U utorak 2. srpnja Zoološki vrt grada Zagreba simbolično je obilježio svoj 99. rođendan. Ona velika fešta bit će dogodine, kada ponos Maksimirske šume slavi okruglih 100. Zbog toga je u utorak pušten u pogon sat što otkucava i broji vrijeme do velike fešte. U utorak 2. srpnja Ivan Cizelj brojao je tek koji dan kako je imenovan za ravnatelja Zoološkog vrta Zagreb. Nije on tu vidio velikih razloga za slavlje, ali su nam zato svi zaposlenici ZOO-a na koje smo ‘naletjeli’ za našeg posjeta govorili isto o ravnatelju, i to s osmijehom na licu: »On je naš čovjek!«

Stoga i ne čudi da nas ‘naš čovjek’ Cizelj nije dočekao u uredu, već vani, odjeven jednako kao i bilo koji drugi djelatnik, kao bilo koji drugi dan u ovih 15-ak službenih godina karijere. I nema nekog smisla da se preko noći mijenja onaj koji je do jučer skrbio o vodozemcima, zmijama, gušterima i da uskače u odijelo. Nije Cizelj od te vrste. On je od onih kojima je valjda najteže bilo odraditi protokolarne rođendanske stvari. I on je od onih koji je sa svojim ljudima taman toliko dobro da u šefice računovodstva izmami širok osmijeh na licu dok nam objašnjava kako je baš ona ta koja je tu vazda namrštena zbog tih silnih brojki.

Sve to dok hodamo među plakatima na kojima su povijesne fotografije vezane uz zagrebački ZOO.

Foto Davor Kovačević

– Zoološki je otvoren 1925. godine na Prvom otoku. Prvo proširenje je bilo 1926., a sljedeće 1930., kada je ZOO i došao u današnje okvire. Naravno da je onda sve bilo nešto drukčije nego je danas. Trudimo se sve skupa modernizirati i postići neke nove standarde, što s aspekta dobrobiti životinja, što s aspekta novih saznanja. Sva to da životinjama boravak bude što ugodniji, da ih na najbolji mogući način prezentiramo publici i da ljudi ponesu kućama neku korisnu informaciju o očuvanju bioraznolikosti i životinjskom svijetu – rafalno će Cizelj.

Od malih nogu

Ma, ima jedan drugi dobar razlog zbog čega smo počeli priču s ‘poviješću’.

– Neki prekaljeni djelatnici ZOO-a vele kako vas znaju još iz doba kad ste kao klinac ovuda bauljali. Kažu: »Takvi obično na koncu i završe u ZOO-u« – kazujemo Cizelju.

Smješka se on, pa priznaje ‘krivnju’.

– Ja sam tu, ajmo reć’, iz kvarta, s Kvatrića, Srebrnjaka. K’o klinac sam dolazio na biciklu, imao sam čak i godišnje karte. Fakat sam rano počeo dolaziti, a u studentskim danima sam nešto i pomagao dok sam se ovuda motao, tako da dosta ljudi iz tog doba poznajem. Po završetku fakulteta zaposlio sam se kao zoolog, s tim da sam vodio ribe, vodozemce, gmazove, onaj dio koji me je i privatno interesirao – pojašnjava Cizelj.

Foto Davor Kovačević

Elem, onaj koji je zaposlen kao zoolog 1. listopada 2010. godine prije toga je više od 10 godina volontirao, pomagao. A za sve su, čini se, krivi gmazovi.

– Za sve su krivi gmazovi, da – potvrđuje Cizelj.

Kako se samo netko zaljubi u gmazove!?

– Od gmazova se u pravilu bježi – velimo.

– Nemam pojma. Neki bježe, neki im trče ususret. Neki se užasnu kad nađu zmiju u dvorištu, a meni je to fora. Ja se uvijek tome nadam, a nikako da se dogodi – iskreno će Cizelj.

U njega su djeca koja se još nisu osnovne škole dohvatila. Boje li se oni zmija, ili je tu genetika štogod odradila!?

– Mišljenja sam da svatko treba biti svoj, pa što nekog zanima – zanima. Da vole životinje to je činjenica, a hoće li se u budućnosti tim i baviti, ja to stvarno u ovom trenutku ne mogu procijeniti – ističe Cizelj.

Ni na što taj djecu svoju tjerati neće, pa ni na to da poput njega vole vodozemce. Ali nije nama bilo teško primijetiti kako će vodozemcima i zmijama njegovim izborom za ravnatelja jamačno svanuti i granuti sunce.

– Sada ćete sva sredstva usmjerit’ k njima – šalimo se.

– Ne, ne. Moramo biti racionalni kod ulaganja i svima dati otprilike jednaku šansu. Istina jest da više neću moći biti toliko fokusiran na taj dio herpetološke zbirke. Mi imamo dosta veliku zbirku gmazova i nadam se da će takva i ostati, ako ne i biti nešto malo bolja – poručuje Cizelj.

Hrvatske zmije

Skromno to zvuči s obzirom da i laik od novinara zna kako ima zašto ravnatelj biti na spomenutu zbirku ponosan. Tu je, recimo, vrijedna zbirka zmija našeg kraja, štono bi se reklo hrvatskih.

Foto Davor Kovačević

– Imamo dosta veliku i dosta specifičnu zbirku zmija. Činjenica je da Hrvatska s herpetološke strane spada u sam vrh Europe s obzirom na razvedenost naše obale, planinski dio, kontinentalni dio i sve te reljefne, geografske i klimatske čimbenike. To bogatstvo moramo prezentirati ljudima. S druge strane bitno je i to da još uvijek imamo očuvanu prirodu i da moramo učiniti sve da takva i ostane – ističe Cizelj. Ima, kaže, i treća strana, pa ako je nekad dobivao sjeckane zmije da ih identificira, danas su to ili živi primjerci, ili fotografije snimane mobitelom.

– Ljude zanima što to živi u njihovim okućnicama, što mogu vidjeti kad odu na more, je li to ili nije opasno. Vjerujem da smo i mi tome pridonijeli svojom postavom hrvatskih zmija u ZOO vrtu. Prilično je jedinstveno u zoološkim vrtovima da netko ima takav postav – priznaje Cizelj.

Dakako, dodaje, tu su i egzotične vrste da ih se vidi i upozna, a tu je, kako kaže, i podosta uzgojnih programa.

Foto Davor Kovačević

– Postoje i neke vrste koje su raritetne i nema baš u previše zooloških vrtova. U svakom slučaju, ideja je da zadržimo taj visoki nivo zbirke, da nastavimo sudjelovanje u međunarodnim projektima ne samo gmazova, nego i drugih životinja, a nadam se da ću naći nekoga tko će sve to gurati uz moju potporu s obzirom da ja više neću moći biti toliko aktivan – priča Cizelj.

A kad već spomenusmo štošta vezano za gmazove i vodozemce, sektor o kojem je do jučer skrbio Cizelj, grijeh bi bio ne spomenuti čovječju ribicu, onu zbog koje se onomad išlo u Sloveniju i Postojnsku jamu.

– Mimo špiljskih sustava, mi smo jedini koji držimo čovječju ribicu. Vrsta je to o kojoj se jako malo znalo, u sve smo uključili i znanost, s veterinarskim fakultetom smo primjerice tražili i utvrdili koji su tu rizici za vrstu u smislu očuvanja, da bi znali pojavnost kojih patogena može rezultirati ugrozom populacije – ističe Cizelj.

Znanstvena komponenta uvijek je tu, pogotovo ukoliko se radi o vrstama kod kojih je to, laički rečeno, interesantno.

– Super je to i zato što je onda lako naći hrpu suradnika koji su spremni investirati svoje vrijeme i resurse i znanje u proučavanje – veli Cizelj.

Edukacija i znanost

Edukacija, znanost, očuvanje vrste… Svega smo mi tu spomenuli prije nego li ono što je za većinu ljudi ZOO, izletište i ‘izlog’ u kojem su životinje. Tako to, ne dvoji Cizelj, i treba biti.

– Meni je drago da smo se odmaknuli od onih muzejskih varijanti životinje u kavezu, životinje koja uvijek mora biti vidljiva čovjeku koji samo dođe i prođe. Ideja suvremenih zooloških vrtova je da se fokusira na ugrožene vrste koje uistinu trebaju svu našu pažnju bilo edukacijom, aktivnim uzgojem, rekonstrukcijom staništa, ili promjenom legislativa i pravilnika i pokazivanjem svega što se s tim vrstama može raditi – ističe Cizelj.

Pritom će primjerice spomenuti projekt s riječnim kornjačama na području Dubrovačko-neretvanske županije. Riječ je o projektu koji se financira europskim sredstvima, iz Life fondacije koja je najveća fondacija za očuvanje bioraznolikosti na razini Europe. Prestižan je to projekt, a zagrebački ZOO je partner u projektu bilo kao mjesto gdje se uzgajaju kornjače, bilo kao ustanova koja sudjeluje u rekonstrukcijama staništa.

– Tim izlaženjem izvan granica Zoološkog vrta, granica u smislu ograde prema Maksimiru, mislim da aktivno doprinosimo očuvanju bioraznolikosti u Hrvatskoj. Nadam se da će takvih projekata biti sve više, a ideja je da ljudima koji dođu u ZOO ne pokažemo samo kornjaču kao kornjaču, već da budu svjesni toga da su i one različite, da i one imaju mikrostaništa koja su bitna i da tako što štitite riječnu kornjaču štitite zapravo i ptice koje dolaze na ta staništa, ili vodozemce koji tamo polažu jaja – naglašava Cizelj.

Zaštitom jedne vrste štiti se tako i gomila manje poznatih vrsta, to je sukus. Samo, lako je Cizelju bilo među vodozemcima, teško je doći među ljude, a s ljudima će kao ravnatelj sada imati itekakvog posla.

– Ljudi su gori od vodozemaca – velimo mu.

Foto Davor Kovačević

– Na ljude se još navikavam, ha, ha – iskreno će Cizelj.

Vrijedi stoga čuti koji su ga motivi vodili ka tome da se uopće natječe za ravnatelja. Cizelj kaže kako su motivi bili razni.

– S jedne strane osjećao sam da je došlo vrijeme za neke promjene u smislu ravnateljstva. Druga stvar je ta što smatram da svojim iskustvom mogu pridonijeti razvoju. Sustav mi je poznat, sustav poznaje mene i ne moram se dvije godine aklimatizirati, upoznavati ljude i razmišljati tko bi što mogao raditi, već možemo odmah prilično aktivno i progresivno krenuti u zajedničkom smjeru – objašnjava Cizelj.

Podrška sustava

I bome, čini se da su sve o čemu priča prepoznali i zaposlenici, da se već sada može reći da novi ravnatelj ima lijep odnos sa svojim ljudima.

– Vrijeme će pokazati. Čini mi se da imam podršku velikog dijela sustava, dobru startnu poziciju za uraditi prave stvari – skromno će ravnatelj.

Tajming je u svakom slučaju zanimljiv, 100 godina samo što nije. S druge strane i obilježavanje ovog 99. rođendana pokazalo je da nije Cizelj sklon trikovima koji bi imali za svrhu zamaskirati stanje stvari. Kakvi su mu zapravo planovi za mandata.

– U proteklih desetak godina napravljeno je dosta s europskim projektima, dosta se logističkih, strukturnih stvari promijenilo i unaprijedilo. Ideja je držati korak i dalje. Recimo, nadam se da će u skorije vrijeme ići otvaranje nastambe za kornjače. Moramo završiti nastambu za vukove. Majmuni su u prilično zastarjelom objektu, baš kao i morski lavovi. Sve je to strogo vezano uz financije. Mi i dalje radimo na razvoju projekata, radit će se i na nekim aplikacijama za europska sredstva. Tu je dakako i grad koji nas godinama podržava i nadama se da ćemo uspjeti naći modele po kojima ćemo moći financirati i neke nastambe koje sada nisu u nekom optimalnom stanju. Ne kažem da je životinjama loše, ali mislim da moramo svi težiti boljemu – veli Cizelj.

Na upit ima li on tu neku svoju intimnu želju, nešto što bi ponajprije da se dogodi, popravi, napravi, kratko veli kako bi intimno volio da su svi u ZOO-u funkcionalni kao tim.

– Ja sam trenutno u funkciji ravnatelja, al’ sam samo jedan. Bez ljudi, bez kolektiva, nitko od nas ne može napraviti ništa – ističe.

– A hoćete li ići okolo i tražiti nekog novog klinca koji baulja Zoološkim k’o vi onomad – pitamo.

Smješka se na ovo Cizelj, kaže, konstantno je ZOO u potrazi za ljudima.

– Uvijek je dobro imati svježa lica, uvijek je dobro imati mladu energiju, uvijek ih je dobro educirati. Imamo starijih ljudi koji stvarno znaju jako puno. Postoje i neki novi trendovi zbog kojih se ide po drugim zoološkim vrtovima na nauk, imamo dobre suradnje i ja se nadam da će i buduće generacije novih mladih ljudi stasati kod nas – uvjeren je Cizelj.

A Cizelj zapravo javnosti i nije posve nepoznat. Sjetit će se već netko kako je on onaj džoker zovi kad god negdje puk nabasa na veliku ili nikad viđenu zmiju.

– To što ste ravnatelj ne znači da vas više neće zvati kad neki piton zaluta među nas – pitamo.

– Ja se nadam da ne znači, da će me zvati – smješka se ravnatelj.

Foto Davor Kovačević

Ako ne ide – ne ide

Pred kraj pade nam na pamet pitati kani li možda ravnatelj ići putem želja posjetitelja koji svako toliko zavape za onim što nemaju, recimo slonom ili žirafom. Kaže Cizelj kako zagrebački ZOO spada u male gradske zoološke vrtove i nema neku značajnu mogućnost širenja, a to hoće reći da ima neka ograničenja.

– Tih ograničenje moramo biti svjesni. Mislim da nema smisla forsirati stvari koje nisu kvalitetne, optimalne i ne drže se standarda. Tehnički gledano, moguće je dovesti slonove, možda je moguće i nastambu financirati, ali to bi značilo uklanjanje barem pola postojećeg Zoološkog vrta jer su kvadrature i prostorni zahtjevi takvi kakvi jesu – kazuje Cizelj.

Foto Davor Kovačević

Sa žirafom bi išlo lakše, štoviše i za to postoje projekti, pa se i za njega, kao i za sve njih, istražuju mogući izvori financiranja.

– Nisam sklon forsiranju nečeg što ne ide. Mislim da imamo dovoljno izazova koje moramo riješiti, poput recimo morskih lavova pa da imaju veći bazen, ekološki, s efikasnom filtracijom, da su atraktivniji publici i da možemo imati veći broj životinja. S druge strane postoji milijun vrsta poput čovječje ribice za koje vam je dovoljna jedna prostorija. Možda će bahato zvučati, ali čovječju ribicu imamo samo mi na svijetu, dok slona ima svaki drugi zoološki vrt. Hrvatska ima preko 30 vrsta endemskih riba koje dijele stanište s čovječjom ribicom i koje žive samo ovdje. I ako štitimo čovječju ribicu, štitimo i te smeđe ribice koje možda nisu poznate i atraktivne ni lijepe i šarene za kućne akvarije. Ali i prema njima moramo imati odgovornost i njima se baviti – poručuje Cizelj.

Dok Cizelj hita dalje, ostade nam samo poželjeti mu sreću pa da bude svima dobro k’o vodozemcima pod njegovom paskom.

– Hvala na lijepim željama – reče Cizelj, prije nego smo ipak malo zašli među životinje, vodozemce dakako.

Udomljavanje kornjača

Jedan od onih hvalevrijednih projekata koji lijepo ilustrira kako ulogu ZOO-a vidi Cizelj je onaj udomljavanja kornjača. Uvijek je, kaže, bila gomila poziva građanstva vezanih za udomljavanje kornjača, a kada se kod druge faze modernizacije rekonstruiralo Prvo jezero i kada su mu stijenke obnovljene tako da životinje pobjeći ne mogu, logičnim se pokazalo da to jezero bude prihvatni centar za kornjače.

– Prema zakonu EU-a, invazivne vrste te kategorije su predodređene za uklanjanje, ali mi imamo izuzeće i u mogućnosti smo ovdje držati te životinje. Površina jezera je oko 7.000 “kvadrata”, što znači da imamo vrlo veliki smještajni kapacitet gdje oni žive prirodnim načinom života, a opet kontroliramo njihovu populaciju tako da ne mogu bježati dalje i ne mogu se razmnožavati – priča Cizelj.

Na građane se apelira da ne puštaju životinje po gradskim vodama, već da ih donesu u ZOO da ne bi svojim životom negativno utjecale na druge vrste koje su prirodne u našim staništima. Rezultat svega je i to da se javio velik broj javnih ustanova i prostora koje upravljaju štićenim dijelovima prirode, tako da je u jezeru danas životinja iz Rakitja, Dubrovnika, Sisačko-moslavačke županije, baš kao i s riječkog područja.

Zajedno smo jači

Osim zagrebačkog ZOO-a, drugih u nas praktički i nema, ili su, poput onog splitskog, dobrano na koljenima. Treba li nam ih još? Cizelj prije svega spominje turistički aspekt, činjenicu da je ZOO Zagreb po broju turista što ga posjete tu negdje iza najvećih hrvatskih turističkih središta poput Dubrovnika ili Plitvičkih jezera.

– Nas posjećuju Zagrepčani, ali imamo i jako veliki broj Slovenaca, a nema više ni mrtve sezone preko ljeta jer grad Zagreb bilježi ljeti veliki porast posjeta. Imamo konstantan rast broja posjetitelja koji se bliži brojci od 500.000 godišnje. Ljudi očito imaju želju doći u ZOO. A treba li nam još zooloških vrtova? Ja mislim da treba, jer ako nas je više, zajedno smo jači i možemo jedni druge poticati na pozitivnu kompeticiju – mudro će Cizelj.

Traži se… cura filipinskom vodenom varanu

Ako je kome i upitno kakav će Cizelj biti ravnatelj, neupitno je da je poseban gušt kad vas on provede malom nastambom s gmazovima. Evo ga kako priča o filipinskom vodenom varanu. Priča o jedinci koja je u zagrebački ZOO došla švercom, ili zbog šverca. Strpali su šverceri varana među korice Biblije, ko u filmu što se radi, ma su ‘pali’ na aerodromu u Leipzigu. A kako naš ZOO ima dobru kolekciju gmazova i dobru suradnju s njemačkim kolegama, Nijemci su baš zagrebački ZOO prepoznali kao dobar dom za ovog varana.

– Ova jedinka je trenutačno jedina na svijetu koja se nalazi pod ljudskom skrbi. Nijedan zoološki vrt Europe, Amerike ili srednje Azije ne drži tu vrstu. Ako se danas-sutra ponovo zaplijeni, a mogućnosti su za to prilično velike, počet će i aktivni program – kaže Cizelj.

Našem mužjaku se, naime, traži ženka. Bila je jedna do lani u LA-u, ali je uginula. Bude li, međutim, kakve sreće, nekog novog varana skrivenog u korice knjige, mogla bi budućnost donijeti povijesni okot rijetkog varana tu kod nas u Maksimiru.

Razmjene, razmjene jedinki ključ su dobre suradnje zooloških vrtova. I da, imamo tu i mi štogod za ponuditi, pa je tako primjerice naš poskok rado viđen gost u zoološkim vrtovima Amerike.