snimio Davor Kovačević
Potom, uz zvuke Ekatarine Velike, prikazan je niz Polanovih fotografija političkoga svijeta: izbjeglički kaos; strahote Kosova, Gaze, ratova, prosvjeda, divljaštava; političari u udobnim uredima i nedostojnim pozama, beskrajni niz buke i bijesa koji je Polan iz godine u godinu dokumentirao.
Blues, country, sevdah i fotke, fotke, fotke – tako su se novinari, kolege, prijatelji i bližnji na komemoraciji u Novinarskom domu u Zagrebu danas oprostili od Hrvoja Polana, zagrebačkog fotoreportera koji je umro u ponedjeljak u 48. godini života.
“I’ll love you all the way” dio je refrena pjesme “Last words” Ivanke Mazurkijevič i Damira Martinovića Mrleta, koji su na početku komemoracije otpjevali tu svoju stvar.
Potom, uz zvuke Ekatarine Velike, prikazan je niz Polanovih fotografija političkoga svijeta: izbjeglički kaos; strahote Kosova, Gaze, ratova, prosvjeda, divljaštava; političari u udobnim uredima i nedostojnim pozama, beskrajni niz buke i bijesa koji je Polan iz godine u godinu dokumentirao.
“Zabilježio je svu tugu i nesreću ovoga svijeta”, rekao je u govoru predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Hrvoje Zovko. “Trebalo je ljudskog i profesionalnog poštenja da se snime Ahmići, i da se snimi Knin 1995, u vrijeme opće euforije”, kazao je. “Hrvoje Polan nedostajat će hrvatskom novinarstvu. A to, što posljednjih godina nije mogao dobiti stalni posao, više govori o tom novinarstvu, nego o njemu samome”, kazao je Zovko.
Potom, niz fotki fotorepoterskog života, uz “Waiting around to die” Townesa van Zandta: “Sometimes I don’t know where this dirty road is taking me/ Sometimes I can’t even see the reason why I guess I keep a-gamblin’…”
Govorio je potom pisac i novinar Edo Popović, s kojim je Polan posljednjih godina dijelio mir i veličanstvo Velebita. Nazvao je Popović Polana “Velebitašem”. “Uredio je dvije kolibe, trebao je u njima ove godine početi zarađivati za život, što mu je legendarno hrvatsko novinarstvo uskratilo”, gorko je kazao Popović.
I bolni sevdah za kraj: “Vedri istok kad zarudi, u treptaju od alema, i tad srce pjesmu budi, što te nema, što te nema…”
