Foto Davor Kovačević
Ako se ne boji vlastite oporbe u HDZ-u, Plenković će jasno i javno reći da on, doduše, ne može utjecati na izbor čelnika HNS-a jer nogomet mora biti odvojen od politike, ali da podupire Šimića
Stvari za HDZ ne stoje dobro. Nimalo dobro. Bizarno je to kad se uzme u obzir činjenica da im je anketna prednost pred najbližim konkurentima i dalje blizu deset postotnih bodova i kad se ne čini, makar u ovom trenutku, da je oporba spremna stvoriti snažni zajednički front koji bi nadoknadio pojedinačne minuse.
Gospodarstvo je, za razliku od potpuno oprečne situacije s posljednjih dvoje ozbiljnih premijera (kratkotrajni eksperiment sa stručnjakom površnog znanja hrvatskog jezika ne vrijedi ni računati) milovano povoljnim kretanjima iz okruženja i bilježi nemale stope rasta. Posla ima, više nego prije, a plaće idu prema gore.
Svejedno je činjenica da HDZ punom brzinom, stiščući pritom gas, srlja u putanju nove izborne havarije poput one 2000. ili 2011. godine.
Samoubojstvo Agrokorom
Radi se prije svega o Agrokoru, kao grijehu HDZ-a od kojeg se teško i ova ekipa može oprati. Pogotovo u situaciji kad se mjesecima na najbizarnije i najprozirnije načine pokušava opstruirati rad saborskog povjerenstva o Agrokoru. Pročitajte još jednom, slobodno – saborskog povjerenstva.
Uz to, već se mjesecima roje neodgovorena pitanja o čudnim postupanjima ove vlasti oko krize u Agrokoru, primjerice – tko je pisao lex Agrokor, zašto je Ramljak praktički nesmjenjiv, nije li sumnjivo da je bio u kontaktu s američkim fondom prije nego je postao izvanredni vladin povjerenik, kako je, pobogu, moguće da je samo 13 dana prije nego je Moody’s svojom ocjenom skrenuo pažnju na izgledni kaos u Agrokoru HBOR tvrkama iz tog koncerna dao 43,8 milijuna kredita i to direktno, a ne preko poslovnih banaka, što je cijeli iznos kredita spakiralo u tražbine u postupku izvanredne uprave i čeka koliko će postotak zapravo biti – otpisan…
Putanji političke samodestrukcije zasigurno ne pomažu ni sve češći inatljivi i bahati ispadi premijera, a o konzervativnoj revoluciji koja sve čvršće i otvorenije stišće javnost, medije, antifašizam, udruge i osnovna ljudska prava u ovoj zemlji – da se ne govori.
Kad bi se barem pružila jedna jasna prilika da čvrstim potezom stane na stranu najvećeg, ogromnog dijela javnosti i tako popravi vlastiti image – uzdah je koji kao da se može čuti iz timova svih mogućih političara koji se u nekom trenutku nađu na nizbrdici javnog povjerenja. No, takve prilike su izrazito, izrazito rijetke i popravljanje slike u javnosti u principu zahtijeva naporan, dug i neizvjestan put, sa zamornim koncentiranjem i na najmanje detalje.
Plenković je, međutim, nema drugog objašnjenja, rođen pod izrazito sretnom zvijezdom. Jer, prilika za potez kojemu bi pljeskali je tu, ravno pred njim.
Prst na obaraču i – kvaka
Prisjetimo se, premijer je postao to što jest nakon debakla Tomislava Karamarka i izvanrednih izbora na kojima je Zoran Milanović odjednom odlučio loviti glasove desnice, pa, kako to već biva, izgubio 100 tisuća vlastitih glasača. Plenković je, pritom, dobio gospodarstvo u kojem je već raslo sve što mora rasti i opće okruženje ekonomske konjukture. A sad, kad mu je karizma ozbiljno načeta Agrokorom i ostalim interesantnim i atraktivnim zbivanjima ove godine, s neba mu pada prilika da vrati nogomet Hrvatskoj.
Aktualno vodstvo HNS-a je u javnosti krajnje omrznuto. Da se rade ankete, sigurno bi imali manju potporu od svojih političkih imenjaka, koji su praktički nestali kao stranka nakon nagle odluke da, suprotno volji vlastitih birača i svojim javno tisuću puta ponovljenim zakletvama – odu u koaliciju s HDZ-om.
Davor Šuker, Zdravko Mamić i ostatak ekipe koje dobar dio boravi po sudnicama (jer se, jasno, protiv njih vode »politički procesi«) toliko je otuđio i nogomet kao sport i nogometnu reprezentaciju kao njegovu perjanicu da bi njihov odlazak i preuzimanje saveza od strane ekipe bivših nogometaša predvođenih Dariom Šimićem bio dočekan s većim oduševljenjem nego iti jedan gol »vatrenih« u posljednjih šest-sedam godina (ako ne i duže).
A Plenković drži prst na obaraču. Jer, ključnu riječ o tome tko će voditi nogometni savez će na izborima 22.12. imati županijski savezi. Koji su, uglavnom svi, pod dubinskom kontrolom HDZ-a.
Ipak, i ovdje ima kvaka. Ne zna se, naime, ima li Plenković ikakvu, a kamoli dubinsku kontrolu nad svojom strankom.
Rizik ili stabilnost
Stoga je priča o izborima u nogometnom savezu zapravo i priča ogromne političke težine, čiji rasplet bi mogao otkriti mnogo toga o sudbini aktualnog šefa premijera i Vlade, a tako i o smjeru u kojem će se ubuduće kretati cijela država.
Aleksandar Stanković nije baš savršeni primjer medijskog profesionalca. Uostalom, i sam je za sebe znao javno priznati da je nekad letargičan i nedovoljno pripremljen. Čovjek je svojevremeno kao ekonomskog stručnjaka ugostio lika koji priča s vilama, a donedavnu šeficu PR-a političkog protukandidata kao zviždačicu o nepodopštinama bivše sisačke županice.
No, radi se o ipak o cijenjenom novinaru koji nesumnjivo ima iza sebe i cijeli niz emisija u kojima je otvarao teme koje se drugi nisu usudili i tako širio prostore slobode.
A to se, izgleda, na HRT-u više ne smije raditi. Jer, ako »čuvari revolucije« pobijesne na logično pitanje o tome nije li Domovinski rat bio i građanski, pa se HRT priopćenjem ogradi od vlastitog novinara koji je obavljao svoj posao i postavljao pitanja – onda je jasno da je vrag, opet, odnio šalu i sve moguće razlike pretvorio u nijanse.
Jer, ovdje se radi o elementarnoj slobodi kao takvoj. Ne samo slobodi novinara da postavlja pitanja, nego i o slobodi javnosti da o njima uopće razmišlja.
Ovdje se radi o operacionalizaciji Karamarkove politike o tome da će se o nekim pitanjima u Hrvatskoj moći govoriti samo u vlastita četiri zida i faktičnom oživljavanju suludog prijedloga suca političkih ambicija, Ivana Turudića, o tome da se s tri do pet godina robije kažnjava dovođenje u pitanje karaktera Domovinskog rata.
Stanković je, zasad samo s usmenom opomenom šefova, dobro i prošao.
Ovaj put.
Ako se ne boji »duboke stranke«, odnosno vlastite oporbe u HDZ-u, Plenković će jasno i javno reći da on, doduše, ne može utjecati na izbor čelnika HNS-a, jer nogomet mora biti odvojen od politike, ali da podupire Šimića i ekipu. Jasno, ta izjava bila bi poduprta nejavnim lobiranjem kako se ne bi dogodila šamarčina koja bi pokazala da je jedan Zdravko Mamić, zapravo, jači na terenu od Andreja Plenkovića.
Tad bi kriminalna farsa s otuđenjem najpopularnijeg sporta došla kraju, nacija bi opet ujedinjeno stala iza svoje reprezentacije, a Plenković pokupio zaslužene političke lovorike.
Ovakav rasplet, međutim, nimalo nije izvjestan.
Plenković se, čini se, boji.
Nije to ništa novo. Aktualni premijer je jedini politički rizik preuzeo kad je odlučio izbaciti Most iz Vlade, kako bi sva ova pitanja s početka teksta oko Agrokora i dalje ostala neodogovorena. Sve ostalo bilo je izbjegavanje.
Čini se da je sličan scenarij i sada na djelu, jer se kroz medije počelo potiho i neslužbeno puštati kako je, eto, Plenković na strani Šimića i ekipe, ali kako će se oni sami morati izboriti za pobjedu.
Pa ako izgube to, kao, neće biti jasna poruka o tome da predsjednik HDZ-a nema kontrolu nad strankom.
I stabilnost će se nastaviti.
Ekipa iz HNS-a će nastaviti krčmiti ugled najpopularnijeg sporta i netransparentno drobiti milijune novca, tribine će i dalje biti prazne, a »pola države« će se, jer im ništa drugo nije preostalo, zlurado smješkati svakom golu koji će Hrvatska primiti na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
A Plenković i HDZ ostat će na putanji prema novoj izbornoj havariji.
