Nezapamćen zločin dogodio se u ponedjeljak u Daruvaru. Ubojica je upao u dom za stare i nemoćne i pobio šestero ljudi, među kojima i svoju staru majku, a šest ih teško ranio. Zločin je počinio pištoljem koji je nelegalno posjedovao. Istraga traje, a javnost se pita što nam se to događa i zašto!? O tome razgovaramo s prof. dr. sc. Ivanom Urlićem, poznatim neuropsihijatrom.

Pitamo ga može li se govoriti o razlozima ove tragedije i treba li se plašiti da bi ih moglo biti i češće?

– Mislim da je to poanta, to da ljudi pokazuju jedno beznađe, jednu prazninu u životu koja se ne popunjava, ili barem ne pokušava popuniti nekim centrima u kojima bi onda ljudi mogli na neki način razmijeniti svoja životna iskustva, svoje životne situacije da se ne osjećaju toliko osamljeni i toliko napušteni. Vidimo što se događalo i kod počinitelja, da je bio jedan od onih koji sjede ispred trgovine s bocom piva. Što bismo rekli – prepušta se beznađu, apatiji, kaže dr. Urlić.

Mobilizirati intelekt

Ističe da bi ovaj užasan zločin trebalo sagledati s još jedne strane.

– To je upozorenje da mnogim ljudima životne okolnosti nisu išle na ruku da stvore jedan krug ljudi, prijatelja, stvore neku obiteljsku povezanost. Zapravo su prepušteni beznađu, praznini i jednom tužnom načinu egzistencije. A u tom očaju treba vam samo jedna kap kad je čaša puna pa da se sve skupa prelije.

To je onoliko koliko bi se eventualno, uz naravno puno više konkretnih podataka iz života počinitelja, moglo pretpostaviti da je slučaj s ovim počiniteljem, smatra dr. Urlić.

Puno je, kaže, ljudi koji se prepuste beznađu, egzistencijskoj praznini kad odu prerano u mirovinu, ili uopće kad odu u mirovinu, ili kad nisu više radno i društveno aktivni. I treba im, ističe, pomoći organizirajući centre za okupljanje, za poticanje nekih životno korisnijih i zadovoljavajućih aktivnosti.

No, zločin u Daruvaru je jedan od najmasovnijih koji se ikada u nas dogodio.

– Možemo li onda govoriti o profilu masovnog ubojice? Jesmo li preslikali izvana nešto što nismo imali? Što društvo može učiniti u smislu prevencije? Na dan kad je zločin počinjen ljudi u Daruvaru tražili su mogući uzrok u koječemu, od lošeg sustava do ekonomskih razloga. Sve je, međutim, ponajviše zvučalo kao vapaj, berem nama, kažemo dr. Urliću.

– I meni. Ako se sjetite, prije 30, 40 godina postojali su centri gdje su se okupljali umirovljenici, osobe koje više nisu bile radno aktivne, pa bi igrali karte, šah, organizirala bi se razna predavanja da se ljude malo mobilizira i mentalno, a ne samo da provode dan za danom bez da se nekako intelekt i emocije mobiliziraju. Međutim, sve je to utihnulo. Imate regionalne centre za psihotraume i druge centre gdje rade psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti, ali ne treba sve medikalizirati. Mislim da treba pomoći ljudima koji nisu sami po sebi uspjeli organizirati neki socijalni krug. I mislim da bi takve centre trebalo osnivati i osmisliti njihovo djelovanje u krajnjoj liniji putem volonterskog rada, ističe dr. Urlić.

Volontiranje kao lijek

I sam je podosta toga za karijere napravio na volonterskoj osnovi, i mnogi su drugi, kaže.

– Koga god zamolite, svatko će se rado odazvati i učiniti da se širi kultura smislenijeg življenje i da se obrati pažnja na nešto što je uočeno kao društveni problem, osobni problem, problem egzistencije, problem približavanja fenomenima života u različitim životnim dobima i nakon različitih iskustava, ratnih, poratnih, bezratnih i na drugi način traumatizirajućih. To je beskonačno područje u koje mislim da vrijedi zaroniti i pokušati se približiti ljudima kroz njihove poteškoće da organiziraju život, poručuje dr. Urlić.

– Samo, ako smo sve tanjih živaca da se ne dogodi da u svakom počnemo gledati potencijalnu opasnost, pitamo ga.

– Čovjek zaroni lako u nekakve paranoidne sfere i onda mislim da svatko može biti na neki način sumnjiv u odnosu na vlastiti osjećaj sigurnosti. Ali mislim da ne treba ići tako daleko, nego da zapravo treba vidjeti na koji način se može taj socijalni kontakt organizirati. Mislim da samo u Splitu imate 180 ili 200 različitih udruga. Pa nije vrag da baš ne možete naći nijednu koja se bavi nečim ili se organizira oko neke teme koja vas zanima, bila ona medicinska, društvena, kulturna, rekreativna, kaže dr. Urlić.

A i dobro je činiti dobro, podsjeća ovaj specijalist. Dobro je, kaže, da se ljudi uključe u neke aktivnosti Crvenog križa, Caritasa i drugih organizacija koje pomažu vlastitim snagama onoga koji tih snaga više nema.

– Tad se čovjek osjeti društveno korisnim. To je izvor samopoštovanja, izvor zadovoljstva, jer dao sam ruku nekome u trenutku kad mu je ta ruka bila potrebna. Mislim da je to važan osjećaj koji treba uzeti u obzir i organizirati okvir u kojemu će takva ruka doći do izražaja, poručuje dr. Urlić.

Nekome tko se osjeća žrtvom najteže je pomoći

Život je ipak vredniji nego što to sugerira zločin u Daruvaru, da ne vrijedi pišljiva boba.

– Tako je. Ako na kraju krajeva i dođemo do onog što su stari govorili »sve je crna zemlja« i »život ne vrijedi pišljivog boba«, dakle ako do toga i dođemo, trebamo malo i vidjeti kako se došlo do toga. Nismo se mi s tim rodili, to su naučena ponašanja, to su rezultati određenih iskustava i određenog načina razmišljanja i mislim da onda treba omogućiti ambijent u kojem se o tome može razgovarati, naglašava dr. Urlić. A što je vodilo počinitelja k ovakvom strašnom zločinu, možda nikada ni ne doznamo. Premda, laiku se čini da u pitanju mora biti neke patologija.

– I jedna zapuštenost, mogli bismo reći, zapušten stil života prepušten slučajnosti i alkoholu, raznim gorčinama. Možda se čovjek i osjećao kao žrtva nekih nerazumijevanja i životnih okolnosti, a vrlo je teško pomoći nekome tko se osjeća kao žrtva. Ali, to su druge teme u koje sada ne možemo ulaziti, zaključuje dr. Urlić.