Neurokirurginja doc. dr. sc. Marina Raguž jedna je od 10 žena u toj medicinskoj struci u Hrvatskoj i, može se slobodno reći, jedna od pionirki u svom području. Bila je prva žena koja se 2016. godine priključila dotad isključivo muškom timu neurokirurga u KB-u Dubrava. Danas, u timu prof. dr. Darka Chudyja, radi najsloženije operacije na mozgu. Na predstojećem Women’s Weekendu u Rijeci, Raguž će pričati o tome kako je biti žena kirurginja u operacijskoj sali kojom oduvijek vladaju muškarci, kako se snaći u tom poslu, kako zadržati pozitivu, kako napredovati, kako se umrežiti… “Pokazat ću kako je to u borbi s 15 lavova”, smije se dok razgovaramo na neurokiruršom odjelu u KB-u Dubrava.

OSMIJEH I POZITIVA

Doktoricu koja plijeni veselim osmijehom i zrači pozitivom u početku su pacijenti često mijenjali s medicinskom sestrom, a danas žele da ih operira upravo ona. To se povjerenje pacijenata, kaže nam dr. Raguž, mora steći.

– Ispočetka je tu bilo svačega, sad su se navikli. Mislim da moji pacijenti ne žele nikog drugog jer se trudim razviti prisan odnos s njima. Kad postoji odnos povjerenja, onda imate i jače dopuštenje pacijenta da manipulirate njegovim zdravljem, što je jako važno. Nekome ćemo otvoriti glavu, zaviriti u najintimniji dio njega, ako ne vjeruje svom liječniku, koji je smisao svega, kome će tada vjerovati? Vjerujem u toplinu i ljudskost, mislim da lijepa riječ otvara puno vrata, i da dobar odnos s pacijentom, dobra komunikacija, rješava puno problema. Nadam se da su prepoznali moju strpljivost, želju da im pomognem i da naučim nešto više, da u tom svijetu gdje smo u konvencionalnoj medicini možda došli do nekih zidova, pacijentima ipak pružimo novu nadu, kaže dr. Raguž.

Foto Davor Kovačević

Svakodnevno se brine o 30-ak pacijenata na odjelu. U prosjeku, u operacijskoj sali provede nekoliko sati, operira između dva i pet pacijenata dnevno. Operacije mozga, kaže nam, u prosjeku traju od četiri do pet sati, a kompleksnije operacije znale su trajati i po 12 sati, što danas izbjegavaju jer je dugotrajna anestezija lošija za pacijenta.

Ova ambiciozna i altruistična Slavonka rođena je u Vinkovcima, odrasla u malom slavonskom selu Nuštru, a djetinjstvo je provela s bratom, roditeljima, bakom i djedom. Tijekom Domovinskog rata bila je kod tete u Njemačkoj, a vratila se u rodno mjesto prije početka osnovne škole, u porušeno, kuću koja se obnavljala nakon rata. Već tada je, u osnovnoj školi, znala da se želi baviti medicinom, a tome su možda pridonijela i zanimanja njezinih roditelja jer joj je majka medicinska sestra, a otac vozač hitne pomoći.

– Imala sam odličnog učitelja koji me zainteresirao za prirodne znanosti. Posebno me zanimala medicina, a pretkraj osnovne škole znala sam da me mozak jako, jako zanima. Volim raditi rukama, i nekako je sve otišlo u tom smjeru – sjeća se kroz smijeh.

Završila je medicinu u Zagrebu, a svoj odabir, kaže nam, ni u jednom trenutku nije požalila.

– Mistično je otvoriti čovjeka, zaviriti što je unutra, može li se to popraviti i što će se nakon toga dogoditi. Kirurgija je interesantna grana, a neurokirurgija nešto posebno jer je mozak najmističniji od svih organa. Koliko god ga proučavali, uvijek nađemo nešto novo. Nakon svake operacije možemo se iznenaditi koliko je pacijent dobro, koliko je funkcionalno, ovisno o tome što smo mu u glavi napravili, priča neurokirurginja.

STRAST, MOTIVACIJA, PORIV

Najviše je zanima funkcijska stereotaktična neurokirurgija koju radi u timu prof. Chudyja. Sretna je, kaže, što ima takvog mentora, a zanima je i onkologija, u kojoj bi se voljela dalje usavršavati. Svakodnevno operira tumore mozga i kralježničke moždine, a liječenje Parkinsonove bolesti metodom neurostimulacije pričinja joj posebno zadovoljstvo.

– Spektakularno je da se neka metoda koja u svijetu postoji 30 godina kod nas radi već 25 godina, i da imamo čovjeka koji je pionir u tom području. Uz prof. Chudyja je teško ne biti uspješan jer nam je dao sve moguće prilike za edukaciju i operiranje. A kad nešto volite, onda to više nije posao, onda je to strast, motivacija, poriv…, ističe neurokirurginja. Oduševljavaju je, kaže, funkcijske operacije pomoću elektroda jer se njima pacijentu vraća dostojanstvo življenja. “Netko tko ne može piti vode, uzme čašu i popije, a nije to mogao osam godina jer mu se ruke tresu. To je vraćanje čovjekove esencije, dostojanstva života. To je nešto prekrasno”, priznaje.

Kako je biti žena u kirurgiji, tom dominantno muškom svijetu?

– Lice i naličje medicine se mijenjaju, na Medicinskom fakultetu 70 posto je djevojaka. Načelno, medicina je postala ženska struka. I kirurgija će u nekom trenutku postati više ženska, ali sada to još nije. Još smo, onako, endemski primjerci, smije se…

Odnos s kolegama joj je odličan, kaže, a na pitanje je li se susrela sa seksizmom na poslu, odgovara kao iz topa: “Ma da, jesam. Ali ne od dečki s posla, niti od šefa, niti od ekipe s odjela, nego generalno, u bolnici, u sustavu. U akademskim krugovima. Akademski šovinizam je onako… baš ružan”, ističe.

Mlađi kolege s odjela prema njoj su, kaže, izuzetno korektni. “To je ta nova generacija. Jedni druge podupiremo, ne gledamo kojeg smo spola. Čak i naši stariji kolege, koji su sad docenti, profesori, pred mirovinom, oni su stvarno pružili sve, neovisno o spolu. U nekim segmentima posla čini se da žena mora raditi puno više da bi bila jednaka, ali evo u mom malom mikrookružju to se stvarno dobro posložilo. Sad, je li to zbog toga što su oni svi tako dobri, ili smo jednostavno kliknuli, ne mogu reći. Da imam recept, onda bih ga podijelila za globalnu razinu”, smije se dr. Raguž.

Kako je to biti jedina kirurginja u sali? “Trudim se podići atmosferu. Malo glazbe, malo smijeha, šala i pošalica. Znate kako je s dečkima, oni su uvijek zatvoreniji, onda ih ja malo zezam, kako si danas zgodan, kako si mi lijep, a oni se smiju. Naravno, kad se radi ozbiljan posao, svi smo jako ozbiljni, ali kad taj ozbiljni dio prođe, udri brigu na veselje”, kaže.

FINA MOTORIKA

Postoje li neke prednosti ženskog spola u neurokirurgiji, zanima nas. A odgovor je potvrdan.

– Žene su u pravilu sposobnije za finije stvari, ta fina motorika potrebna je u neurokirurgiji. Ti fini instrumenti, lagano čeprkanje, to je možda ženskastije. Muški su više za šarafe, šipke, kralježnicu… Iako ima jedna jako dobra doktorica u Španjolskoj koja radi samo kralježnicu. Fiksira, šarafi, samo vijci, spektakularna je u tome. Moja dobra kolegica u Austriji isto tako, ona će pošarafiti sve što želi. Ali sve je to vrlo individualno, stvar je više osobnosti nego samog spola, smatra dr. Raguž. A u sali, kad su dugo zajedno, više se, kaže, ne gledaju kao dečki i cure. Kad netko pozdravi “bok dečki”, ja odzdravljam – bok (smijeh, op.a.).

Obitelj ju je u odabiru zanimanja bezrezervno podržala, tu se nije susrela s muško-ženskim stereotipima.

Foto Davor Kovačević

– Moji su roditelji stvarno spektakularni ljudi. Kad sam prvi put s 10 godina rekla da ću operirati mozak, oni su rekli dobro, ako hoćeš, izvoli. Tako je bilo i kasnije, podržali su me u svemu, veli. I brat joj je medicinski tehničar, tako da su, kaže, u potpunosti medicinarska obitelj.

Puno radi, ali neurokirurgija i privatni život mogu se pomiriti, veli, sve dok je razumijevanja kod kuće. Voli putovanja s partnerom, upoznavanje dalekih zemalja i novih kultura, a opušta se šetanjem psa i sportom. Rad na klinici doista je izazovan, priznaje, uz to predaje na Medicinskom fakultetu Katoličkog sveučilišta i rijetko ima priliku za opuštanje. “Nisam tip da se mogu isključiti kad dođem kući, ne nazvati popodne odjel i pitati kako su moji pacijenti”, kaže.

Povremeno radi i privatno, u klinici Neurospine. Ne previše, kaže, jer niti ima toliko vremena, niti pacijenti u privatnom sektoru traže mlade liječnike, više vole starije i iskusne… Tvrdi da se može pomiriti rad u javnoj bolnici i privatno ako se sustav dobro organizira. “Načelno, nije on loše organiziran i pacijenti koji stvarno trebaju nešto, onkološki bolesnici, recimo, stvarno dođu na red prioritetno. Mi se ovdje trudimo da dobiju sve što mogu, osobno se angažiramo, zovemo kolege, ali nije na nama da koristimo svoje privatno vrijeme i privatne veze. Sustav treba malo bolje organizirati, dakle, dragi naši vladajući, organizirajte nam sustav jer volimo raditi, nije nam ništa teško, poručuje.

MJESTO U SUSTAVU

Znanstveni rad započela je kao studentica 2010. godine na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga, gdje je 2018. i doktorirala. Područje njezinog znanstvenog djelovanja je temeljna medicina – neuroznanost, a uže područje rada neuroanatomija čovjeka, razvojna neuroznanost te klinička medicina – neuroimaging i neurokirurgija. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu radila je tih godina kao asistentica. Objavila je brojne radove i udžbenike, a u tome joj je, kaže, pomogao rad na fakultetu i mentorstvo akademika Ivice Kostovića.

– On me izbrifirao da vrijeme koje se potroši na istraživanje bude svrsishodno i jasno, i da možemo uzeti neki dio eksperimenta, posvetiti se njemu i to napraviti svrsishodno. Kad provedete tri godine s takvim čovjekom, učeći od njega, onda nije teško. Danas mi je kao popit’ vodu sjesti i nešto napisati, smije se dr. Raguž.

Kakvi su joj danas studenti, pitamo, a ona spremno odgovara – malo su se promijenili. “Mi smo se bojali profesora, oni se ne boje nikog. To je u neku ruku dobro, nemaš se što bojati, nego zahtijevati znanje. Mi smo se bojali naših starih dobrih profesora i možda nismo zahtijevali onoliko koliko smo trebali. Ali trudim se da nastavom te stvari implementiram svojim studentima. Da im više pokažem pacijente, dijagnostiku, da ih uvedem u salu”, ističe.

Neurokirurginje danas nisu rijetkost. U svakom gradu gdje postoji neurokirurgija rade žene – na Rebru, u Vinogradskoj, u Rijeci, Splitu, Osijeku…

– Nekako smo se mi cure uklopile i dobre smo si. Moramo se držati skupa. Stvorena je jedna baza koja je jako dobra, i ponosna sam što su mi tako dobre osobe prijateljice i odlične neurokirurginje. Borimo se za svoja prava, svaka na svom radnom mjestu. Borimo se za svoje mjesto u sustavu, da budemo dobre, da puno operiramo i da puno radimo, zaključuje.

Na naše pitanje je li bilo trenutaka kad je požalila zbog odabira zanimanja, odgovara rezolutno: “Nikad nisam požalila. Točno sam tu gdje sam trebala biti. Pogotovo kad dođem u salu. Htjela sam ovo cijeli život, sad to radim, i stvarno sam zahvalna, ponizna i skromna jer uz sve što radimo, moramo ostati ‘normalni’. Poletjeti u nebo, to ne može dobro završiti”, kaže.