Je li kazna visoka ili mala, ne želim komentirati. Ali ono što se događalo poslije Oluje, nije se smjelo događati. Nitko nije smio ubijati ljude koji su ostali u svojim kućama, rekao je Jovan Berić čiji su roditelji ubijeni
»Svejedno mi nekako žao. Gledam ljudsku sudbinu svaku«. To su jedine riječi izgovorene jučer između 11 i 12 sati u domu Jovana Berića u Kistanjama. U toj je kući rođena Jovanova majka Marija, koju su zajedno sa suprugom Radivojem 28. rujna 1995. u Varivodama ustrijelili hrvatski vojnici. U teškoj šutnji ukućani su jučer slušali kako sudac čita presudu, i samo je supruga, čuvši kaznu Anti Gotovini, protisnula riječi suosjećanja s osuđenikom.
Teško je bilo pribrati se Jovanu Beriću. Roditelji su mu ustrijeljeni pred vlastitom kućom pedeset dana poslije Oluje, zajedno s preostalim suseljanima u Varivodama.
– Osjećam li pravdu? Čujte, pravdu… Kada sam jutros pošao pješke u centar Kistanja, i kada sam vidio onaj plakat na zgradi… Ne znam… Tako je to… U središtu sela, naseljeni Janjevci uoči presude su postavili veliki plakat Ante Gotovine u odori. Nadam se će sada biti shvaćeno kako ono što se dosad odobravalo nije bilo baš tako, da će se shvatiti da su se dogodile stvari koje nisu bile u međunarodnim okvirima ponašanja, kaže Jovan Berić, pristojan, odmjeren čovjek, gradski tip koji bira riječi.
Nitko nije smio ubijati
U rujnu 1991. iz Zadra je otišao u Banja Luku. Na dan priznanja Hrvatske kuća u Zadru spaljena je. Tri i pol godine kasnije, kada se kod sestre u Pančevu skrivao od mobilizacije u Banja Luci, iz Njemačke je doznao da su im roditelji ubijeni u kući u Varivodama. Ostali su ondje poslije Oluje, i spremali se u berbu grožđa.
– Je li kazna visoka ili mala, ne želim komentirati. Ali ono što se događalo poslije Oluje, nije se smjelo događati. Nitko nije smio ubijati ljude koji su ostali u svojim kućama. Nadam se da će sada i pravi počinitelji biti kažnjeni, kaže Berić, jer nisu.
Jovanovi roditelji u času smrti imali su 69 godina. Sjedili su pred kućom, u autobusnim sjedalima izvađenim iz autobusa koji je sin pčelar prilagodio prijevozu košnica. Tu su ih i našli, klonule u krvi.
– Jovan je već rekao da bi razumio da su ubijeni u Oluji, u bici. Ne bi mu bilo lakše, ali nekako bi lakše prihvatio. Ali pedeset dana kasnije, kada se sve već smirilo, zuri supruga u prazno.
Vratio se, ne boji se
– Ali evo, čujete li ovo, reakcija je na tvrdnju televizijskog novinara Edija Škovrlja, koji izvještava iz Pakoštana pa gledateljima priznaje kako je i njemu »suza na oko kanula«.
– U nas je takva medijska klima, da će samo rijetki i danas, petnaest godina kasnije, priznati da se takve stvari nisu smjele događati, kaže Jovan.
– Ali ja se ne bojim. Da sam se bojao, šutio bih. A nisam. Da sam htio, mogao sam živjeti i drugdje. Ali vratio sam se ovamo, gdje su i roditelji željeli ostati. Veže me obaveza da sačuvam ono što su oni željeli sačuvati. Jovan Berić u Kistanjama danas opet proizvodi med. Stotinjak košnica vlastitim je rukama izradio, jer ni od koga nikakve pomoći niotkud. A med – med medeni.