Reuters
Ciljevi su postavljeni prenisko .Javni dug ispod 80 posto BDP-a ne može biti cilj, to nisu reforme, već blago slijetanje koje vodi u daljnju stagnaciju. Mi trebamo težiti nultom deficitu, te javnog dugu bar ispod 60 posto BDP-a, kaže Damir Novotny
Oreškovićeva prezentacija programa vjerojatno je ovih dana jedan od čitanijih dokumenata, a ekonomisti najviše gledaju slajd na kojem su brojke. One kažu da je novi premijer zacrtao tri posto rasta do 2020., uz 30 posto rasta izvoza, proračunski deficit manji od tri posto do 2017., vodeći se kriterijima iz Maastrichta, te smanjenje javnog duga ispod 80 posto BDP-a do 2020.
Reklo bi se, nisu neki radikalni ciljevi, više je riječ o blagoj prilagodbi, rezovi se ne spominju, i gotovo da smo dobili vladu kontinuiteta po pitanju ekonomije. No, u prezentaciji premijera Tihomira Oreškovića nema pojašnjenja kako misli ostvariti te ciljeve, a nema ni naznaka smanjivanja birokratskog aparata onako kako je Most to ranije tražio kroz smanjenje broja administrativnih jedinica.
Održan je broj ministarstava, jer trebalo je zadovoljiti apetite svih koalicijskih partnera. Prije izbora govorilo se da je i tu potrebna korekcija, sukladno veličini zemlje i činjenici da se zapravo u velikom broju resora naprosto prilagođavamo okviru Unije pa i nema baš previše prostora za kreativnost koja bi opravdala toliki sustav. No, ispada da se opet išlo logikom da je birokratizirana i Unija, pa zašto ne bi i Hrvatska.
Štoviše, najavljeno je i osnivanje još jedne nove agencije, za upravljanje javnim dugom. Do sada je to radio jedan čovjek u Ministarstvu financija, a ubuduće bi se time trebao baviti cijeli tim. Odustaje se dakle od reforme uprave.
Orešković je najavio zdravorazumski pristup kroz učinkovitiji okvir, rasterećenje poduzetnika, dakle, sve neke općenite stvari, teze koje se već godinama vrte. Nova vlada dakle nije radikalna u resoru ekonomije, imamo blagi reformski okvir, a radikalniji pristup očito je ostavljen za resore koji će »prosvjećivati« narod na željeni način i promovirati desničarski ideološki nauk poput primjerice resora kulture. Riječ je dakle o širokopojasnoj platformi u kojoj obrazovanje i kultura udaraju žestoki ideološki ritam, a sam premijer od ideologije se ograđuje te provodi blage, gotovo neprepoznatljive reforme.
Iritantna usporedba s firmom
To što su fiskalne smjernice ziheraške, govori da si Orešković nije htio postaviti previsoke ciljeve, a s druge strane ispada da se ovime priklonio školi koja rezove vidi kao prijetnju rastu. Najprije će pak biti da je pobijedila standardna HDZ-ova »ne talasaj« politika, dok se Most tek prilagodio.
Pomogao je dakle HDZ-u da dođe na vlast, no to nije toliko uvjetovao programom, koliko foteljama i ideologijom, dakle, upravo suprotno od onoga na čemu su dobili povjerenje birača. Orešković se međutim čudi što se u saboru raspravlja o ideologijama, pa kaže, da se to radilo u njegovoj firmi, propala bi. Opet dakle ta iritantna paralela između firme i države: premijer mora shvatiti da država nije poduzeće, a pogotovo ne privatno, niti to treba biti, niti on to smije tako poimati. No, sve bi to mogao shvatiti vrlo brzo, na banalnom primjeru, kada ekonomskom logikom bude nešto obrazlagao, a politička se platforma na kojoj (pitanje je koliko čvrsto) stoji, bude suprotstavila.
Ekonomski analitičar Damir Novotny kaže da je očekivao ambicioznije ciljeve. Oreškovićeva su obećanja jednako ambiciozna kao kada bi primjerice Blanka Vlašić rekla da će preskočiti 80 centimetara.
– Ciljevi su postavljeni prenisko. Javni dug ispod 80 posto BDP-a ne može biti cilj, to nisu reforme, već blago slijetanje koje vodi u daljnju stagnaciju. Kriteriji iz Maastrichta moraju se u pet godina pokušati ispuniti, to nije nemoguće. O tome svjedoči primjer Irske koja je u tom periodu deficit srezala na nulu. I mi trebamo težiti nultom deficitu, te javnog dugu bar ispod 60 posto BDP-a, kaže Novotny, dodajući da je Orešković morao dati kredibilan plan za ispunjenje tih ciljeva, inače nema smisla ni se prihvaćati tog posla.
Da se praktički od reformi odustalo potvrđuje i postupak Mostovog Ivana Lovrinovića koji je odbio na koncu podržati vladu. On je navodno cijelo vrijeme bio podvojen, bio je sklon i koaliciji s Milanovićem, no ne dovoljno hrabar da još tada digne glas. Reagirao je tek sada, kada je očito da je »izvisio« u podjeli funkcija, dok je donedavno još u decimalu računao udio u broju ministarstava na koja Most ima pravo. Njegova će se reakcija sada tako tumačiti, iako vjerojatno ima istine i u onome što je rekao da mu savjest ne da da podrži nešto na temelju čega ga birači nisu podržali. Tražili su reforme, a od reformi ni »r«. Lovrinović se tako u zadnji čas potrudio da ipak ispadne dosljedan sebi. Od monetarne se reforme dakle u potpunosti odustaje, guverner Vujčić može biti miran bar još dvije i pol godine.
Milijun puta spominjano
Josip Tica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže da je Oreškovićeva prezentacija poprilično štura, vezano uz sve ključne točke, obrazovanje, zdravstvo, javni dug. On je zapazio Oreškovićev prijedlog oporezivanja imovine, a kaže da je teško tu napraviti distinkciju između aktivne i neaktivne, pa treba vidjeti kako to misli provesti. Nadalje, ideje poput usklađivanja obrazovanja s potrebama na tržištu rada, efikasnost javne uprave, sve je to nešto što se već milijun puta spominjalo, kaže Tica.
– Isto tako, nije mi jasno kako s rastom od 3 posto misli javni dug spustiti ispod 80 posto – ili će smanjiti premiju rizika, ili ga otplatiti privatizacijom. Naime, kada bi se odgovornije ponašalo, i s ovolikom razinom javnog duga mogla bi se postići niža premija. Nas košta i dojam investitora o državi. Orešković možda ima prednost što dolazi iz tih poslovnih krugova, ali o njegovoj uspješnosti ipak će odlučivati politika. Već vrlo skoro vidjet će se kako će to funkcionirati – kada predloži prvu reformu, ako počne zapinjati njeno provođenje, ili će se postaviti dovoljno čvrsto da je provede, ili će uslijed političkih pritisaka sve pasti, tumači Tica. Kaže da nije nelogično uz rast izvoza od 30 posto imati rast BDP-a od samo 3 posto, jer komponentne onoga što izvozimo često uvozimo, pa se taj efekt izvoza poništava. Što se pak tiče ambicioznosti ciljeva, Tica ocjenjuje da su oni malo ispod onoga što bi se očekivalo od prosječne tranzicijske zemlje, ali za nas je, kaže, i to puno. Možda bi se u zemlji poput Poljske takvi ciljevi mogli tumačiti i kao odustajanje od reformi, usporavanje, ali za nas će biti dobro ako se i to uspije provesti, zaključuje Tica.
