pola sata. Nadzornik inzistira da dijete, koje majci moram vratiti najkasnije u 18.30, za povratak počnem pripremati već petnaest do šest, pa ona za druženje sa mnom ima malo vremena, a želi sve – jahati konje na mom imanju, igrati se sa psima i mačkama, loviti kokoši, brati jagode, penjati se po toboganu i penjalicama na malom igralištu koje sam napravio za nju, sve«, priča Slaven.
U Hrvatskoj ima, kažu brojke, 3.136 »razvedene« djece, koja tijekom brakorazvodnog procesa roditelja, uoči ili nakon njega, nemaju kontakt s jednim od roditelja, ili je taj kontakt ograničen. Ta brojka, međutim, vjerojatno niti ne odražava pravo stanje stvari jer mnogi očevi, ili majke, niti ne prijavljuju drugog roditelja koji im onemogućava ili otežava viđanje djeteta. Čak 500 djece, kaže službeni podatak, lani uopće nije viđalo drugog roditelja, tisuću djece viđalo ga je manje od utvrđenog sudskim rješenjem, a preostalih više od 1.600 djece viđalo je drugog roditelja uz poteškoće i manipulacije. Pored seksualnog i fizičkog, kažu stručnjaci, i ovo je zlostavljanje djeteta – visokokonfliktnim brakovima, ali i propustima sustava. Sudovi, naime, izuzetno sporo rješavaju brakorazvodne parnice, roditelju s kojim dijete ne živi proizvoljno dosuđuju viđanje djeteta pa u pravilu očevi viđaju djecu dvaput tjedno po nekoliko sati, izostajući s posla. Ako ih žena prijavi za obiteljsko nasilje, viđanje se dopušta samo pod nadzorom.
Sudovanje bez konkretnih dokaza
Slavenova bitka s vjetrenjačama započela je u trenu kad su ga bivša supruga, a onda i ženske udruge kojima se ona obratila za pomoć, prijavile za emocionalno i fizičko zlostavljanje. Dvije godine predmeti su se povlačili po sudovima, da bi nedavno, sredinom svibnja, Slaven konačno bio oslobođen svih sumnji. Zlostavljanja, kazao je jedan sud, nije bilo, no drugi mu suci, oni koji odlučuju o viđanju s djetetom, nisu blagonakloni. Naime, zbog supruginih prijava, Slavenu je određen nadzor nad viđanjem djeteta. U veljači ove godine drugostupanjski je sud poništio rješenje o povremenom viđanju djeteta, što znači i nadzor, Slavenu vraćajući pravo na punopravno roditeljstvo, no prvostupanjski sud opet vraća mjeru viđanja od dva i pol sata dvaput na tjedan. Iako su protiv njega odbačene sve prijave, i dalje postoji i mjera nadzora jer nadležni Centar za socijalnu skrb radi po vlastitom rješenju koje vrijedi do 30. lipnja. Što će onda biti, Slaven ne zna. Boji se, kaže, da će inercijom sustava nadzor opet biti produžen za godinu dana, makar su sve prijave odbačene, a drugostupanjski sud u dva navrata ocijenio kako je mjera povremenog viđanja donesena bez konkretnih dokaza i samo na temelju majčinih izjava. Sve to, čini se, ovom čovjeku ne pomaže. »Otkad sam oslobođen svih sumnji za zlostavljanje, sad me se proziva kad kasnim s djetetovim povratkom kući nakon viđanja, pri čemu kašnjenje nikad ne prelazi dvadesetak minuta. Optužuje me se za nepridržavanje sudskog rješenja o viđanju, umjesto da se sudska rješenja prilagode životnim situacijama! Pa ja s djetetom, da bih došao kući, moram putovati i jednako tako je vratiti kući, što znači da mogu još jedino s njom biti na ulici ili je voditi u kakvu igraonicu. Kad je vraćam, ona se teško od mene rastaje, a socijalni radnici mi zamjeraju da moram djetetu postaviti ‘jasne granice’! Moje dijete ima pravo biti razmaženo, i zahtijevati što god ju je volja. Ja joj dopuštam da bude razmažena, da se osjeća važnom, voljenom i sigurnom«, ogorčen je Slaven.
Spolna diskriminacija
Kako stvari stoje na papiru, on bi trebao biti punopravni roditelj svome djetetu, sa čijom će se majkom dogovarati o svemu, no kako majka odbija dogovor, a sustav stoji na njenoj strani, dijete svog oca može viđati samo dvaput na tjedan, praktički po pola sata. On, sud je presudio, nije zlostavljač, no i dalje dijete smije viđati samo uz nadzor. Centar za socijalnu skrb ne može mu, kaže, omogućiti dulja i češća druženja s djetetom isključivo iz tehničkih razloga jer ih češće, i dugotrajnije, ne može organizirati!? »Zakonski, mjera viđanja dvaput na tjedan znači minimum viđanja, odnosno ostavlja mogućnost roditeljima da se o svemu ostalom, pa tako i češćim i duljim viđanjima, sami dogovore. Kad se ne uspijevaju dogovoriti, kao u našem slučaju, pati dijete, no sustav to ne zanima. Da ga zanima, ne bi bilo ovako…«, priča Slaven. »Ne tražim da razumijete mene, ali tražim da mojem djetetu omogućite da viđa svog oca, i s njim provodi vrijeme! Ja nisam zločinac, a i da jesam, u zatvoru bih dijete češće viđao nego sada. Neotkriveni zločinci i zlostavljači sa svojom djecom stalno žive, ja ne smijem dijete uzeti ni na vikend, ili na more! Ne mogu se pomaknuti s mrtve točke, a sve zato što je sustav ispred mene i svih očeva u sličnoj situaciji, izgradio čvrst bedem, temeljen na spolnoj diskriminaciji«, zaključuje Slaven svoju priču. Hoće li itko na Markovom trgu reagirati na njegove molbe?
