ZAGREB – Točno 11 mjeseci prošlo je od zagrebačkog potresa koji je prema službenim procjenama uzrokovao štetu na preko 25 tisuća objekata, najviše u povijesnoj donjogradskoj jezgri na zgradama koje datiraju s početka prošlog stoljeća.

Potres magnitude 5,5 po Richteru koji je rušio dimnjake, krovišta i zidove domova Zagrepčana uzrokovao je štetu od preko 42 milijarde kuna, a građane ostavio bez domova i prisilio da se povlače u privremenom smještaju u studentskom domu, gradskom hostelu, a u najboljem slučaju u vikendicama, kod rodbine ili prijatelja. Prikupljanje dokumenata za obnovu ide sporo, zapravo, presporo. I to nije neka novina. Teške riječi i prozivke na račun institucija dijele se po društvenim mrežama. Institucije ipak ne rade svoj posao, ili se slobodno može reći da ne znaju svoj posao.

Sve nam to govore i naše sugovornice, Tajana M. i Sanda M., suvlasnice jedne derutne dvorišne zgrade u Medulićevoj ulici koja je dobila famoznu »žutu naljepnicu«, oznaku privremeno neupotrebljivog objekta za stanovanje. Nalazi se u blizini zgrade talijanske ambasade, koja je upravo pod skelama i čeka novo ruho nakon zagrebačkog potresa. Još od travnja krenuli su s mukotrpnim prikupljanjem dokumentacije, obijanjem šaltera i nabijanjem telefonskih računa – i zapeli. Ponadali su se da će žurnom reakcijom dočekati radove ili barem montažu skela na svojoj zgradi. I prevarili se. Ispada kao da su svih ovih mjeseci sjedili skrštenih ruku. I naravno da nisu izoliran slučaj u Zagrebu. Školski su primjer probijanja kroz labirinte domaće birokracije. Na njihova konkretna pitanja, nema odgovora institucija.

Nemaju odgovore i nemaju doma.

Foto D. Kovačević

Uništen arhiv

– U mojem stanu na drugom katu puknuo je vanjski zid i mi smo se morali trenutačno iseliti. Najgore smo prošli u zgradi, a ja i moja obitelj od 22. ožujka prošle godine ne možemo u stan. Život nam je stao. U sobi od sina ormar je pao na ležaj. Sva sreća da je spavao na drugom krevetu. Otišla sam u studentski dom »Cvjetno naselje« da bi u nekom trenutku Grad Zagreb ili država poslali statičare u kontrolu naljepnica. Došli su i rekli nam da nije tako strašno, da treba malo ožbukati i da je to za zelenu naljepnicu, a ja u studentskom domu, u 18 kvadrata. Rekla sam, OK, potpišite mi taj nalaz. Nazvala sam Grad Zagreb i šefa resornog odjela koji je došao u kontrolu i zgrozio se. Odmah su nam vratili žutu naljepnicu. Stan je bio i za crvenu. Ako još neki potres udari, otići će sve k vragu. Nas je 20-ak suvlasnika zgrade s 8 stanova. Još od travnja prošle godine borimo se s troškovnicima i projektima. Prvi zabatni zid urušio se u potkrovlju, a drugi je napukao.

Oštećenja po zidovima vidljiva su u svim stanovima. Srušila su se sva četiri dimnjaka i to smo sanirali praktički u tjedan dana zahvaljujući ekipi penjača. Dečki su napravili super posao. I onda je krenula priča s papirologijom. Rekli su nam da ne možemo iz arhiva dobiti kompletan povijesni projekt zgrade jer je arhiv uništen u potresu i baš se projekt naše zgrade nalazi u dijelu dokumentacije koju ne mogu izvući. Nakon toga rekli su nam da moramo napraviti arhitektonski snimak zatečenog stanja zgrade. Napravili mi to, pa još i statičke elaborate, procjenu štete, a potom smo još naručili i projekt za hitnu sanaciju. Projekt nije u ingerenciji grada ili države, nego na firmama pa iziskuje još dodatno vrijeme natezanja s privatnicima. Tako smo mi od tvrtke H5 projekt naručili nacrt 29. lipnja prošle godine, a evo do dan danas, 11 mjeseci od potresa još nisu zgotovili projekt. Točnije, ispravak projekta. Naime, tijekom projektiranja napravili su pogrešku. Nakon brojnih poziva tek su u studenom došli u zgradu da vide gdje su točno pogriješili. Evo, još uvijek čekamo taj famozni ispravak da možemo dalje. Naime, gospoda iz firme H5 projekt »ispustila« su dva prozora. Doslovno čekamo mjesecima da ubace ta dva okvira, a nacrt nas košta 28 tisuća kuna. Platili smo im avans. Inače, kad smo uklonili porušene dimnjake, ostali smo samo na 4.000 kuna pričuve na računu. Donedavni predstavnik stanara mrtav-hladan predlagao nam je da platimo krečenje stubišta dok se nama pred očima zgrada urušavala. Tako je predstavnik postao »bivši«, a mi smo povećali iznos pričuve s tri kune po kvadratu na 10 kuna, uostalom i radi plaćanja kredita za radove – ispričala nam je Tajana. Kao i svi ostali sugrađani, morali su čekati donošenje Zakona o obnovi uvjereni da će se onda pokrenuti s mrtve točke. Mjesecima su čekali. I opet ništa.

Foto D. Kovačević

Bezizlazna situacija

– Zakon je donesen, ali nisu doneseni oni prateći podzakoni koji bi trebali pojasniti sve detalje. I sad opet čekaj i čekaj te akte. Mi smo već zatražili kredit preko upravitelja, Gradsko-stambeno-komunalnog gospodarstava (GSKG). Kredit je u postupku, a to je uvjet da bi uopće mogli krenuti u radove i da bi mogli tražiti povrat novca za hitne sanacije. To je oko 12 tisuća kuna po stanu. GSKG do rujna prošle godine ispucao je sve povoljne kredite. To je bilo po sistemu da je upravitelj jamac povrata kredita pa onda nema uvjeta da se vlasnicima hipotekarno »sjeda« na stanove. No, promijenili su banku i sad je potpisan ugovor s PBZ-om koji pak uvjetuje hipoteku na stan – kazala je Tajana M.

Naša kamera zabilježila je detalje iz stare dvorišne zgrade. Do njihovih stanova vode izraubane drvene stepenice iz prve polovice prošlog stoljeća. Savijaju se pod našim koracima i pitamo se hoće li propasti dok se penjemo na gornje katove ili ćemo na stubištu zaglaviti pri silasku natrag. Tajanina susjeda i supatnica u muci Sanda M. dodatno opisuje bezizlaznu situaciju u kojoj su se našli:

– Sve nam se srušilo u zagrebačkom potresu, a onda još jednom od petrinjskog potresa. Još su nas zatrpali s papirima pa zaribali sa zakonom. Gdje je kraj? Ne vidimo svijetlu točku, nemamo se za što konkretno uhvatiti i reći »OK, sad znamo što nam je dalje činiti, idemo«.

Jednostavno, sve stoji. Zgrada je stara 100 godina, a sve osim cigle je za baciti. Između cigli je pijesak, možete prstom raditi rupe. I sad treba ići u obnovu. Obnova naše zgrade za 8 stanova procijenjena je na 2,5 milijuna kuna i to samo konstrukcijska obnova, bez novog krovišta. Isto toliko koštala bi nas izgradnja potpuno nove zgrade od temelja do krova. Dakle, isplati nam se više izgraditi potpuno novu čvrstu, sigurnu zgradu. No, takve opcije nema u zakonu, iako naš objekt nije pojedinačno kulturno dobro da bi automatski bili isključeni za postupak uklanjanja i nove gradnje. Zgrada je samostojeća i udare potresa teško podnosi u odnosu na zgrade u bloku. S petrinjskim potresom pukotina na zidu u stanu proširila se do susjedinog poda, dakle na dva kata i još s druge strane s tendencijom da se spoji u križ. Ako se to dogodi, onda smo gotovi – upozorila je Sanda.

Građevinski detalji

– Dakle, imamo samo opciju krpati i učvršćivati postojeću zgradu od materijala koji je svoje odslužio. Umjesto da izgradimo nešto novo pošteno mi ćemo morati injektirati nekakve smjese u zid da povežu ciglu pa ćemo opet žbukati, gletati, stavljati mrežice i ostala čudesa. Samo hitna sanacija košta nas 150 tisuća kuna, a gdje je još krov? Vidjeli ste i sami, stubište drveno, rasklimano, dobili smo preporuku da ispod stavimo željezne šine kao nosače. No, tko će sad to platiti. Skupili smo nekih 25 tisuća kuna s pričuvom i sad čekamo da se zakonodavac izjasni što i kako dalje. Ulazimo u kredit. Da bar nekako pokrpamo i dočekamo tu konstrukcijsku obnovu. Krovište nećemo taknuti jer na krovu imamo pukotine, a osim toga, pokrov je od zabranjenih azbestnih ploča koje su odavno izvan upotrebe. Kad budemo u mogućnosti, ići ćemo na lakši, limeni krov. Kosina krova manja je od 33 posto i ne predviđa crijep koji zahtijeva veći nagib, veće je težine i skuplji. Silom prilika sve smo te građevinske detalje svladali – ispričale su nam naše sugovornice. Nakon petrinjskog potresa u njihovu zgradu došao je statičar da na licu mjesta provjeri ima li novih oštećenja. Statičar i jedan susjed nekoliko puta su poskočili da provjere stabilnost greda. I nije bilo dobro. Preporučio joj da se više ne vraća u stan. Zidovi su se na svaki skok počeli ozbiljno tresti. Tajana je prije tri tjedna otišla osobno do referenta da prijavi zgradu za konstrukcijsku obnovu. Htjela je saznati da li se isplati ići u hitnu sanaciju i platiti 130 tisuća kuna ili je pak bolje pričekati konstrukcijsku obnovu pa sve radove u kompletu napraviti:

Foto D. Kovačević

– Čovjek mi je priznao da je zbog identičnog pitanja suvlasnika jedne zgrade u Ilici četiri sata zvao službenike u Ministarstvo graditeljstva pokušavajući doći do odgovora. Dobio je nekog pravnika u Ministarstvu. Što god ga je pitao, pravnik mu je odgovarao da ne zna. Nije mu znao reći hoće li se priznati radovi u konstrukcijskoj obnovi za povrat novca. Dakle, ako pravnik zadužen za obnovu ne zna, pa kako bismo mi onda mogli znati. Rekao mu je da vjerojatno znaju ljudi u Fondu za obnovu, no da oni još uvijek formalno nemaju zaposlenih i svoju kancelariju. Mi smo onda preko interneta guglali i tražili. Pronašli smo jedan broj telefona i dvije e-mail adrese. Povratne informacije još nismo dobili. Ne znam da li imaju neku živu osobu, barem tajnicu. Dakle, mi još uvijek ne znamo što će nam biti priznato u toj konstrukcijskoj obnovi. Možemo li odmah samostalno krenuti s kompletnim projektom i hoćemo li imati pravo na povrat novca? Ranije je rečeno da će se novac vraćati onim suvlasnicima koji su započeli projekt do izglasavanja Zakona. A zakon je, formalno tu. Znači, ako mi sad krenemo u obnovu, može nam se dogoditi da nam neće vratiti novce.

I što onda? Hoće li nam onda priznati ulaganja u sklopu organizirane obnove? Ne bih htjela da platimo projekt, a da nam onda vele kako smo uzalud potrošili novce jer će oni raditi projekt. Sve ovo je kompletan kaos. Sjedimo i razmišljamo što ćemo dalje. Kad bi i htjeli prodati stanove, tko će ih danas kupiti? Možda u bescjenje za 500 eura po kvadratu? Nama je jasno da država nema novca, a da je Grad Zagreb praktički pred bankrotom, no tu su novci Europske unije. Trebali bi se konačno pokrenuti jer ovo mučenje nas građana, suvlasnika, više nema smisla – zaključila je Tajana.

Radionica u kojoj je radio Tito

Pasionirani poznavatelji zagrebačke povijesti rado kažu da svako gradsko dvorište ima neku svoju priču i tajnu. Baš u vrijeme kad je zgrada naših sugovornica bila nova donjogradska ljepotica s uređenim dvorištem, tik do njih u susjednom dvorištu bila je velika bravarska radionica Dragutina Hamela u kojoj je 1927. godine radio Josip Broz Tito. Povijesni zapisi navode da se tamo nije dugo zadržao zbog sukoba s poslovo­đom oko organiziranja obespravljenih radnika. Na uličnoj zgradi čak je postojala i spomen-ploča, ali je pod okriljem noći tijekom 90-ih poput sličnih memorabilija diljem Hrvatske uklonjena. Ipak, još donedavno, pojedini namjernici mogli su nabasati u dvorištu na sijaset ključeva starih majstora pod tankim slojem zemlje i raslinja. Od zaboravljene radionice nije ostalo ništa, ali ne zbog noćnih huligana i njihovih pokrovitelja. Prizemnica od opeke nije trebala čekati potres jer je već bila u otužnom, ruševnom stanju. Srušena je planski puno prije potresa jer je atraktivno zemljište u srcu Zagreba kupila jedna odvjetnica radi gradnje nove zgrade. Ona može graditi i dobila je građevinsku dozvolu.