Nastavljaju se prijepori u javnosti oko rada državne tvrtke Pleter, koja je prije nekoliko dana i službeno preuzela posao pripremanja obroka za stanovnike Sisačko – moslavačke županije.

Novu polemiku otvara jedna mještanka Gline, koja je svoje svjedočanstvo objavila na Facebook stranicama udruge Glas poduzetnika.

Njen upis prenosimo u cijelosti.

OPERACIJA „PLETER“

Glina, dan 4. od kada su okolna naselja grada ostala bez toplih obroka koje su nam pripremali volonteri i dostavljali na našu adresu. Oni isti volonteri kojima je prije 4 dana zabranjeno koristiti javne površine kako bi nam pripremali finu i toplu hranu i dopremali do naših domova, „pardon“, kontejnera, jer naravno, dolazi svemoćni „Pleter“!

Kazaljka pokazuje na 15 sati, vani „debela“ hladnoća i minus, mještani se uvukli u svoje „kućice“, ručka nema…Mještani broje dane od zadnjeg dostavljenog toplog obroka…Ponedjeljak-prošao, utorak-prošao, srijeda-prošla, četvrtak-prolazi još u nadi-možda se netko i sjeti!

Nekoliko minuta kasnije zaprimam poziv od predstavnika naših naselja koji kaže kako dovozi „Pleterov topli obrok“ iz grada u svome privatnom vozilu jer Pleter neće dostavljati hranu po naseljima već po istu netko mora doći i podijeliti mještanima?!

Što sada? Imamo obrok u prtljažniku auta ali treba ga negdje postaviti i podijeliti, no treba i sve mještane obavijestiti o tome gdje mogu svoj današnji ručak preuzeti. U nekoliko minuta postavljamo stolove na svoje dvorište, iznosimo 2 „manjerke“ iz prtljažnika, 20 komada kruha, i jednu kutiju salate pakirane u plastične kutijice, tražimo šeflje, postavljamo sve na stolove. Svatko od nas tko se ovdje zatekao, primamo se svojih mobitela i kontakata mještana koje imamo i krećemo u akciju: „pozovi susjeda“!

Uz gornju količinu hrane dobivamo i napomenu: Sve što je „poslano“ moramo raspodijeliti na 100 porcija, za ljude iz dva naselja?!

„Zafrkalo“ je u želucu od muke i razmišljanja kako pravilno rasporediti hranu a da bude dovoljno za sve koji dođu, a duboko u duši molitva:

„Molim te, Bože, samo da bude dovoljno za sve koji dođu!“

Nekoliko minuta nakon obavljenih poziva stižu prvi mještani sa svojim posudama.

Bilo je onih koji su došli , onako, s „oprezom“ i tiho rekli: „Smijemo li mi dobiti ručak, mi imamo zelenu naljepnicu?“ Srce se slama!!! Ako nikada to niste doživjeli, imate prilike saznati upravo sada kakav je to osjećaj… Pa tko sam ja? Tko sam ja da dijelim ljude po naljepnicama i da im uskratim možda jedini obrok u danu? Nemaju pravo na topli obrok jer se mogu vratiti u svoje kuhinje i kuhati u svojim kuhinjama! A je li itko te ljude pitao imaju li što kuhati? Oni nisu proživjeli strah i ovu katastrofu? Sada imamo novu foru i modu u državi- DIJELITI LJUDE PO NALJEPNICAMA?!

Dijelite nas na Hrvate, Srbe, Bosance, Albance, dijelite nas na bijele, crne, žute, dijelite nas i degradirate na sve moguće načine a sada ćemo se umjesto imenima nazivati i „bojom naljepnice“?

Ne, draga moja DRŽAVO, ovdje nisu niti boje , niti vjere, niti nacionalnosti, OVDJE SU LJUDI!

Uzimamo posude za hranu i svakome tko je došao do nas dijelimo topli obrok Pletera.

Ruke i noge : plave i doslovno zaleđene, ali i dalje ne odustajemo, „izvlačimo“ starije mještane iz kontejnera , punimo svoje posude koje smo uspjeli spasiti iz oštećenih kuća i nosimo im ručak…

Svaki puta kad zagrabim onom „šefljom“ i promiješam tzv. „paprikaš“ koji je danas dostavljen, srce me dodatno zaboli…

Neka mi oproste svi oni koji su ovo jelo spremali, svaka ona poštovana kuharica i svaki onaj cijenjeni radnik iz pripreme, niste vi krivi…

Netko se „debelo“ poigrao normativom koji vam je stavljen i prezentiran na stol, netko se „debelo“ poigrao i sa vama samima. Pišem ovo kao „netko iz iste ili slične struke“ i znam da vi svi samo obavljate svoj posao i vjerujem da ga odrađujete profesionalno ali opet, u skladu onoga što vam je naređeno s nekog „profesionalnog“ vrha.

Velika je razlika u tome je li nešto fino i toplo ili ima naziv „jestivo“ i toplo…Velika je tu razlika koja može potjerati i suze na oči, koja te doslovno tjera da razmišljaš o dostojanstvu čovjeka, o tome što oni koji su dali naloge za takvo pripremanje hrane misle o svima nama…

Nemojte samo zaboraviti da bi nakon toliko puno promrzlih dana i noći i topla voda nekima bila ukusna, ali dostojanstvo čovjeka, kažem….dostojanstvo, dragi moji…

Ali to ne ide sve vas, drage ljude koji hranu pripremate, to ide, kao što sam već i rekla, sve one koji su „pobrkali končiće“ oko normativa, slučajno , ili namjerno, to samo oni znaju!

Kad se samo sjetimo naših kuhara volontera koji su svakodnevno sa toliko ljubavi pripremali divne obroke za sve nas, njihove pažnje i toplih riječi za svakoga… Ma, bolje da više ne razmišljamo o tome jer toga više nema… Netko je imao drugačije planove…

Gledam te ljude i tu djecu koja pomažu oko stolova i razmišljam: njih troje zajedno sa mnom stoje ovdje i volontiraju na hladnoći za „Pleter“ a u džepu imaju sanitarne knjižice, higijenske minimume i sve ateste i dozvole za rad sa hranom koje trebaju imati….Da bi apsurd bio još veći, ispred nas stoji parkirano vozilo, sa svim ispunjenim higijenskim uvjetima za dostavu hrane, koje naravno, nije u pogonu jer smo zatvoreni Odlukom stožera, a sada ćemo još duže vremena biti zatvoreni „Odlukom prirodne katastrofe“…

Mi, koji ćemo još dugo vremena biti bez krova nad glavom i koji ćemo svoje tvrtke MOŽDA ponovno osposobiti, jednog lijepog, dalekog dana, ili nikada, MI VOLONTIRAMO ZA PLETER!?

MI, koji ćemo i dalje plaćati sve obveze, davanja i poreze bez obzira na to što posao više nemamo, bez obzira na to što su nam porušeni uredi i lokali, bez obzira na to što naši radnici spavaju u kontejnerima i što će možda otići iz ovih krajeva sada, jednom i zauvijek!

MI VOLONTIRAMO ZA PLETER!

Gledam sve to i umjesto da zaplačem od muke, počinjem se smijati od jada i očaja… Eh moja voljena državo, jadna li si!