STEM je jezgra suvremenog kurikuluma – Nenad Bakić / Foto L. STANZL/PIXSELL
Mi smo zaostala zemlja u protržišnim reformama. Kod nas, čim je nešto tržišno – loše je! Prepuni smo predrasuda i licemjerja. Svaki pošteni socijalist žudi za iPhoneom, a mrzi kapitalizam. Ali voli novac. Puno kontradikcija
Nenad Bakić, 50-godišnji poduzetnik i investitor iz Zagreba, vjerojatno je i najveći, ili je među najvećim filantropima u Hrvatskoj. Daruje – djecu. Daruje im – znanje, ideje, robote, minikompjutore. Daruje im – nadu. Njegova je opsesija STEM: znanost, tehnologija i matematika.
Svim silama bori se za bolji tretman STEM-a u reformi školstva. Istodobno živi u paralelnom svijetu: svijetu biznisa, u kojem je najistaknutiji pojedinačni investitor u Hrvatskoj u dionice, pri čemu i zarađuje i gubi, ali uvijek s glavom visoko iznad vode i u svijetu filantropije, darivanja i pomaganja, transferiranja svojeg znanja i želje za pomoći onima kojima je to najpotrebnije – djeci. Razgovor s Bakićem, o tome kako je počeo s ulaganjima do toga da sada mirne duše može donirati pokoji milijun kuna prenosimo baš onako kako je vođen – brzo, bez prekida, u dahu. Krenuli smo s Rijekom, nastavili s tržištem rada i antireformskim snagama, završili sa STEMOM-om…
Trošak propuštenog
– Rijeka je otvoren grad dobrih i benevolentnih ljudi, Riječani su drag i civiliziran narod. Rijeka je luka, ljudi koji tu žive oduvijek su komunicirali sa svijetom, puno je političkih opcija. Pitanje je – zašto takva Rijeka nije postala hrvatski Singapur ili Hong Kong, ne ulazeći u ljudska prava, spram kontinentalne Kine. Zašto Rijeka nije iskoristila svoju poziciju? Rijeka je imala komparativne i kompetitivne prednosti pa se postavlja pitanje kako se dogodilo da je Kopar s plićinom ispred sebe postao dominanta luka Sjevernog Jadrana. Rijeka zbog svega toga ima golemi oportunitetni trošak jer se nije dogodilo, gledajući njen razvoj, ono što se moralo dogoditi. Oportunitetni trošak je trošak propuštenog. Kao da ideš na neku trku, a nisi se pojavio na cilju i nisi uhvatio zlatnu medalju jer si negdje pio kavu. Oportunitetni trošak je gubitak zlatne medalje. Uzimajući sve to u obzir, iako je to nezahvalno tvrditi, ipak mogu zaključiti da je Rijeka mogla i morala rasti puno više, brže i jače od Hrvatske.
Propustili reforme
– Hrvatska je, otprilike, šest godina bila u krizi, od toga nepotrebnoj pune četiri godine. Čitava Europa, pa i Istočna, nemojmo se zavaravati, iz krize je izašla nakon godine i pol, dvije. A mi smo i dodatne četiri godine propadali, dok su države proizašle iz Istočnog bloka kroz krizu rasle u prosjeku 11 posto, a mi smo padali 4 posto. Dakle, izgubili smo 15 posto rasta. Da smo proveli nužne reforme, prosječna plaća u Hrvatskoj danas bi bila 17 do 20 posto veća. Uz to bila bi veća baza za oporezivanje, pa bi država oporezivala manje. Tako bi i porezi bili manje i neto bi rastao vjerojatno i više od tih 17 do 20 posto. U takvoj konstelaciji snaga Rijeka je, definitivno, mogla i morala rasti brže od Hrvatske. Puno brže, i to zbog otvorenosti, mentaliteta te izvanredne geostrateške pozicije.
Ulagačka klima u Hrvatskoj je čudna – Nenad Bakić / Foto STEM je jezgra suvremenog kurikuluma – Nenad Bakić / Foto L. STANZL/PIXSELL
Teško je reći zašto Rijeka to nije postigla. Nema, naime, laganih rješenja za teška pitanja. Jedan od problema sigurno je, a to funkcionira svugdje u razvijenom svijetu, i otvorenost prema tržišnoj ekonomiji koja kod nas nikad nije u potpunosti zaživjela. Neosporna je činjenica da je hrvatsko gospodarstvo najmanje tržišno u odnosu prema gotovo cijeloj Eruropi. To je tako jer jedan sloj ljudi brani svoje zacementirane pozicije, bilo gospodarske, bilo političke, pa će i to malo gospodarstva kod nas pogrdno, nepotrebno i potpuno krivo zvati – divljačkim neoliberalnim kapitalizmom. Definitivno, otvorenijom ekonomijom, koja je trebala omogućiti više stranih investicija i privatizaciju određenih sustava, moglo se napraviti puno više na državnoj i riječkoj razini. Naprimjer, da sam iz Rijeke i da sam u poziciji, forsirao bih po svaku cijenu privatizaciju HŽ Carga. Nesumnjivo, to bi povećalo potražnju za riječkom lukom. Mnoge su prilike propuštene i kad bih morao razmisliti u koja bi javna društva u Rijeci investirao, a to su ona koja su na burzi i javnosti dostupna za investiranje, iskreno, u ovom trenutku, ne znam u što bih uložio. Inače, imam dionice Viktor Lenca i treći sam dioničar Lošinjske plovidbe sa 7,5 posto.
Riječki »e-glas«
– No postoji niz društava koja se ipak, unatoč negativnoj klimi uspješno razvijaju. Upravo sam ovih dana u Rijeci povećao svoj udjel u »e-glasu«, jednoj fantastičnoj maloj firmi, jedinom start-upu u koji sam uopće uložio. U stvarnosti bi to bilo nešto kao ‘anđel’ investitor, ali se nikad ne bih tako nazvao, kako i jer mi je to jedino takvo ulaganje, tako i jer takvog tipa investiranja u Hrvatskoj uglavnom nema. Upravo sam povećo ulaganja u »e-glas«, jer je ta firma upravo ono što Rijeka može biti – prostor za razvoj malih i srednjih firmi koje prodaju svoju pamet i inovativnost. Inače, »e-glas« je tehnološki startup koji je nastao vezano uz Tehnički fakultet u Rijeci, gdje je grupa docenata, doktora znanosti, osnovala firmu koja radi globalno napredne sustave u upravljanju glasom za potrebe invalida, takozvanu asistivnu tehnologiju. Ako je osoba paralizirana iz bilo kojeg razloga, glasom može upravljati uređajima po kući. Od otvaranja svjetla do telefonskih poziva, otvaranja vrata, okretanja televizijskih programa… Dakle, glasom se upravlja kućom.
»e-glas« sada jezgra te tehnologije pokušava upariti da bude dio naprednih sustava kod najboljih svjetskih proizvođača te opreme. U »e-glasu« sam našao poduzetnike kojima je trebala financijska i iskustvena pomoć, i to je, s moje strane, nekakav oblik društvenog poduzetništva. Tu sam se rukovodio drugim načelima, no ipak će ta kompanija biti i zdrava i profitabilna. Što bude poslovno uspješnija, to će većim brojem ljudi pomoći. Pred tri godine uložio prvi novac u »e-glas«, kad sam se uvjerio da je vlasnik Miro Vranković izvanredan i izuzetno inteligentan čovjek kojem je misija pomaganje ljudima s invaliditetom. Uređaji koje je on napravio u tom su trenutku bili sam svjetski tehnološki vrh, no s njima još nije postigao puni komercijalni uspjeh. Veliki divovi, poput Amazona i Googlea, s prepoznavanjem glasova i umjetnom inteligencijom također ulaze i u to područje.
Država je toliko dominantan akter u hrvatskom gospodarstvu, da ju se nažalost ne može izbjeći – Nenad Bakić / Foto D. VIŠNJIĆ/PIXSELL
A »e-glas« je napravio globalno konkurentan proizviod za upravljanje i prepoznavanje glasa. Vranković je potpuno posvećen tom poslu, on je misionar koji pomaže ljudima. Ja sam svemu tome dao kapital i poslovno znanje i postigli smo sinergiju. Danas je to motivirana, profitabilna firma. E to je Rijeka, čista prodaja pameti. Imate u Rijeci još odličnih firmu, recimo jednu strašno dobru, fantastičnu firmu za koju malo ljudi zna, Terminal Works. Rade, čak i za Google, dio softwarea kojim se upravlja printerima. To je uređaj za mrežno spajanje printera.
Rizik svuda oko nas
– Ulagačka klima u Hrvatskoj je čudna. Ljudi gotovo i da ne razumiju što su dionice. Pristupali su im na pogrešan način. Dionice su investicijsko-štedni instrument. Na Zapadu one predstavljaju jezgru dugoročne štednje svakog razumnog građana i države. Kod nas se dionica pogrešno smatra špekulativnim instrumentom koji omogućava brzu zaradu. Naravno, svako ulaganje je rizik, ne postoji potpuno sigurno. Stvar je u omjeru rizika i očekivanog prinosa. Ne postoji siguran prinos. A rizik je svuda i u svemu oko nas. Ljudi malo znaju da je CDS, trenutna mjera rizičnosti Hrvatske, oko 1,7 posto. To znači da svjetska tržišta u narednih godinu dana predviđaju da je mogućnost i rizik bankrota Hrvatske 1,7 posto, što je ipak upola manji rizik u odnosu na razdoblje od prije tri godine.
Ako država bankrotira, i novac u banci će propasti ili će dio propasti, a dio biti zamrznut na duži period. Znači i držanje novca u bankama je rizik, iako većina misli da je to jedan od oblika najsigurnijeg ulaganja. Uvijek postoji odnos: rizik vs. prinos. I zato treba uključiti razne instrumente u portfelj kojima se rizik smanjuje. Poznato je da se rizik kontrolira disperzijom. Na taj način ulažući u dionice i ja funkcioniram. Moje najbolje ulaganje je u turizam, u Valamar. Moja investicijska filozofija, a ja nisam spekulant, je sljedeća: disperzirano, veći broj ulaganja, i to u duboko podcijenjene dionice. A ako su duboko podcijenjene, često postoji, naravno, o rizik da propadne. I to mi se dogodilo kad sam uložio i dosta novca izgubio u Petrokemiji. No u Valamaru sam uložio i puno zaradio. Cijena dionice, otkad sam u nju 2010. počeo ulagati pa do danas, porasla je 20 puta! Novce od dionica Valamara ulagao sam u druge dionice: negdje sam dobio, negdje izgubio. Da me netko pitao, kad sam ulagao u te dvije pozicje, Valamar i Petrokemiju, što je sigurnije, rekao bih mu – Petrokemija!
– Ja sam poduzetnik koji je napravio puno poduhvata, i uspješnih i neuspješnih. Uspjeh je u poduzetništvu rijedak, a kad se dogodi je veći nego što si mislio da će biti. Ponekad je to kao da dva puta zaredom osvojiš Ligu prvaka. U Hrvatskoj je jako teško biti poduzetnik. Percepcija je loša zbog kvazi poduzetnika koji imaju unaprijed namještene poslove s državom. Oni su, nažalost, vidljiviji od nas ostalih. Puno je i uhljeba u državi. Njima ne odgovaraju bilo kakve promjene, ni na kojoj razini. Oni su za status quo. Oni su antireformska snaga.
Valamar je bio veliki rizik, imali smo nepredvidivog kontrolnog vlasnika, za razliku od Petrokemije gdje sam očekivao da će država kao većinski vlasnik biti razumna. No, ne možeš znati unaprijed kako će se koja priča razvijati. Postoji nekakvo pravilo da će jedno dobro ulaganje, ako ulažeš diverzificirano, pokriti ono što si izgubio u tri, četiri druga ulaganja. Moj stil je antispekulantski. Ulažući disperzirano i dugoročno u duboko podcijenjene dionice, moj godišnji »turnover« portfelja je možda šest posto. Ako čovjek želi tako ulagati ne smije biti psihički labilan. Ne može se svaki dan gledati koja je vrijednost dionica na burzi, to ne, nikako. Uglavnom, sve je u ulaganju rizik. Ljudi su u jednom razdoblju, recimo u Zagrebu, kupovali stanove misleći da su to dobre inversticije, a cijene su im potom pale 30 do 40 posto.
Zbog takvih investicija su ušli u kredite u švicarcima misleći da će im plaće rasti, kreditna moć biti veća, dok se, neočekivano, kriza nažalost produžila. Nekretnine su, pokazao je to i ovaj slučaj, jedne od najrizičnijih investicijskih klasa, iako to prosječan Hrvat teško razumije. Kad ulažeš u dionice unaprijed znaš da ćeš u nekima dio novca izgubiti, to je ukalkuirani gubitak. Važno je da na razini portfelja dugoročno zarađuješ, i ja u tome uspijevam. Ulagao sam, i iza države sam drugi najveći dioničar, i u Đuru Đakovića, ondje je nažalost još teška situacija. Jedini sam aktivistički dioničar u Hrvatskoj, što znači da se kao dioničar, s pravima koja mi po zakonu pripadaju, trudim ispraviti neke stvari ako krene po zlu. Dakle, nisam pasivan. Moj najveći aktivistički uspjeh po tom pitanju je Valamar. Tamo sam, recimo, motivirao male dioničare i onemogućili smo vlasnike koji su kroz kuponsku privatizaciju stekli kontrolni dio, da kompaniju povuku s burze za male novce.
Uspjeli smo ih uvjeriti i da je puno bolje da se kompanijom upravlja transparentno. Rezultat toga je da je dionica Valamara pet godina zaredom najbolja dionica na Zagrebačkoj burzi. Svo vrijeme su vlasnici isti pa smo od nekadašnjih neprijatelja ili velikih rivala na zajedničko zadovoljstvo postali pravi i uspješni partneri. No na početku, na skupštinama Valamara, što nije uvijek dočekano s velikih odobrenjem, postavljali smo pitanja, sudjelovali, bili aktivni… Dobro je da se takve stvari događaju, iako, iskreno govoreći, nekima se nije sviđalo što previše pitamo i tražimo odgovore. No otvoreno sam im rekao da je Skupština društva svečanost dioničarstva i bit ćemo na njoj dokle god je to potrebno. Sudjelovanje malih dioničara na Skupštinama je festival demokracije. Živahne Skupštine su dobre za razvoj kompanije. Ono što sam, ali naknadno, razumio je sljedeće: ljudi koji upravljaju svojim novcem, saslušat će, posebno na Skupštinama društva, i drugačije mišljenje i argumente, jer se naprosto boje ili su krajnje odgovorni za svoj novac.
Međutim, kod države kao (su)vlasnika često argumenti nemaju nikakve veze, jer ljudi koji upravljaju državnom imovinom često samo sišu novce, a ne boje se ni gubitaka jer ne mogu izgubiti ništa svoje. Na taj način zloupotreba državne imovine dolazi od uhljeba koji njome upravljaju. S takvima je nemoguće raditi, posebno zašto se oni oslanjaju na nefunkcioniranje pravnog sustava. Moje je iskuistvo takvo da mogu zaključiti da je, bio dobar ili loš, privatni vlasnik dionica bolji partner od države.
Slijedio nagon
– A u sve sam krenuo negdje 2000. godine s projektom MojPosao. To je moj najveći uspjeh, to je ishodišna točka koja mi je omogućila sve što sam poslije postigao ulažući novac koji sam s tim biznisom zaradio. Do svoje tridesete godine, do 1996. radio sam na Matematičkom fakultetu. Već tada su me zanimale dionice, vrijeme je to prvog vala privatizacije. Prethodno sam godinu dana proveo u SAD-u na doktorskom studiju, a u jednom trenutku odlučio sam dati otkaz i slijediti svoj nagon – želim postati poduzetnik. Fakultet mi je htio čuvati mjesto, ali sam se zahvalio i rekao da nije potrebno. Osnovao sam svoju prvu firmu koja se bavila analizom tržišta kapitala. Proizvodio sam pametne analize za brokere. Upisao sam i CFA i dobio najugledniju stručnu kvalifikaciju u financijama koju sam imao prvi u Hrvatskoj. Radio sam s mirovinskim fondovima, no oni nisu baš bili uspješni jer su banke imale, usprkos zakonu koji je to trebao spriječiti, prevlast kod upisivanja članstva u mirovinskim fondovima pa nezavisni fondovi nisu mogli stasati. Odlučio sam ići dalje.
– Na posredništvu sam zaradio svoj prvi veći novac. Firma MojPosao. Priča je trajala sedam godina, od 2000. do 2007. kad sam je prodao velikoj engleskoj kompaniji DMGT, koja je između ostalog vlasnik dnevnih novina Daily Mail. DMGT je u međuvremenu taj posao, koji je danas profitabilniji nego ikada, prodao jednoj finskoj kompaniji, a oni su dio prodali Amerikancima. Glavnina mog menadžerskog tima i dalje tamo radi, što mi je dodatno priznanje u tom poslu.
Firme Selectio i Electus su i dalje u mom vlasništvu, iako u njima nemam nikakve upravljačke poluge i na to sam ponosan. Nemam u tim firmama ni ured ni stolac. Menadžere sam pretvorio u partnere, dao sam im vlasničke udjele i firme vode samostalno.
Htio sam napraviti financijski portal koji će se baviti analizom dionica. Jedan kolega koji mi je radio razvoj tog projekta rekao mi je da najprije naučim raditi nešto jednostavnije, na primjer portal za tržište rada. To je trebao biti pokusni projekt – MojPosao. Ispalo je da je to bio posao života. S tim projektom se digitalna transformacija u traženju posla u Hrvatskoj dogodila brže nego bilo gdje u svijetu. Nakon tri, četiri godine našeg postojanja, 95 posto oglasa migriralo je s off line na on line. Kad sam 2000. s time krenuo, Hrvatski zavod za zapošljavanje je od tadašnjeg ministra rada Davorka Vidovića tražio da nas se zabrani jer ilegalno konkuriramo HZZ-u i tržištu rada! Kao pionira takvih protržišnih aktivnosti zastarjeli uhljebnički sustavi su me ili kočili ili optuživali da radim nered. Srećom, ministar Vidović nas je zaštitio. MojPosao je vrlo zanimljiv projekt jer smo se kroz njega upoznali s rigidnim tržištem rada u Hrvatskoj koje je postalo veliki problem. Naime, godinama su postojali oni koji u Hrvatskoj navodno štite radnika od navodnog neoliberalnog kapitalizma koji nikada u Hrvatsku nije ni zakoračio.
Mi smo tržišno najnetransformiranija zemlja Europe. Ljudi se ne osvješćuju, ne mogu ili ne žele shvatiti da su nas prestigle Bugarska i Rumunjska. To su sad za nas avioni! Ono što je za nas nekad bila Njemačka, to su sada te države. Tržište rada u Hrvatskoj se, nažalost, pokazalo kao jedan od bastiona rigidnosti gdje su interesne skupine, bilo sindikalne u javnom sektoru, bilo jeftini populisti u politici, blokirale reforme na tržištu rada štiteći navodno radnike, a ustvari svoje interese. Kroz predugu krizu, kroz koju smo morali brže proći, izgubili smo 150 tisuća radnih mjesta. Tko je te ljude štitio? 200 tisuća ljudi je odselilo. Tko je njih zaštitio? Čitavo naše društvo se ponašalo i ponaša se antireformski. Kod nas su izostale prave reforme, a zavladao je trash-marksizam. Nisu to ni marksističke fraze nego floskule koje netko načuje iz treće ruke pa ih kao nešto pametno plasira. Kod nas se, pogrešno, svaka naznaka tržišta naziva – neoliberalnim, a kad se želi pojačati negativan dojam to se pretvara u divljački neoliberalno! Mi smo zaostala zemlja u protržišnim reformama. Kod nas, čim je nešto tržišno – loše je! Prepuni smo predrasuda i licemjerja. Svaki pošteni socijalist žudi za iPhoneom, a mrzi kapitalizam. Ali voli novac. Puno kontradikcija.
Strah od zapošljavanja
– Uglavnom, prateći kontinuirano tržište rada, jer je to područje ili dio tržišta koji me također zanimalo, pokrenuo sam integralni koncept, koji je osim MojPosao najprije imao firmu Selectio, koja se bavi potragom za kadrovima i savjetovanjem. Ta je firma i dalje u mom vlasništvu i dominanta je po pitanju rješavanja potrebe za kadrovima u Hrvatskoj. Osnovao sam i Electus za privremeno zapošljavanje koje je jedan od instrumenata takozvane fleksibilizacije tržišta rada, izrazito društveno i gospodarski korisnu djelatnost. Recimo, kriza je. Poslodavac ste i vidite priliku. Neki klijent vam naručuje posao. Ne znate što s radnikom kojeg želite angažirati samo za taj posao, ne znate hoćete li ga poslije zadržati ili to nećete moći. Mnogi su poduzetnici propuštali prilike jer su se bojali trajnog zapošljavanja.
U takvim situacijama pojavljujemo se mi kao agencija koja zapošljava takvog radnika i privremeno ga takvom poduzetniku ustupa. Kad mu taj radnik više ne treba, otpušta ga se. Malo ljudi zna da se 2000. godine Njemačku zvalo Bolesnik Europe. Bila je u velikoj krizi, uvedene su takozvane Hartzove reforme tržišta rada koje je time fleksibilizirano. Jedna od promoviranih akcija bilo je upravo privremeno zapošljavanje. Danas oko 2,4 posto Nijemaca, gdje država itekako štiti radnika, radi preko agencija za privremeno zapošljavanje, dok je to kod nas tek 0,5 posto. Kod nas se i dalje ne želi shvatiti da je radnik koji ima najmanje prava – nezaposleni radnik. A radnik koji uopće nema prava – onaj koji se mora iseliti iz svoje zemlje. Da se nismo opirali protržišnim reformama, u koje spada i privremeno zapošljavanje, imali bismo bruto domaći proizvod bar 15 posto veći i plaće 15 do 20 posto veće.
Privremeno zapošljavanje je reforma, no imamo puno antireformskih snaga koje su imale i nažalost imaju snažne ekonomske interese da nas zavaraju pričama o crvenima i crnima, da nas vraćaju u priče iz 41. i 91. pri čemu zabavljaju narod bajkama iz prošlosti samo kako bi se izbjkeglo reformiranje sadašnjosti kao zalog perspektivnijke budućnosti. Imamo ljude koji su profesionalni antireformatori, koji se deru protiv kapitalizma i tržišne transformacije, protiv su fleksibilizacije, protive se privremenom zapošljavanju koje je apsolutno koristan instrument i stvara radno mjesto. Za njih je i to zlo, i nešto kapitalističko. Protive se svemu. Ta kasta profesionalnih antireformatora, koja to uvijek i dobro naplati, dio je aktivističko-medijske scene koja se dere protiv reformi iz nekih svojih interesa i nemojte uopće sumnjati da kapitalizira tu poziciju kroz neke tijekove novca. Mnogi takvi, socijalisti redom, mrze kapital, ali vole novac!
Neutemeljeni napadi
– Takvi i mene napadaju da kroz privremeno zapošljavanje radim s državom i ne znam koliko zarađujem – iako nažalost to je poslovanje jako teško, i ne sjećam se kad sam uopće dobio dividendu do tog poslovanja. Ako je država najveći poslodavac u zemlji i želi zaposliti ljude privremeno i na nekim projektima ili zbog bilo kojih razloga, a nije naše da u to ulazimo, i ako se za to raspiše natječaj, naravno da će se moja firma, koja je vodeća u tom poslu, javiti na njega. Država je toliko dominantan akter u hrvatskom gospodarstvu, da ju se nažalost ne može izbjeći. Nažalost ili na sreću, poslovi s državom su na rubu profitabilnosti, ali zato državi, odnosno građanima štedimo novce. Na primjer, u jednom nedavnom poslu koji je Electus radio, druga najpovoljnija ponuda od naše je bila čak devet puta skuplja! To su naizgled veliki poslovi, jer uključuju sve plaće radnika, koje samo ‘pretrče’ preko našeg računa, kojima smo poslodavac, a naš udjel je jako mali. Recimo, u navedenom poslu naš stvarni prihod svega oko 1,8 posto ukupne svote pri čemu dobrovoljno plaćamo dodatno osiguranje za te radnike, te imamo troškove financiranja, pa nam je aktivna marža tu bila 1,2 posto. Znači, od ukupne milijunske cifre na koncu ostane svega tako malo za svo vođenje odnosa s radnicima, ugovaranja, papirologiju, osiguranje stalnog broja zaposlenih i slično.
Napadi na ovaj oblik posla su neutemeljeni, deplasirani i zlonamjerni. Naši su klijenti i van državnog sektora, i tu na tržištu postižemo puno bolje marže. U našim biznisima, kako smo vodeći, klijenti su nam najbolji hrvatski poslodavci, kao što su Ikea, Philip Morris, svi veliki telekomi. Nije tajna da Pliva ima tri globalna kompetencijska centra: za nabavu, financije, ljudske resutrse. To se iz Zagreba radi globalno za Plivinog vlasnika, Tevu. Ti centri i nisu morali biti u Hrvatskoj, ali su ostali zato jer je moja firma Selectio pronašla adekvatne, potpuno kvalificirane ljude za te poslove koji su jedan oblik posredništva. Kod nas, naravno krivo, postoji averzija prema posredništvu pa tako i onom na tržištu rada koje doprinosi zapošljavanju.
Veteran civilnog društva
– Već duže sam filantropski orijentiran, a primijetio sam da upravo otkad imamo velike uspjehe u edukaciji se protiv mene upregnula agresivna, ogorčena ljevica koja kao da je izgubila svoju svrhu. Krenuo sam sa svehrvatskom inicijativom, koja dezavuira temu Drugog svjetskog rata, koja pokazuje da postoji moderna Hrvatska, da lijevi i desni mogu i moraju zajedno. Takvim pristupom kvarim igru agresivne ogorčene ljevice koja živi od stvaranja problema. Na taj način postao sam glavni problem ideoloških uhljeba. To su profesionalni ideolozi koji nameću svoje teme cijelom društvu kako bi oni imali mesa, materijala, na kojem parazitiraju. Ja sam, unatoč njima, veteran civilnog društva.
Još 2006. sam pokrenuo filantropski projekt – donacije info. To je bila burza za doniranje, socijalna mreža za doniranje, gdje su građani donirali, a korporacije bi to poduplavale. Doniralo bi se onim udrugama civilnog društva koje bi bile najtransparentnije. Moja supruga i ja zadnje tri godine intenzivno doniramo, i to svoje milijune kuna, u hrvatsko školstvo. Stekli smo veliki moralni kapital. Ljudi nam vjeruju. U Rijeci je, naprimjer, 16 škola kojima smo darovali 80 robota uključenih u robotičku ligu kojom promoviramo napredne tehnologije. Ukupno smo donirali 1800 robota.
U akciji s fantastičnim mini kompjutorima, microbitovima, a to je engleski državni projekt koji je sada prihvatio i Island, prikupili smo 320 tisuća dolara. Supruga i ja dodali smo još 60 tisuća dolara svog novca. Projekt s microbitom, u okviru kojeg je prošle godine svako dijete u Engleskoj u sedmom razredu na svoj stol dobilo svoj primjerak tog mini kompjutora, pokrenut je unutar BBC-a. Sada već postoji zaklada čiji smo upravo mi, kroz našu dobrotvornu udrugu, regionalni partneri. Microbit je u međuvremenu nadrastao BBC i izdvojen je u posebnu filantropsku organizaciju čiji su osnivači BBC, Microsoft, Amazon, Samsung… Naša je ideja da svake godine svako dijete u Hrvatskoj u šestom razredu na stolu osim gumice i olovke besplatno dobije svoj microbit.
Mi doniramo, posebno micro bitove koji su dio novih tehnologija, jer želimo pomoći, želimo sudjelovati u stvaranju kulture uspjeha. Ono što mi radimo upada u šire područje STEM-a: sciene, tehnology, enginering and matematics. To STEM područje je u hrvatskim školama, što se vidjelo kroz izradu kurikuralne reforme, jako nerazvijeno. No ono je važno jer je sve više i sve atraktivnijih zanimanja kroz STEM. Kompetencije iz STEM-a su važne za apsolutno sva ostala područja i zanimanja. U STEM tehnološkim aktivnostima nema indoktrinacije, u tom području si nužno suočen s kritičkim razmišljanjem i vještinom rješavanja problema, traži se kreativnost, upornost, inicijativa… U današnjem školstvu više nisu toliko bitna znanja koliko vještine.
STEM je upravo zato jezgra suvremenog kurikuluma jer daje naglasak na osobine karaktera kao što su kreativnost, inovativnost, želja za uspjehom. U prvoj skupini koja je radila na kurikuralnoj reformi nije bilo dovoljno prepoznavanja vrijednosti STEM-a. Sadašnja ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak je nestranačka osoba, iznimno artikulirana i razumna. S aktivnostima kroz koje se STEM-u pronalazi adekvatno mjesto u kurikuralnoj reformi ustvari se reformira samo školstvo. Kriza oko kurikuralne reforme nastala je zbog ideoloških razloga, a u novoj konstelaciji snaga, s novom ministricom, mislim da će reforma cijelog školstva ići u pravom smjeru. Treba nam, dakle, reforma školstva, a ne (samo) kurikuralna reforma. Trebamo napustiti uranilovku u školama, treba prepoznati i nagraditi profesore koji učenicima žele dati više znanja i koji imaju najbolje rezultate.
