RIJEKA Sve više stranih banaka klijentima naplaćuje što kod njih drže svoj novac, depozite u eurima, umjesto da im, kao do sada, na depozite obračunavaju kamate. Posljedica je to i politike ECB-a koja je, kako bi potaknula kreditiranje i rast, uvela negativnu kamatu na prekonoćne depozite poslovnih banaka. Njima se onda viškove likvidnosti više ne isplati držati na računima kod središnje banke, a kako i dalje ne pronalaze dovoljno prilika za ulaganje – troškove prebacuju na depozite vlastitih klijenata. Nameću se pitanja: jesmo li pred novom erom bankarstva u kojoj će se usluga držanja novca u bankama u vidu depozita izjednačiti s uslugom pohrane, trezora, za što će se zapravo razrezivati naknada (negativna kamata); i da li to onda znači da bi banke – ako bi već razrezivale negativnu kamatu na depozite, mogle uvesti »pozitivne« kamate na kredite, u smislu da još plaćaju klijentima koji ih dižu?

Novi porez

Tu bi dakle bila riječ o jednoj izvrnutoj filozofiji bankarstva na koju kapitalizam, a pogotovo neoliberalni, nije naviknuo, no s obzirom da se našao u krizi, očito je da je investicije potrebno malo konkretnije stimulirati nego kamatama na kredite od desetak posto. Šire gledano, cijela se bankarska piramida temelji na honoriranju depozitara i naplaćivanju kredita, dok se ovdje naslućuje obrnuta logika: penalizirati onoga tko štedi a još i potaknuti onoga tko želi podignuti kredit jer tako investira, troši, zapošljava, pokreće kotač ekonomije…

I kod nas su kamate na depozite sve niže. Iduće godine uvodi se pak i porez na kamate na štednju. No, i dalje su u nekim bankama u RH kamate na eursku štednju, oročenu na godinu dana ili više, iznad 2,5 posto. I deflacija zasad povećava realnu kamatu na depozit. No, problem je što krediti padaju, unatoč nastojanjima naše središnje banke da kreditiranje potakne. Bankari tvrde da su rizici previsoki, dio kredita blokiran je u neprihodujućim investicijama, sektor je zamrznut, kamate na kredite bitno ne padaju i – ekonomija stagnira. I kod nas Vlada sada pokušava potaknuti potrošnju, pa makar i samo mini poreznom reformom, no zakašnjelo i usporeno, a proračunska ograničenja više su no jasna.

Naknada za čuvanje

Prof. dr. Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže da je u okolnostima kada je značajno smanjena kreditna aktivnost banaka, dok su bankovni sustavi razvijenih zemlja prenatopljeni likvidnošću, pad vrijednosti novca – logičan.

– Sustav je zarobljen u svojevrsnoj zamci likvidnosti gdje imatelji visoke štednje ne žele ni trošiti ni investirati, potražnja za kreditima je niska, a perspektive za profitabilna ulaganja prilično nesigurne kako za banke tako i za poslovni sektor. U takvim uvjetima depoziti kao tradicionalni izvor sredstava banaka praktično postaju visok trošak operativnog funkcioniranja banaka te ne čudi što su pojedine banke u razvijenim zemljama uvele negativnu kamatnu stopu na štednju. Štediše tako praktično plaćaju bankama naknadu za čuvanje depozita, a tim više ako se oni »čuvaju« kod banaka s visokim reputacijskim kapitalom koji ih po definiciji čini poželjnijima. Iako negativna kamatna stopa predstavlja paradoks iz pozicije našeg današnjeg sustava razmišljanja i iskustva, slična situacija postojala je u vrijeme zlatnog standarda kada su imatelji zlata (deponenti) plaćali bankama naknadu za čuvanje zlata. Naposljetku, i svi vlasnici tekućih računa plaćaju određenu naknadu za vođenje tekućeg računa ili korištenje paketa usluga. U oba slučaja naplaćene naknade/negativne kamate djeluju poput poreza koji ubiru banke. Sve navedeno trebalo bi potaknuti štediše da više investiraju i time ožive ekonomsku aktivnost, a u slučaju da mjere i izazovu nestabilnost depozita (što je moguće), budući rast kamatnjaka mogao bi naposljetku i izvući sustave razvijenih zemalja iz postojeće zamke likvidnosti, ističe Ivanov, naglašavajući da je »scenarij negativnih kamatnjaka na štednju relativno malo moguć u Hrvatskoj, jer uvjeti likvidnosti nisu povećani u mjeri kao u euro-području, dok na tržištu i dalje postoje banke koje visokim kamatama privlače štediše.«