Ivana Balažević, doktorandica Sveučilišta u Edinburghu nedavno je s najprestižnijeg svjetskog sveučilišta – Harvarda, pozvana da održi predavanje na temu svojih znanstvenih radova.
Balažević je odrasla u Novom Vinodolskom, završila je crikveničku opću gimnaziju, 2007. godine bila je prva, sa 100 posto riješenim rezultatom, na natjecanju iz matematike općih gimnazija Hrvatske, iako se niti s tim uspjehom ne hvasta. »To je bilo prije trinaest godina«, kazat će.

Upisala je zagrebački FER, potom završila diplomski studij u Berlinu, da bi, najzad, upisala doktorat u Velikoj Britaniji. Svoje je radove dosad predstavila u Münchenu, Los Angelesu, Hong Kongu, Vancouveru i Amsterdamu, a u vrijeme nastajanja ovog teksta prihvaćen joj je projekt na International Conference on Learning Representations, koji bi se, da su »normalnija« vremena, zbio u Beču. Ovako će se, kao i sve proteklih mjeseci, održati online. Četiri dosad prihvaćena članka na kojima je prvi autor na raznim konferencijama znače kako će doktorat, prema pravilima edinburškog sveučilišta, biti puka formalnost. »To je normalan dio našeg posla.

Što si stariji, što više iskustva imaš, ljudi te pozivaju na razna mjesta kako bi održao predavanje. Kad god objaviš članak, od početka doktorata, automatski si pozvan održati o istom i predavanje na raznim konferencijama. Tek na kasnijim godinama dobivaš pozive za predavanje na fakultetima. Netko ti se javi i kaže: »Pročitali smo nekoliko vaših radova i htjeli bismo da nam dođete i pričate o tome« i to je to, nije to neka velika ekskluziva«, kaže nam Novljanka s britanskom adresom.

Dar za matematiku

Ističe kako njezin životni put nije neka velika »fancy« priča već se sve jednostavno dogodilo. Roditelji, majka – profesorica njemačkog, otac – likovni umjetnik, primijetili su još u osnovnoj školi kako posjeduje poseban dar za matematiku te su taj talent i poticali. U Rijeci je tijekom viših razreda osnovne pohađala e-učionicu jednom tjedno, gdje su osnovnoškolcima profesori iz srednjih škola predavali matematiku. Kada je završila gimnaziju, nije htjela studirati tu znanost jer ju je držala za dosadnu – nešto s čime se odavno više ne slaže. Danas bi joj matematika bila korisnija od računarstva. S tatom je otišla na Sveučilišnu smotru u Zagrebu te se na štandu Fakulteta elektrotehnike i računarstva odlučila za svoj životni put.

Pred zgradom Sveučilišta u Edinburghu

– Kada sam krenula na FER, mislila sam kako ću studirati elektrotehniku. Na prvoj mi se godini nisu svidjeli ti predmeti, već oni s računarstva. To sam i završila i tamo negdje na koncu preddiplomskog studija, kada sam slušala kolegij Umjetna inteligencija, shvatila sam kako me to polje doista zanima, kazuje te dodaje kako za razliku od mnogih nije već od pete godine znala što želi postati kad odraste.

Nakon završenog preddiplomskog studija u Zagrebu, uputila se u Berlin na diplomski. Vjerovala je kako će se pri završetku diplomskog vratiti u Hrvatsku. U Njemačkoj je počela studirati računarsku neoznanost, ali joj se to nije svidjelo.
– Koliko god zvuči cool – bilo je dosta suhoparno, kaže Balažević.

Naposljetku se prebacila na informatiku s naglaskom na umjetnu inteligenciju.
– Nismo imali niti jedan obvezni predmet, već smo sami birali što ćemo slušati i na temelju toga smo dobivali i usmjerenja. U Berlinu sam za vrijeme studija odrađivala i prakse. Potom sam se uputila u Kaliforniju gdje sam devet mjeseci radila u jednom startupu. To je bilo divno iskustvo. Za vrijeme tog rada intenzivno sam tražila i mjesto za doktorat. Svidio mi se Edinburgh na više razina – cijenjeno sveučilište, arhitektura, kultura, grad kao takav. Dopao mi se program kojeg nude, prijavila sam se, odradila nekoliko razgovora i upala.

Mačke i psi

Stipendistica je britanskog ministarstva za znanost (Engineering and Physical Sciences Research Council). Princip je jednostavan – Vlada raspiše natječaj na koji se prijavljuju razni fakulteti s prijedlozima za doktorske treninge u kojekakvim područjima. Područje Ivane Balažević naziva se »data science«, odnosno podatkovna znanost.

– Ne volim rabiti tu kovanicu jer ništa ne predstavlja. Općenito, teško mi je na hrvatskom objašnjavati pojmove vezane za moj posao jer ništa od toga nisam učila na materinskom jeziku. Ono što je moje područje zanimanja jest umjetna inteligencija i taj se program financira četiri godine. Prva je godina diplomski studij koji sam morala završiti, unatoč tome što sam već bila inženjerka. Ne rade iznimke, iako je nekolicina nas imalo već jedan završen diplomski studij. Potom slijede tri godine doktorata – sve skupa četiri financirane godine. Gotovo svi odrađujemo i stručne prakse u tvrtkama poput Googlea, Facebooka ili Applea i pauziramo doktorate za to vrijeme.

Odlazak na studij u inozemstvo ne gledam kao na odljev mozgova. Preporučila bih svakomu da se okuša, provede nekoliko mjeseci, godinu-dvije u nekoj europskoj zemlji, vidi kako stvari funkcioniraju pa makar mu se i ne svidjelo, ističe Balažević.

Njezina je struka kombinacija matematike, statistike i programiranja. Iz velikih količina podataka, teksta ili fotografija grade modele koji uče uzorke o srži tih podataka kako bi ih mogli primjenjivati na novim, neviđenim podacima. Laicima je teško objasniti materiju, ali, kazuje – najlakše je putem fotografija.
– Imaš na tisuće fotografija mačaka i pasa. Želiš računalo naučiti razaznati psa od mačke. Gradimo automatske sustave koji nalaze uzorke u tim fotografijama tako da bi mogli klasificirati koja je koja životinja. Za tu svrhu softveri moraju vidjeti na tisuće fotografija, primjerice mačke, u raznim pozama, za razliku od nas ljudi koji odmah prepoznamo mačku, makar je vidjeli straga ili u mraku. Tema je mog doktorata automatsko otkrivanje znanja ili činjenica. Ako imaš skup raznih činjenica od kojih jedna tvrdi kako je Zagreb glavni grad Hrvatske, ono što ja pokušavam jest da iz te informacije sustav može predvidjeti neke druge činjenice koje ranije nije znao. Dakle, ako je glavni grad Hrvatske Zagreb, softver bi trebao znati da je Zagreb grad ili da je Hrvatska država.

To je automatsko predviđanje činjenica na osnovu znanja koje računalo posjeduje, naglašava Balažević te dodaje kako golem problem predstavlja činjenica što ti sustavi uče iz velikog broja podataka koje netko treba anotirati, odnosno u taj proces mora biti uključen velik broj ljudi. U Samsungu je ona tako odrađivala pripravništvo čija je svrha bila učenje iz manjeg broja podataka – može li softver iskoristiti fotografije koje nisu anotirane kako bi nešto naučio. To predstavlja jedan model strojnog učenja, ali, dodaje Balažević, to ne znači da su ti modeli pametni ili da će ikad biti poput ljudi. Oni samo nauče statistiku iz podataka i jedino što znaju je to što su naučili.

Doprinos društvu

Podatkovna znanost, strojno učenje ili umjetna inteligencija tako društvu doprinosi na mnoge načine. Od medicinske dijagnoze (rano otkrivanje tumora i očnih bolesti), autonomnih vozila (koja možda ne mogu zamijeniti sve aute na vijugavim cestama, ali npr. mogu zamijeniti kamione na autocestama), osobnih asistenata (Siri, Alexa), automatskog otkrivanja lažnih vijesti, automatskog filtriranja spam mailova pa sve do poboljšanih rezultata Google pretraživanja i automatskog prevoditelja. Iako muškarci čine dominantnu skupinu u toj znanosti, Balažević se kao žena, za razliku od iskustava nekih njezinih kolegica, osobno nikada nije osjećala diskriminiranom. U njihovoj je zajednici tema nacionalnih, rasnih, seksualnih i inih manjina naglašena i važna. Gotovo da nema oglasa za posao u kojem ne piše kako poslodavac potiče i spomenute da se prijave na natječaj.

– Ako zaposliš pet žena i jednog muškarca, a na oglas ti se javilo sto muškaraca i sedam žena – to nije pravi način za rješavanje problema manjka žena u znanosti. Nemam loših iskustava po tom pitanju, ali poznajem kolegice koje su se susretale s mišlju kako su zaposlene samo zato što su žene. Takvo pitanje rješava se u ranoj dobi. Radiš na odgoju. Znam priče svojih prijateljica. Njihov bi brat za rođendan dobio laptop ili računalo, a one kućicu za lutke. Ne može se preko noći u znanosti zaposliti milijun žena, niti to trebamo raditi niti bi to bilo u redu.

Tako je Balažević, zajedno sa svojim momkom, njegovim nećacima za Božić kupila robote koji ne koštaju puno, ali, primjerice, plešu i crtaju te imaju mogućnost upisivanja raznih jednostavnih naredbi. To se djeci sviđa i na takav ih se način interesira za tehnologiju na pametan i svrsishodan način.

Balažević, koja upravo piše svoj deseti znanstveni članak, stručnu praksu odrađuje u Facebooku, odjelu specijaliziranom za umjetnu inteligenciju. Radi slične stvari na kojima bi radila na svom doktoratu. Ne smije puno otkrivati – ono na čemu rade još nije javno obznanjeno. Ljeto je trebala provesti u Londonu, ali aktualna ju je pandemija nažalost spriječila uživanja blagodati rada u ogromnim korporacijama – fantastični uredi, cjelodnevna besplatna hrana, ali i besplatne masaže.
– Nažalost, nije ništa glamurozno. Sjedim cijeli dan za računalom, radim, čitam razne znanstvene članke, imam sastanke sa svojim menadžerom i drugim ljudima u timu, surađujemo s kolegama s fakulteta u Kaliforniji, kazuje kroz smijeh.

Privatnost podataka

Privatnost podataka u 21. stoljeću predstavlja okosnicu, tabu temu i izvor brojnih i etičkih pitanja i teorija zavjere. I u hrvatskom se društvu ogroman prostor posvećuje baš toj problematici.

– Slažem se. Mi, primjerice, predajemo članke na neke konferencije. Drugi ljudi recenziraju tvoj članak, ja recenziram tuđe i cijeli je proces anoniman. Ove su godine dodali da ti kao recenzent, osim što članak ocjenjuješ je li kao takav dovoljno dobar da bi ga prihvatili na konferenciju, moraš dodatno odgovoriti misliš li da postoji nešto s tim člankom što bi eventualn, trebalo biti provjereno od strane nekog trećeg tijela specijaliziranog za etička pitanja. Možeš tako napisati da je sve u redu ili dodati kratak paragraf zašto nije. To je relativno nova praksa. Etička pitanja najčešće i jesu o privatnosti korisnika.

Događalo se da je tema članka generiranje lažnih vijesti i dođe odgovor kako ga nema smisla objavljivati jer postoji velika šansa kako će se koristiti u loše svrhe, tvrdi Balažević te dodaje kako je veliki problem što se razvijaju novi sustavi, ali još uvijek ne postoje regulacije u kojoj se mjeri oni smiju koristiti.
Primjerice, raspoznavanje lica nedavno je bila jedna od gorućih tema u britanskim medijima. Policija je uz pomoć uličnih kamera počela fotografirati ljude i koristiti tu moć umjetne inteligencije.

– Mi, koji smo znanstvenici, koji razvijamo te sustave, nismo često niti svjesni gdje se to na kraju koristi i nismo, u velikom broju slučajeva, uključeni u odluku o tome bi li se to trebalo koristiti ili ne. I držim to za veliki problem, ističe.

Stvari na kojima Balažević radi, na sreću, nisu u tolikoj mjeri osjetljive, ali definitivno joj nije svejedno. Otvoreno je pitanje koji je najbolji način za nositi se s time i kako spriječiti zlorabljenje tehnologija.
– Takvi problemi nisu došli s novim tehnologijama. Kuhinjski nož možeš koristiti za sjeckanje povrća, a možeš nekoga njime i usmrtiti. Taj koncept zloupotrebe izuma nije baš nov i sumnjam da ćemo ga se riješiti dokle je čovjeka.

Ma kakva monotonija

Iako je uvriježeno mišljenje kako su statistika, programiranje i matematika monotoni poslovi, Balažević tvrdi kako su daleko od toga. Gotovo nikada ne radi iste stvari i posao joj je takve prirode da se očekuje puno maštovitosti, kao i inovativnosti.

– Nabrojene znanosti imaju tu reputaciju kao dosadne i nezanimljive, ali matematika i statistika koju mi koristimo nije nešto užasno naporno, već ona koja se uči na prijelazu iz srednje škole na fakultet. Više se moramo koristiti sposobnošću povezivanja raznih stvari iz različitih područja i stvaranja te uočavanja veza između spomenutih. Ima nekih dana kada je posao suhoparan, ali koji nije? Generalno, držim da je poslova u kojima nešto naučiš i konstantno to ponavljaš danas sve manje i manje.

Na pitanje hoće li se nakon obrazovanja usmjeriti ka akademskoj ili inženjerskoj karijeri, Balažević odgovara kako će, najvjerojatnije, balansirati. Posao poput njezina možeš raditi bilo gdje u svijetu, a prijaviti se za plaćene prakse može bilo tko. Ako je dobiješ – tvrtka ti osigura i vizu, potrebne papire, čak i plaćen smještaj i hranu.

– Zanimljivo je raditi nešto što nitko drugi nije napravio. Dobra je stvar upravo ta mogućnost kombiniranja rada na fakultetu, ali i industriji.

Otvorene opcije

Do konca lipnja trebala bi postati doktorica znanosti, a onda bi se, zajedno sa svojim partnerom, odlučila gdje bi odradili postdoktorski studij ili našli posao. Opcija je više – London, Zürich, New York, Kanada i Kalifornija – sve sama sjedišta umjetne inteligencije. U razgovoru je istaknula kako nije jedina iz Hrvatske – poznaje minimalno deset Hrvata diljem svijeta koji također rade na umjetnoj inteligenciji i s kojima se povremeno viđa na konferencijama. Plan za vratiti se u Hrvatsku još uvijek nema, iako – i ta je opcija otvorena.
– Nismo još dovoljno stvari napravili kako bismo se vratili i rekli: sad je to – to. Još uvijek gradimo sebe, svoje ime i još se uvijek moramo dokazivati. Smiješno je što sam tek sad, kada već gotovo deset godina ne živim u Hrvatskoj, prošla domovinu uzduž i poprijeko. Osim mog Novog Vinodolskog, prošlo smo ljeto proveli na Hvaru i u Dubrovniku. San bi snova bio kada bismo godišnje u Hrvatskoj mogli provesti četiri do pet mjeseci. Jednog dana, nadam se, i hoćemo, zaključila je Ivana Balažević, a uz želju da skoro i u Hrvatskoj održi predavanje te podijeli svoja dostignuća, samo kaže: »Na konferenciju se ne možeš sam pozvati«.