Njezino ime je Koni. Godina joj je 11 i pol. Koni zna čovjeka pogledati svojim okicama tako da joj odoljeti ne možeš. Koni je psić, kujica, nježna i neodoljiva, ona koja se nasmiješi baš svaki put kad Dragan Čikara Čik otvori vrata prtljažnika da bi je uzeo u ruke. Čik je naš grafičar, ima bome i blizu 40 godina staža. Koni je njegova ljubimica, makar ni njen brat Šon nije ništa manje voljen. Mješanci su, oboje ih je uzeo iz azila, makar je navratio po jednog psa. Nisu ih on ni njegova supruga imali srca razdvajati. Pričamo o svemu dok se vozimo s Čikom i Koni put Brežica. Unatrag nekih mjesec dana put od Rijeke do Brežica, a onda od Brežica do Zagreba pa opet kući, postao je njihova rutina. Dvaput tjedno je tako da bi Koni ozdravila, skočila opet na noge. Jer, unatrag mjesec i pol Koni na noge ne može.

– Počelo je tako što je supruga primijetila da Koni teško hoda. Računaš, stariji je pas, vruće joj je. Drugi dan vidim da se teško diže, da joj se ne da šetati. Otišli smo na more, pustim je da se okupa, a ona na povratku neće po stepenicama, priča Čik dok se vozimo.

Struka je dijagnosticirala, laički rečeno, da vrhovi živaca u Koni više ne daju signale mišićima.

– Mislili smo da je kičma, pa smo otišli veterinaru Ivanu Benčiću u Pazin koji joj je ranije otkrio visok tlak. Dobila je terapiju, ali nije pomoglo. Tad se uključio i njegov brat Igor koji je neurolog za pse, obavili smo preglede, slikali sve i opet sve dobro. On nas je tad uputio u Zagreb kod doktorice Lee Kresinger koja je stručnjakinja za probleme s kičmom. I ona je napravila pretrage i opet je sve bilo čisto. Jedino što je ostalo su spomenuti problemi sa živcima, prepričava Čik.

Koni i njezin osmijeh / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Putovanje

Ostalo je vidjeti hoće li Čik pokušati u Rijeci popraviti zdravstveno stanje svoje ljubimice odlascima fizioterapeutu ili će Koni na akupunkturu u Zagreb. Kad mu je doktorica potvrdila da je za Koni bolja akupunktura, odlazi Almi Marukić Čalić, jedinoj u nas koja kućne ljubimce liječi holističkim pristupom. Alma je pak ona koja mu je kazala da u Brežicama postoji barokomora koja bi mogla Koni pomoći.

– Tako da smo već dva put bili u barokomori, a kod Alme već jedno pet puta – kaže Čik.

Pitamo ga i što dobra čini barokomora za Konin organizam. U ovom slučaju, veli Čik, oživljava umrle stanice, puni ih kisikom.

– I je li Koni bolje?

– Pa je, meni se čini da je bolja. Vidim da je življa kad je nosim, hoće se sama dignuti na prednje noge. Probat ću sve. Na mogu je uspavati. Ništa je ne boli, normalno se ponaša, priča Čik.

Razumljivo je to, dovoljno je pogledati Koni kako leži na položenom stražnjem sjedalu Čikova automobila i jasno je zašto Čik radi sve da joj bude bolje. I jasno je koliko je u pravu kad veli da se neće zbog par tisuća kuna, ako ih može priuštiti, kasnije lupati po glavi jer nije probao učiniti ništa. A da košta – košta. Košta koliko bi koštalo i da se o čovjeku radi pa mu treba hitno neko liječenje, a ne ide nego privatno. Koni se ne buni, mirna i spokojna putuje naokolo.

– Danas je baš bila vesela što ide na put. Voli se voziti, smije se Čik.

Imao je tako Čik pse i prije, kad je bio klinac, a onda i kujicu koja je dohvatila 15 godina.

– Ali ovo dvoje su mi baš posebni, iskreno će Čik.

Koni i Šon, još mužjak i ženka, brat i sestra. Šon koji je izgubljen sav otkad je u Koni zdravstvenih problema. Jer u ovih 11 godina nisu se nikada razdvojili, kaže Čik, osim onomad jednom kad je Šon morao na šišanje.

– U mjesec dana su nam se čuda dogodila. Sve se promijenilo, sve je podređeno liječenju. Vidiš kako se u minuti sve promijeniti može, vidiš kako bi i tebi jednom moglo biti, kaže Čik.

Do kad će se putovati ovako, pitamo Čika, a onda će na to: »Dok ne prohoda. Meni je važno da je ne boli. Izdržat ćemo koliko treba.«

Komora za živali

Kako se bližimo Brežicama tako se više priča o barokomori za male životinje, jedinoj, kažu, u ovom našem bližem okruženju. Do Hiperbaričnog centra biO2 u kojem je »komora za živali«, dolazi se lako. Dok Čik otvara prtljažnik, prilazi mu mlad momak. Uvjeren, valjda, da ljudi u bijelim kutama ne mogu bit mlađi od 50, novinar ga pita gdje je vlasnik Hiperbaričnog centra. Momak se smije, kaže: »Ja sam, Domen Kodrič.«

– Pa koliko vam je godina!?

– Trideset, uzvraća nam Kodrič.

Sad se put koji je Domena vodio k poslovanju s barokomorama čini još zanimljivijim.

– Studirao sam kemiju i na zadnjoj godini slušali smo fizikalnu kemiju. Učili smo i o medicinskim plinovima, a mene je zanimalo što bi se dogodilo kad bi u neki zatvoreni prostor stavili čovjeka, promijenili pritisak i unutar toga aplicirali kisik. Pitam profesoricu, a ona mi kaže: »Nije to za nas bitno, nismo mi medicina.« – priča Domen.

Nije ga ovo obeshrabrilo, znatiželja je učinila svoje. Krenuo je istraživati, guglati, vidio da se radi o hiperbaričnoj medicini koja, kako kaže, u Sloveniji i nije na nekoj razini.

– Počeo sam sve više pratiti što se na tom polju događa, vidio da se radi o znanosti ne o alternativi. Bio sam oduševljen kad sam vidio par hiperbaričnih centara u Europi. Došao sam roditeljima i kazao da mene samo to interesira, ništa drugo, da je to ono što želim raditi u životu, prisjeća se Domen.

Roditelji mu posuđuju novac za kupovinu barokomore za humanu upotrebu i to od jednog od najboljih proizvođača barokomora na svijetu tvrtke Perry Medical iz SAD-a. Barokomora je stigla, ma Domenu vrag ne da mira pa je istražio i napisao rad o tome kako pacijenti osjećaju temperaturu kad su unutar komore.

– Vidio sam gdje proizvođač griješi, poslao im i mejl s podacima i rješenjima za poboljšanje. Oni su htjeli imati rezultate, ali tako da mi ništa za uzvrat ne daju. Tako to ne ide, priča Domen.

Samo 22 godine je imao Doman kada je u Termama Čatež otvorio i vodio program hiperbarične medicine, one za ljude. Prije dvije i pol godine prebacio je barokomoru iz Termi u bolnicu Brežice. Tu, kako kaže, ima interdisciplinarnost, ima sve liječnike na jednome mjestu. No, daleko od toga da je put bio lagan.

– Ljudi su na početku gledali na mene kao na mladu osobu koja želi na brzinu nešto uraditi i zaraditi. Onda moraš doći u kontakt s medicinom, liječnicima. U Domu zdravlja sam došao do doktora koji je asistent na Medicinskom fakultetu u Ljubljani i koji mi je rekao da je sve to sjajno, ali da on za to nema vremena. No, dao mi je mladoga liječnika, specijalizanta koji je super i kojeg ta grana medicine oduševljava. Sad su kod nas dvoje liječnika, jedan tehničar i ja koji radimo u bolnici u Brežicama, govori Domen.

Putovat ćemo iz Rijeke dok Koni ne prohoda – Dragan Čikara / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Sam svoj majstor

Sve je trebalo znanstveno potkrijepiti, svaku ranu zaliječenu barokomorom, recimo. Trebalo je i vremena da liječenje s barokomorom bude prepoznato, a Domen zna i zašto je to tako.

– U Kliničkom centru u Ljubljani imamo barokomoru u okviru Instituta za fiziologiju. Ona skoro uopće nije korištena. Fakultet ima komoru, ali nema nijedan kolegij koji bi bio vezan na hiperbaričnu ili pomorsku medicinu i onda studenti na znaju o tome ništa, ističe Domen.

Pitate li struku, kaže, 95 posto medicinara će kao glavnu indikaciju spomenuti dekompresijsku bolest i ronioce.

– Ali, to nije sve! Nenadana gluhoća, nenadana sljepoća, primjerice, to su sve primjeri gdje je potrebno u pravo vrijeme, čim prije početi liječenje barokomorom, naglašava Domen.

Spominje Domen i moždani udar, parezu facijalis, primjenu kod infekcija, Chronovu bolest i ulcerozni kolitis, baš kao što kaže da tretmani barokomorom daju dobre rezultate kod autizma, cerebralne paralize i autoimunih bolesti. Koliko je liječenje barokomorom još uvijek nepoznanica, ilustrira podatkom da je na godišnjoj razini pacijenta bilo tek 190.

No, dok je tretmane u barokomori nudio ljudima, shvatio je on da ima smisla i barokomora za životinje. Jer, kako kaže, fiziologija je u principu ista. Upisao je i strojarstvo, napisao magisterij na temu barokomore i odlučio sam napraviti ovu manju za male životinje.

– Znači, ovu komoru u koju će Koni napravili ste vi!?.

-Tako je, kaže nam Domen.

Domenova je želja da po cijeloj Europi rade njegove barokomore / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Zaron

Sam tretman Domen nam predstavlja kao simulaciju ronjenja. »Veći pritisak, više se kisika rastvori u krvnoj plazmi«, veli Domen.

– Ako nema dovoljno visokog tlaka, pritiska ili zarona, onda nema transporta kisika u oštećeno tkivo, a to tkivo treba više kisika da stanice mogu preživjeti, sažima bitno Domen.

Koni je strpljivo čekala da priča završi pa da i na nju dođe red. Domen otvara komoru, Čik je nježno u nju stavlja. Vrata se zatvaraju i narednih sat vremena, koliko tretman traje, Čik će je bodriti kroz prozorčić sa strane. Pitamo ima li straha u pasa kad ih se unutra zatvori dok vani radiostanica svira mahom dalmatinski melos.

– Koni se već na to naučila, kaže Čik.

– Nikada nismo imali slučaj da bi životinja teško išla u barokomoru. Ovisi, doduše, nešto i o pasmini. Imali smo dalmatinere i doge koje imaju malo veći strah nego ostale pasmine, kaže Domen.

– Znači, što je veći pas, veći je i strah, zaključujemo.

– Ne mogu to reći, to je pitanje za struku, za veterinare, mudro će Domen.

Štono bi se reklo, Domen pušta Koni da zaroni u dubinu, metar po metar, sve dublje i dublje. Jedan bar pritiska ekvivalent je deset metara zarona. Komora je testirana na 3,6 bara, odnosno na 36 metara dubine, makar se u pravilu ide do 2,5 bara. Kad bi zaron išao i izvan 2,5 otvorio bi se osiguravajući ventil i puštao bi kisik van tako da se ništa ne bi dogodilo, pojašnjava Domen. Koni zaranja jedan metar po minuti i u konačnici će zaroniti do 13, 14 metara.

– I što bi konkretno ovaj boravak u barkomori trebao Koni donijeti, pitamo.

– Ona ima oštećena tkiva, ona treba više kisika da stanice prežive. Koni radi i fizikalne tretmane, a kada je kisika u tkivima, svi fizikalni tretmani imaju snažniji učinak, kazuje Domen.

Manje više, što barokomora popravi kod ljudi, popravit će i kod životinja. I vlasnici kućnih ljubimaca su za Domena čuli, pa je interes unatrag pola godine sve veći. A kako je interesa za dolazak u Brežice, tako je sve veći interes u veterinara da si sami nabave barokomoru. Ne krije Domen da mu je želja da po cijeloj Europskoj uniji rade njegove barokomore. Inače, jedan tretman za životinje stoji 50 eura, dok onaj u bolnici za ljude košta 90 eura.

Fascinantno iskustvo

Naš je posjet Brežicama gotov, Koni će Domenu već za koji dan ponovo, no njezin zdravstveni izlet nije ovdje završio. Valja joj do Zagreba, do doktorice Alme Marukić-Čalić i njene holističke veterinarske ambulante, a tamo su akupunktura i kvantna medicina, među ostalim. Ako itko zna koliko je nekad teško probijati prvi neke putove, onda je to Alma. Nije stoga ni čudo da ju je Domen nazvao fasciniran njenim radom, baš kao ni to da Alma ozbiljno razmišlja o kupovini jedne njegove barokomore. Jer, nije u nje interes za barokomoru od jučer.

– Prije 30-ak godina napravila sam prvi znanstveni rad na području bivše Jugoslavije o djelovanju akupunkture i od tada je moja primarna specijalizacija i djelatnost akupunktura životinja. I kada smo mi prije jedno desetak godina radili emisiju s Danielom Trbović »7. kat«, ona je pozvala stručnjake iz područja akupunkture, liječnike koji su se bavili liječenjem akupunkturom i mene kao veterinara. Pred tu emisiju bio je s nama i doktor Franolić koji se upravo vratio s Himalaja pa mi je pričao o tom iskustvu. Rekao mi je da su brojni alpinisti imali različitih problema zbog promjene nadmorske visine i da je razmišljajući kako pomoći tim ljudima počeo proučavati barokomoru. On je među tom ekipom koja je na neki način u nas i oformila liječenje barokomorom za ljude – kazuje nam Alma Marukić-Čalić.

Rastali su se tako što joj je doktor Franolić kazao da se javi kad god što trebalo. Slučaj je htio da je Almina prijateljica, nakon što joj je preminuo otac, od stresa izgubila sluh na oba uha. Barokomora joj je vratila sluh.

– Bilo je to moje prvo iskustvo s barokomorom. A onda se javio Domen i rekao: »Ja sam proučavao vašu stranicu, vidim da se bavite neobičnim stvarima, vi ćete vjerojatno znati nešto i o barokomori.«, priča Alma.

Tajming u Domena je bio gotovo pa savršen. Surađivala je, naime, Alma s ruskim liječnicima, razmišljala o nabavci kvantne komore s obzirom da je specijalizirala i kvantnu medicinu, ali kako je krenuo rat, ruski liječnici su se vratili u Moskvu i to je sve stalo. Pojavio se zato Domen, a ona prva suradnja je bila toliko nevjerojatna da je o njoj i prilog za »Kućne ljubimce« rađen. U najkraćem, kujica 14 godina stara imala je tumor dojke, s jedne strane 22 centimetra, s druge 12 centimetara. Bila je kujica pred kirurškim zahvatom da kirurg nije vidio da su limfni čvorovi u zdjelici posve povećani. Kirurg to nije želio operirati. Alma tad predlaže odlazak Domenu.

– Kujica je krenula u barokomoru, a paralelno smo joj davali prirodne preparate koji također sudjeluju u suzbijanju malignih stanica. Nakon trećeg tretmana vidjeli smo već da se upala smanjila. Nakon 15-og tretmana tumor koji je bio 22 centimetra smanjio se na 12,5 centimetara, a ovaj koji je bio 12, smanjio se na 10. Bilo je to fascinantno iskustvo. Shvatila sam da stvar funkcionira, kazuje Alma.

Nova tura

Alma razumije Domena, svu tu skepsu i sumnju, jer se i sama suočavala s tim dok se školovala za akupunkturu u veterini. Razbila je skepsu praksa. Recimo, onaj pas francuskog diplomata koji je bio posve oduzet. Pokušao je diplomat sve metoda fizikalne terapije, ali nije pomoglo ništa. Akupunktura je bila ono zadnje za pokušati.

– Počela sam raditi tretmane i nakon trećeg pas je ušetao u ordinaciju. Pas je prohodao. E tad su počeli brojni psi dolaziti k meni, pa bi prohodali. K meni su uglavnom dolazili otpisani slučajevi koji su sve bezuspješno probali, da bi se na kraju vratili, priča Alma.

Holističku veterinarsku ambulantu Alma ima već 30 godina, a i dalje je jedina takva. Tu se životinjama pomaže akupunkturom, kvantnom medicinom, a rade se i sve ostale grane tradicionalne kineske medicine koju je Alma s Kinezima vježbala prakticirati. I kako je za ljude, tako je i za životinje!?

-Tako je. Učinci su praktički isti, bolesti su u 90 posto zajedničke ljudima i životinjama. Pritom kod životinja nemate placebo efekt, njima ili pomažete ili ne pomažete, kaže Alma.

A što se tiče Koni, koliko god se kloni prognoza kad su ozljede živčanog tkiva u pitanju, čini se da vjeruje da će Koni na noge. Čik je Koni polegao, a Alma izbola akupunkturnim iglama, dala joj i elektrostimulaciju, sve da bi stanice bile bolje opskrbljene kisikom pa da u njima mogu odvijati metabolički procesi. Koni se ne buni ništa, kao da zna da tih sat vremena ubadanja vrijedi kvalitetnijeg života. Po završetku tretmana Alma je diže na stražnje nožice. I bome Koni, uz malu pomoć Alme, na njima stoji. I to je sjajan znak i napredak.

Zadovoljan je i Čik koji dogovara novu turu terapije. A zadovoljan je i što smo ga putem pratili, ne zato što će beskrajno fotogenična Koni izaći u novinama, već zato da ljudi znaju kud će i kako će ako ih slično nešto snađe.

– Važno je da ljudi imaju informaciju, veli Čik dok smješta Koni na ono njeno stražnje sjedalo.

Pritom obećava da će nam se javiti čim Koni prohoda. Dok pratimo automobil s čovjekom i psom sve dok daleko ne zamakne na putu za Rijeku, kroz glavu nam prolazi Almin odgovor na pitanje je li lakše raditi s ljudima ili životinjama. Alma nam na to naime reče da mi ljudi, što se tiče ljudskih kvaliteta, nismo životinjama ni do gležnja. »One su, valjda, zadnji predstavnici bezuvjetne ljubavi. Mislim da bi o životu trebali učiti od njih. Zbog ovakvog čovjeka kakav je čovjek današnjice, mene je stid reći da sam čovjek. Radije bi bila životinja.«