Pandemija koronavirusa duboko je utjecala na mentalno zdravlje djece i adolescenata. Deseci studija provedenih tijekom 2020. i 2021. potvrdili su da su se kod djece i tinejdžera tijekom pandemije javile neuobičajeno visoke stope anksioznosti, depresije, poremećaja spavanja, suicidalnog ponašanja, poremećaja povezanih sa stresom, poremećaja pažnje i hiperaktivnosti…

I prije pandemije, mentalno zdravlje djece i mladih u Europi bilo je u problemima jer statistike kažu da čak devet milijuna djece i mladih u Europi živi s nekim od mentalnih poremećaja. U Hrvatskoj je učestalost mentalnih poremećaja u dobi od 10 do 19 godina prije pandemije bila 11,5 posto, a procjene su govorile da i do 100.000 djece i adolescenata pati od nekog mentalnog poremećaja. Pandemija je samo pogoršala stvari, no zdravstveni sustav uopće nije odgovorio na povećane potrebe jedne od najranjivijih skupina.

Liste čekanja

Suicidalna djeca i adolescenti hospitaliziraju se samo u jednoj bolnici u zemlji, a njeni su kapaciteti apsolutno premali da bi odgovorili na rastuće mentalne probleme djece i mladih koji se manifestiraju kroz depresiju, suicidalnost, samoozljeđivanje, agresivnost… Psihijatrijska bolnica za djecu i mlade »Kukuljevićeva« u Zagrebu ima samo 37 stacionarnih kreveta i pet liječnika, a stižu joj pacijenti iz čitave Hrvatske. Da je stanje neodrživo upozoravaju brojni stručnjaci, pozivajući na veća izdvajanja za ovaj segment zdravstva. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), u 2020. godini zbog problema s mentalnim zdravljem obiteljskom se liječniku javilo 18.309 djece u dobi od sedam do 19 godina. Samo je u »Kukuljevićevoj« na stacionarnom odjelu prve pandemijske godine hospitalizirano gotovo 800 djece, a kroz dnevnu je bolnicu prošlo čak 10.000 pacijenata.

Na ozbiljne probleme s psihijatrijskom skrbi za djecu i adolescente upozorila je i pravobraniteljica za djecu, Helenca Pirnat-Dragičević, ocjenjujući da je broj dječjih i adolescentnih psihijatara nedovoljan u odnosu na potrebe i da treba povećati broj specijalizacija psihijatara u svim dijelovima države. Osim toga, poziva pravobraniteljica, treba osigurati uvjete za stacionarno psihijatrijsko liječenje djece na području Dalmacije jer djeca s tog područja mogu biti stacionarno liječena tek u Zagrebu ili Rijeci, čime se krši njihovo pravo na liječenje što bliže mjestu stanovanja i obitelji. No, i djeca i adolescenti iz Rijeke i okolice šalju se u Zagreb jer u KBC-u Rijeka nemaju uvjeta za liječenje svakoga od njih. Prostorni kapaciteti za dječju i adolescentnu psihijatriju unutar KBC-a Rijeka nedostatni su, ali unatoč tome, većinu djece i adolescenata s mentalnim smetnjama uspijevaju zbrinuti unutar bolnice.

– S obzirom na porast broja djece i adolescenata koji trebaju skrb zbog mentalnih smetnji, trenutno nemamo dostatan broj specijalista i užih specijalista iz dječje i adolescentne psihijatrije. Razlog tome je prirodni odljev kadrova, kao i neplanirana duga bolovanja nekolicine članova tima. To je razlog što se nakon dugo vremena stvorila lista čekanja na prvi pregled, na koji se čeka do mjesec dana, kaže predstojnica Klinike za psihijatriju KBC-a Rijeka, prof. dr. Ika Rončević-Gržeta.
Ona potvrđuje kako se već više godina bilježi porast mentalnih smetnji kod djece i adolescenata. Često se, kaže, radi o težim psihopatološkim smetnjama koje izlaze iz okvira očekivanih kriznih stanja u okviru psihoseksualnog razvoja te je osim psihosocijalnih intervencija, potrebno i liječenje psihofarmacima. A takvo liječenje mogu propisati jedino psihijatri.
No, liste čekanja roditelje tjeraju u privatni sektor jer višemjesečno čekanje na psihološku pomoć kod adolescenta koji se samoozljeđuje, koji ne izlazi iz sobe i ni sa kim ne razgovara ili rapidno gubi na težini i odbija hranu, jednostavno nije prihvatljivo.

Ika Rončević Gržeta / NL arhiva

(Pre)mali kapaciteti

Liste čekanja u najvećem KBC-u, onom na Rebru, još su dulje jer se tamo na prvi pregled čeka po tri do četiri mjeseca, a nekad i dulje. Privatni psihoterapeuti tako imaju sve više posla, a njihov se sat terapije, u prosjeku jednom tjedno, plaća po cijeni od 300 kuna, pa i više. Tako roditelji za psihološku pomoć svom djetetu, koja mu u nekim slučajevima možda i nije dovoljna, ali do psihijatra jednostavno ne može, na mjesečnoj razini izdvajaju iznose od 1.200 kuna naviše. S druge strane, kontrole u privatnom sustavu nema, što dodatno dovodi u pitanje kvalitetu zdravstvene skrbi o djeci s mentalnim teškoćama.
– Dijete koje je u mentalnom problemu ne može čekati. Kapaciteti dječje i adolescentske psihijatrije apsolutno su premali, nedostaju stacionarni kreveti, a stanje je takvo već desetljećima. Problem je što su potrebe sve veće, sve je više pacijenata, i bilo bi pogubno da dođemo u situaciju da djeci i mladima više nema tko pružati terapiju, upozorava prof. dr. Ivan Begovac, predsjednik Hrvatskog društva za dječju i adolescentnu psihijatriju. Dječja psihijatrija uz to još uvijek nema pravi status u sustavu, već se vodi kao dio ukupne psihijatrije.
– Ne znam zašto ne shvaćaju da smo posebna specijalizacija. Naravno da moramo imati ambulante, ali moramo osigurati i krevete da bi sve to bilo nekako humanije, veli Begovac.
U Hrvatskoj je danas tek 70-ak kreveta dječje i adolescentne psihijatrije. Prema stručnim smjernicama, na milijun stanovnika potrebno je 40 stacionarnih kreveta za dječju i adolescentnu psihijatriju, što znači da bismo ih morali imati 180. Istodobno, psihijatrijske klinike za odrasle imaju oko 4.000 bolničkih postelja.

​​Nažalost, u strategiji razvoja mentalnog zdravlja do 2030. godine, koja se priprema u Ministarstvu zdravstva, nije predviđeno povećanje kapaciteta za hospitalizaciju djece i mladih pacijenata. Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Zagreb trebao je biti proširen, ali je realizacija projekta tijekom pandemije zamrla. U riječkoj bolnici pak najavljuju značajno poboljšanje prostornih uvjeta na dječjoj i adolescentnoj psihijatriji kroz neko vrijeme. ​​Danas djeca mlađa od 12 godina koja trebaju hospitalizaciju moraju u Zagreb, u »Kukuljevićevu«.
– U Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu zbrinjavamo minimalan broj djece mlađe od 12 godina, budući da jedan segment dječje psihijatrije pokriva tim pri Klinici za pedijatriju na Kantridi, dok klinike nemaju uvjete za stacionarno zbrinjavanje djece s mentalnim teškoćama mlađih od 12 godina, kaže Rončević-Gržeta.
– U skoroj budućnosti očekujemo značajno poboljšanje prostornih uvjeta za zbrinjavanje djece i adolescenata u okviru Nove bolnice za majku i dijete. Uprava KBC-a Rijeka, Klinika za psihijatriju i Klinika za pedijatriju rade na objedinjavanju timova koji skrbe o mentalnim teškoćama kod djece i adolescenata. Nadamo se skorom osnaživanju tima i objedinjavanju prostornih kapaciteta koji će dodatno poboljšati skrb za ovu vrlo osjetljivu populaciju, zaključuje predstojnica riječke psihijatrije.

Ivan Begovac / Foto ROBERT ANIĆ/PIXSELL

Skupe psihoterapije

I psiholozi su kao struka svjesni ozbiljnih problema s kojima se sustav suočava jer su i sami pod pritiskom sve većeg broja pacijenata. U Zagrebačkom psihološkom društvu (ZPD) upozorili su na manjkavosti Strateškog okvira razvoja mentalnog zdravlja od 2022. do 2030., ističući da strategija ignorira niz segmenata važnih za unapređenje sustava. U ZPD-u upozoravaju na činjenicu da su i sami, zbog velikog priljeva novih pacijenata, formirati liste čekanja, što znači da je dobiti psihološku pomoć u Hrvatskoj danas doista umjetnost. Dio njihovih korisnika obratio im se za pomoć jer nisu mogli dobiti razuman termin za pregled u javnim zdravstvenim ustanovama.
– Takvih je slučajeva bilo. Ne treba pritom zaboraviti da privatna psihoterapija i savjetovanje stoji najčešće između 300 i 400 kuna po dolasku, zbog čega se svakako nalazi izvan platežne moći većine građana. Ni privatne psihoterapijske prakse, pogotovo one koje rade s djecom, nisu u svim dijelovima Hrvatske jednako dostupne. Sasvim je jasno da mnogi ne mogu dobiti adekvatnu pomoć u trenutku kada im je potrebna. Koliko mi je poznato, u zdravstvenim se ustanovama termini čekaju od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a evo i ja kao privatnica, prve slobodne termine za nove klijente imam tek na jesen, rekla nam je klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Sena Puhovski, predsjednica ZPD-a. Da stvar bude gora, psiholozi svjedoče sve težim kliničkim slikama djece i mladih s ozbiljnim mentalnim teškoćama.
– Radeći s djecom i mladima zadnjih dvadeset godina, vidim kako su kliničke slike s kojima se javljaju u sve ranijoj dobi jako ozbiljne. Javljaju nam se roditelji čija se djeca ozljeđuju, imaju suicidalne misli ili su suicid već pokušala, ne odlaze u školu, ne govore, pokazuju izrazito agresivno ponašanje prema drugima, u potpunosti se izoliraju i povlače… Sva ta ponašanja zaista zahtijevaju žurnu stručnu reakciju u vidu procjene, a onda i početak najprimjerenijeg oblika tretmana, veli Puhovski. Pritom se, dodaje, ne smije zaboraviti ni to da rad s djecom i mladima mora uključivati i rad s roditeljima, što zahtijeva dodatno vrijeme i prostor.
– Ja više ne radim u javnom sustavu, ali od svojih klijenata čujem da, čak i ako su jednom primljeni u sustav, rijetko kada u okviru njega dobiju tretman adekvatne učestalosti. To su najčešće praćenja i kontrole otprilike jednom mjesečno, ističe.

Žurno djelovanje

Žurno primiti na pregled dijete čiji je život akutno ugrožen u okviru sustava se može relativno brzo i učinkovito, osobito kad je riječ o Zagrebu, no problemi nastaju kada tom djetetu i obitelji treba kontinuiran tretman i podrška, a ona treba svakome tko ima mentalne probleme.
Mentalno zdravlje djece i mladih je sve lošije, i to ne samo zbog pandemije, već i zbog potresa i drugih okolnosti kojima su djeca i adolescenti već godinama izloženi. S druge strane, upozoravaju stručnjaci, događa se kontinuirano i kronično zanemarivanje mentalnog zdravlja, nedostatak sustavnih i sveobuhvatnih preventivnih programa, preplavljenost stručnjaka birokratskim zadacima, nedostatan broj stručnjaka u svim sustavima, od obrazovnog do socijalne skrbi i zdravstva.
– Iz ovih razloga, po mojem sudu, stručnjaci koji u sustavu rade, zajedno sa svojim učenicima, korisnicima i pacijentima, već dugo jedva drže glavu iznad vode i nikako ne mogu adekvatno odgovoriti na sve potrebe, upozorava Puhovski.
Poziva na žurno djelovanje, multisektoralno i multidisciplinarno, istinski, a ne samo deklarativno, vodeći računa o sadašnjem stanju i potrebama, ali i razmišljajući dugoročno.
– Planiranje strukturalnih promjena i programa mora se odvijati u suradnji sa stručnjacima koji rade na terenu i imaju uvid u potrebe kako vlastitih klijenata, tako i svoje, poručuje onima koji će odlučivati o mentalnoj zaštiti djece i mladih u idućem desetljeću.