Na dan 30. godišnjice od mučkog ubojstva obitelji Zec na Sljemenu, te prve komemoracije u spomen na 12-godišnju Aleksandru Zec na kojoj se okupio praktički cijeli državni vrh, s odvjetnikom obitelji Zec Antom Nobilom razgovarali smo o tome kako su preživjeli brat i sestra Aleksandre Zec, a uz njegovu pomoć svojedobno ipak na kraju uspjeli dobiti odštetu za smrt svojih roditelja i sestre, u visini od oko milijun i pol kuna.

Slučaj Zec važan je utoliko što je on pokazao krajnju nevoljkost pravosuđa da kazni odgovorne i nađe način da se isplati odšteta preživjelim članovima obitelji Zec, no vi ste dogovorom s politikom to ipak uspjeli. Kako?

– Ja sam u ime obitelji Zec, nakon što sam vidio prilog na televiziji, uspostavio kontakt i napravio tužbu prema državi. Tada još nije postojao zakon po kojem bi država odgovarala za štete koje počini HV ili MUP, ili bilo koje njihovo tijelo, pa smo se odlučili za civilnu tužbu. Tražio sam odštetu, ali se DORH tome protivio. Kad je tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu na aktualcu u Saboru bilo postavljeno pitanje zašto je DORH odbacio sve prijave protiv počinitelja tog strašnog zločina, on je pročitao ono što su mu u DORH-u bili napisali, a to je da su tadašnji pripadnici policije to nedjelo počinili izvan radnog vremena. To je zaista bilo brutalno obrazloženje, i kad sam to vidio kao odvjetnik obitelji Zec, odlučio sam pokrenuti neke stvari.

Sastanak s premijerom

Na koji način točno?

– Tjednik Nacional nakon toga je objavio fotografije mrtve djevojčice i njezine majke, i kad je Ivo Sanader to vidio, rekao je da mu se okrenuo želudac i odlučio me primiti na sastanak, gdje smo dogovorili financijsku odštetu za njih.

Nije, dakle, pravosuđe riješilo taj problem, nego medijski pritisak i vaše inzistiranje? Kako se službeno vodila ta stavka u proračunu?

– Pa da, zapravo, tako je bilo. Na kraju smo se dogovorili da se to nazove donacijom Vlade obitelji Zec, kao određena vrsta sponzorstva. Obitelj Zec nije u sudskom postupku obeštećena, nego, evo, političkom voljom tadašnjeg premijera. A moj uvjet je bio da ih se i osobno primi. Ja sam osobno bio otišao po brata i sestru Aleksandre Zec u Banja Luku, gdje su živjeli, i pobrinuo se da sigurno stignu na sastanak s premijerom u Vladu. Tom prilikom on im se i ispričao.

Ne sjećam se da smo vidjeli da je Sanader ikad to javno komentirao.

– Ne, on je rekao da će ga njegovi HDZ-ovci razapeti ako to čuju, pa je službeno to odradila tadašnja potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor. No, moram priznati da smatram da je tim potezom Sanader bar dijelom osvjetlao obraz hrvatskih vlasti u tom trenutku. Slučaj Zec je najveći grijeh struktura hrvatske države, čije je pravosuđe najvećim dijelom oslobodilo počinitelje za koje smo svi znali tko su.

Stav prema zločinu

Jesu li potrošene sve pravne mogućnosti za reviziju postupka?

– Mi ne možemo te živote vratiti, vrijeme je prošlo, neki od ubojica su mrtvi. Vrijeme ne možemo vratiti, ali možemo pokazati stav prema tom zločinu.

Smatrate li da je DORH tada bio pod nečijim pritiskom da tako postupa?

– Ne, čak bih prije rekao da su »autocenzurom« to tada smatrali primjerenim. No, njihovo obrazloženje da je zločin počinjen »izvan radnog vremena policajaca« bilo je šokantno, katastrofalno. Slučaj Zec dugo je bio ljaga na licu Zagreba, i zato je dobro da su se na komemoraciji našli čelni ljudi Grada Zagreba, a i predstavnici Vlade.

SDP-ov Viktor Gotovac predlaže da se ulica ili trg nazovu imenom Aleksandre Zec.

– To je zaista lijep prijedlog, i bilo bi dobro da se u Gradskoj skupštini sve stranke, od Možemo! i SDP-a do HDZ-a, oko toga usuglase. To bi bio jedan civilizacijski konsenzus.