Marina Škrabalo dugogodišnja je aktivistica za ljudska prava koja, među ostalim, posljednjih pet godina vodi zakladu za ljudska prava Solidarna. Proteklog tjedna, Zaklada je, zajedno s udrugom za pomoć izbjeglicama Are you Syrious? te kreativnom agencijom Bruketa&Žinić&Grey pokrenula prikupljanje hitne financijske pomoći za četrdeset izbjegličkih obitelji s azilom, čiji su članovi u pandemiji ostali bez posla, pa im prijeti beskućništvo i oduzimanje djece.

Ta akcija, zajedno s petom obljetnicom Solidarne, povod je za intervju u kojemu Marina Škrabalo upozorava na nedostatke sustava socijalne sigurnosti te na nespremnost države za egzistencijalnu krizu koja stiže nakon pandemije.

Zaklada Solidarna ove godine obilježava petu godišnjicu. Kakva su iskustva?

– Zaklada je nastala krajem 2015., u zadnji tren prije dolaska Tomislava Karamarka na vlast. Bio je to važan trenutak, jer smo se ipak uspjeli registrirati. Ovo je, dakle, naša peta operativna godina. Cilj nam je testirati drugačiji model mobilizacije građana i resursa oko zaštite ljudskih prava – model »Iz zajednice za zajednicu«. Želimo ljudska prava vratiti u zajednicu, jer su, na neki način, neprirodno izmještena, i u javnosti se percipiraju kao zadatak specijaliziranih institucija, pravosuđa i međunarodne zajednice. Među ljudima, običnim građanima – a oni su ti čija se prava krše – često ne postoji svijest da je uskraćivanje sigurnosti, stana, obrazovanja, baš kao i zdravstvene ili pravne zaštite ili pak istinite informacije o radu vlasti zapravo kršenje ljudskih prava. Naša država, koju je Ustav odredio kao socijalnu državu treba jamčiti da građani mogu zadovoljavati temeljne potrebe i ostvarivati svoje slobode, i ta su jamstva zaštita ljudskih prava.

Odozdo prema gore

Cilj nam je također dokazati da u Hrvatskoj još uvijek, ma koliko nas ukupno malo bilo, ima ljudi koji su spremni solidarno djelovati, dijeliti ideje, znanje i novac, kako bi oni koji aktivno štite ljudska prava, mogli kvalitetnije raditi, a građani dobiti podršku kada državne strukture zakažu. Zaklada je krenula tako što je 49 pojedinaca i pojedinki te šest organizacija za zaštitu ljudskih prava prikupilo početnu zakladnu imovinu od pet tisuća eura i pokrenulo novu organizaciju specijaliziranu za filantropiju i ljudska prava. U posljednje četiri i pol godine uspjeli smo prikupiti 3,5 milijuna kuna iz zajednice, od građana i našeg poslovnog sektora koji iskazuje društvenu odgovornost, poput Atlantic Grupe koja nam je pružila ruku već u samom početku ili tvrtke IKEA, koja nam je povjerila razvoj i provedbu programa Odvažna za podršku ženama u poduzetništvu. Ponosni smo na to. Osobno sam najviše ponosna na naš transgeneracijski tim, koji sidre mladi. Proveli smo niz kampanja, od kojih su neke, poput »Drugotne na sav glas« i »Nisi sama – ideš s nama« bile posebno vidljive. Solidarna, dakle, nastoji provoditi svoju teoriju društvene promjene, i to tako da se kroz prakse solidarnosti stvara i jača povjerenje, te da se energija za zaštitu ljudskih prava koncentrira na sistemskoj razini. Idemo »odozdo prema gore«, ne obrnuto. Naše su ciljane skupine branitelji i braniteljice ljudskih prava, što uključuje novinare, zviždače, aktiviste i aktivistice, te građane i građanke čija su ljudska prava skršena, i koji su u riziku potpune marginalizacije i nemogućnosti dostojanstvenog života. Dostojanstven život, uostalom, i jest razlog postojanja ljudskih prava: ljudska prava operacionalizacija su ljudskog dostojanstva.

Marina Škrabalo / Snimio Darko JELINEK

Opišite iskustva s depriviranim građanima i sa zaštitarima ljudskih prava. Do koje mjere društvo prepoznaje jedne, a do koje druge?

– Očito je da ljudi reagiraju kada im se problem jasno objasni, i kada ih se točno informira o vezi sistemske nepravde i konkretne situacije. To smo vidjeli, recimo, kroz inicijativu »Pravda za djevojčice«, akciju podrške pravu na pošteno suđenje mladoj djevojci iz okolice Zadra, u kojoj su se žene aktivirale i same. U sklopu iste inicijative upozoravali smo i da ne postoje uvjeti za procesuiranje maloljetničkih zločina, kao ni kontrola pritiska okoline i politike na pravosudne procese, što je u Hrvatskoj dugoročni problem.
Uloga je Zaklade u takvim inicijativama pomoći da građanske inicijative tehnički brže napreduju, i da se manje iscrpljuju administriranjem. Drago nam je što su nam članice Europskog gospodarskog prostora, a u prvom redu Kraljevina Norveška, iskazale povjerenje time što je i Solidarna dio konzorcija koji je na međunarodnom natječaju odabran za upravitelja petogodišnjeg Fonda za aktivno građanstvo u ukupnoj vrijednosti od 8,5 milijuna eura, a pod palicom Slagalice – Zaklade za razvoj lokalne zajednice iz Osijeka, u suradnji s udrugom SMART iz Rijeke i slovenskom krovnom organizacijom civilnog društva CNVOS koja nam je i mentor u ovom velikom pothvatu. U filantropiji je iznimno važno da se sav donirani novac prikuplja i raspodjeljuje transparentno i ciljano, a da se istodobno izbjegne birokratska klopka. Specijalizirali smo se za tu vrstu podrške, gdje nam je jako vrijedna i podrška poslovnog sektora, primjerice Erste banke. Solidarna ima rješenje za obavljanje humanitarne djelatnosti, pa se nadamo da drugima možemo pomoći da se više usmjere na sadržaj, a manje na administraciju. Vidimo, dakle, da ljudi solidarno djeluju. Primjerice, problem rodnog nasilja i nasilja u obitelji posljednjih je godina došao u središte mainstream interesa, pa je, da tako kažem, društvena dozvola za rodno nasilje i nasilje u obitelji uvelike oslabila. To je posljedica građanskog aktivističkog djelovanja. Osim zagovaračke podrške ženskim organizacijama, osnovali smo Fond »Spasi me«, kao našu podršku inicijativi »Spasi me«, želeći da iza tog velikog prosvjeda ostane nešto konkretno. Jer, financiranje skloništa za žene žrtve nasilja nije samo problem nedostatka političke volje, nego i činjenice da čak kada ta volja i postoji, svjedočimo realnoj nemogućnosti da nekoga natjerate da obavi posao koji ne želi obaviti. Problem je u modelu koji se ne želi primijeniti. Isto to vrijedi u svim sferama socijalne zaštite u Hrvatskoj.

Rezervoar solidarnosti

Možete li detaljnije objasniti tu tvrdnju?

– Sustav socijalne zaštite u ovoj zemlji apsolutno je zapušten i neosmišljen, te ugrožen međusobno neusklađenim perifernim reformama. To se već dvadeset godina vrti u krug. Moramo priznati da sustav socijalne zaštite može doći glave jako puno ljudi u ovoj zemlji. Vidimo to iz incidenata, ali je jako teško objasniti da je sustav iznutra pogrešno postavljen, kada se radi o upravljanju internim procesima, mogućnostima da institucije surađuju međusobno ili s drugim sektorima… Sve se to toliko teško mijenja. Također, novac u tom sustavu jako je loše organiziran. Uporno se zaboravlja da sustav socijalne skrbi nije isključivo državni posao, ali uvijek mora biti državna odgovornost. Dok većinu financiranja moraju činiti javna sredstva i to iz lokalnih, regionalnih nacionalnih i europskih izvora, pružatelji usluga nužno moraju biti iz različitih sektora za koje država mora propisivati standarde, kontrolirati ih i stvoriti uvjete za redovito financiranje. Problem je u tome što država ne preuzima odgovornost za nadzor i razvoj cijelog sustava, nego se bavi isključivo »svojim« pružateljima usluga. Posljedicama tog pristupa svjedočili smo u posljednje vrijeme na staračkim domovima: za pandemije se, nažalost, gotovo ponovilo ono što se dogodilo kada je siječnju ove godine kod Oroslavlja izgorio starački dom. Pogledajmo s druge strane što se sada događa u Splitu s ukidanjem financiranja udruge Anđeli koja pruža rehabilitacijske usluge djeci s poteškoćama, što je dragocjena socijalna inovacija koju su iznjedrili sami roditelji te djece, a sustav socijalne skrbi je očito tretira kao nešto sporedno što ne zaslužuje trajno i predvidljivo javno financiranje. Dakle, treba nam građanski aktivizam, treba nam suradnja u svim smjerovima i naročito nam treba država koja preuzima odgovornost za socijalnu sigurnost svih građana te uvažava i potiče stručnost, aktivizam i socijalne inovacije.

Ali, koliko shvaćam, vi držite da u društvu postoji rezervoar solidarnosti?

– Da, ogroman, bez obzira sve ideološke, političke i identitetske polarizacije koje dijele hrvatsko društvo. Solidarna pokušava pobuditi sućut, razumijevanje tuđe situacije te spremnost da se založimo za bližnje. Ne, dakle, samo skupine kojoj pripadamo, nego i onih koji su različiti od nas. Želimo ljude potaknuti da shvate kako različite društvene grupe pate od sličnih problema, i samo su naizgled nepovezane. Tako smo 2016. i 2017. sudjelovali u kampanji »Dobri domaćini«, u kojoj smo uspjeli prikupiti više od 270 tisuća kuna za mlade kreativce bez doma, organizirali smo kreativne kampove, fotografima iz Sirije nabavili kamere, uredili glazbenu učionicu i atelje… U ovoj situaciji krize, pokrenuli smo Fond 5,5 za kriznu podršku nakon potresa. Paralelno s tim, baš ovih dana, na molbu udruge Are you Syrious? podržali smo donatorsku akciju za četrdeset kućanstava izbjeglica s azilom u Hrvatskoj, čiji su nositelji ostali bez posla i prijeti im beskućništvo jer neće moći plaćati stan. Želimo prikupiti 120.000 do 15. lipnja kako bi se barem malo odgodila katastrofa dok se vlasti ne trgnu. Naime, državni sustav za integraciju ovu krizu nije predvidio, i nije joj se prilagodio, niti lokalna samouprava na ovaj problem ima odgovor, iako je i zakonski odgovorna za prevenciju beskućništva. Nitko se nije pitao što će biti s ljudima koji imaju pravo na stanarine do dvije godine, pod pretpostavkom da će se u tom razdoblju zaposliti. Što se s tim ljudima događa sada, kada gube posao jer su zaposleni posljednji, i na najmanje sigurnim radnim mjestima? U sustavu, također, nemamo ni mjere za honorarce i sezonske radnike, a to su većinom i jedine prilike za zaradu za naše nove susjede koji su u Hrvatskoj napokon pronašli mir od rata, a sada trebaju našu pomoć kako zbog krize ne bi ponovo izgubili dom.

To ste nedavno istakli na konferenciji za novinare, na kojoj je predstavljena donatorska kampanja za spomenutih četrdeset izbjegličkih obitelji.

– Da. Čini se da država nije u stanju koristiti podatke koje ima. Zahtjev svih nas trebao bi biti da država znanje koje ima iskoristi da definira i predvidi socijalne rizike i rizične skupine kojima treba prvenstvena pomoć, i to tako što će se fokusirati i na njihove uzroke i na kritične potrebe. Kako je nedavno istaknula Ana Milićević Pezelj iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, s kojim Solidarna izvrsno surađuje, u ovoj je krizi, primjerice, otpušteno deset posto više žena nego muškaraca, za razliku od financijske krize 2008., kada je situacija bila obratna. Sve su to stvari o kojima netko treba misliti. Netko treba voditi računa o tome koliko je prekarnih radnih mjesta, koliko sezonskih, koliko honorarnih čiji gubitak uopće nije uračunat u projekciju siromaštva. Što je sa studentima? Kako će se njihova sadašnja situacija odraziti na obrazovne ishode u sljedećih nekoliko godina? Na ta pitanja odgovori postoje – ako ih se želi pronaći: postoji statistika i pravila po kojima se podaci prikupljaju. Postavlja se pitanje što rade zavodi i fakulteti, i kako država sebe mobilizira u krizi. Kao što se mobilizira na proizvodnji maski i strateških resursa, isto bi se tako trebala baviti i mobilizacijom strateškog znanja koje će nam pomoći da prebrodimo krizu i istinski je prepoznamo kao priliku za reforme u smjeru socijalno osjetljivijeg društva i države koje zna učiti i inovirati u krizi. Očito je da u području socijalne skrbi, socijalne nejednakosti i zaštite ljudskih prava postoji puno prilika da se stvari organiziraju drugačije. Društvena solidarnost jedan je od pet ciljeva ove vlade na koji se premijer često poziva, ali u praksi ne vidimo apsolutno nikakvo stvaranje uvjeta da bi ta solidarnost uistinu zaživjela. Iz perspektive zakladništva, na primjer, važno je znati da je Hrvatska ima jedan od najnepovoljnijh zakonodavnih okvira za doniranje u EU – porezna olakšica u Hrvatskoj trenutno iznosi najviše dva posto, dok je u EU prosječno deset posto osnovice za porez na dobit ili dohodak. Nije bilo volje proteklih godina da se to pitanje uključi u čak dvije uzastopne izmjene poreznih zakona.

Zabrinjavajuća budućnost

S jedne strane imamo deprivirane građane, a s druge branitelje ljudskih prava i cijelu socijalnu mrežu solidarnosti, koja je također ostavljena na cjedilu.

– I prekarna je. Jako je puno toga čista improvizacija. Organizacije poput Are you Syrious?, Centra za mirovne studije te Isusovačke službe za izbjeglice koje su prva točka podrške ljudima da ne bi odmah, čim uđu u Hrvatsku, postali beskućnici, djeluju sa stotinama volontera koji djeluju privatno, vlastitim novcem, sitnim donacijama, autima, biciklima, odjećom… Sve su to organizacije koje imaju jednog do tri, najviše pet profesionalaca i nesigurne izvore financiranja. Da ne zaboravimo: nije lako organizirati stotinu volontera. Netko se time mora baviti. Volonteri ne padaju s neba. U tom smislu, cijela infrastruktura civilnog društva jako je zapuštena. Svjedočimo, nažalost, pokušajima lova u mutnom: u predizborno vrijeme svjedočimo zabrinjavajućim imenovanjima na mjesta predstavnika civilnog društva u različita tijela. Zabrinjavajući je trend da jedna te ista grupa ljudi koja kontrolira sve te resurse – primarno je to ministar Marko Pavić – imenuje svoje ljude na mjesta s kojih se kontroliraju europski fondovi, umjesto da se sadržajno bave prilagodbom programa financiranja civilnog društva, socijalnih usluga i mreže solidarnosti kako bi mogla odgovoriti na zahtjeve krize. Jer, jasno je: u pandemiji, globalno, nijedna država ne može se izvući iz problema ako ne surađuje s građanima, i ako građani ne daju vlastiti doprinos. To je neupitno. Tako je bilo u ratu, tako je bilo u ovoj zdravstvenoj krizi, a tako će nam biti i sljedeće godine, kada Hrvatsku pogodi udar galopirajuće nezaposlenosti i beskućništva.

Kako predviđate razvoj socijalne situacije nakon dva mjeseca potpune karantene?

– Predviđam da će jako puno ljudi koji formalno pripadaju srednjoj klasi, a zapravo su na samom rubu egzistencijalne nesigurnosti, propasti ispod granice siromaštva, i da će se naći u nemogućim situacijama kada se radi o vlastitoj likvidnosti. Kada uzmemo u obzir kreditno opterećenje građana, kada znamo koliko je skupo stanovati i imati krov nad glavom, kada pogledamo koliki je udio nekvalitetnih i nesigurnih radnih mjesta, možemo očekivati jako, jako velik broj ljudi koji će se naći u ozbiljnom riziku beskućništva. Zato je središnje pitanje hoće li se sada itko baviti stambenom politikom. To će se sve odraziti na sve lošije mentalno zdravlje pojedinaca, ali i na razini cijele zajednice, a time i na naš ukupni kapacitet da zajedno prebrodimo krizu. Da se razumijemo: više ne govorimo ni o kakvoj nadgradnji, nego o hrani, o krovu nad glavom, o mogućnosti školovanja djece i osnovnim higijenskim potrepštinama te o internetu, koji više nije luksuz, nego bi morao biti javno dobro i plaćati se kroz pričuvu jer bez njega više ne možemo. Znači, govorimo o bazičnim stvarima: treba nam mreža hrane, banke hrane, pučke kuhinje i socijalni dućani, kao i dobra koordinacija svega toga; treba nam mreža stambenog zbrinjavanja koja će uključiti i gradske stambene fondove, i specijalizirane smještaje za beskućnike, ali i angažman privatnog sektora. Mislim da bi gradovi trebali intervenirati i u sama tržišta nekretnina, pa onima koji su propali izgubivši iznajmljivački turistički biznis ponuditi mogućnost najamnina ili nešto slično. Modeli sigurno postoje. Moramo biti svjesni da građanima prijete bazični egzistencijalni rizici koji će mnoge šokirati te narušiti njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Zato nam treba snažno investiranje u zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici u čemu je psihološka struka već napravila velik iskorak u doba krize, no sve te programe treba sustavno financirati. Jer, to neće biti prijetnja samo nekima, kao što su u ratu bili ugroženi samo oni u ratnom području. Ovaj put na udaru su svi, sve urbane sredine, mali i veliki gradovi, svi mi. Nitko, osim bogatih, neće biti pošteđen. A ni oni, ukoliko ne iskažu solidarnost, neće biti pošteđeni prezira. Mislim, zato, da ne bi trebalo smatrati relevantnim izbornim kandidatom nikoga tko nije u stanju prepoznati ukupni razmjer i dubinu socijalnih rizika pred nama te na njih ponuditi konkretni odgovor.