Na talijanskim parlamentarnim izborima održanim prošle nedjelje stranka Braća Italije dobila je najveći broj glasova te se očekuje da će koalicija stranaka Braća Italije Giorgie Meloni, Liga Mattea Salvinija i Naprijed Italija Silvija Berlusconija činiti novu parlamentarnu većinu. Reakcije su različite, a mi smo za komentar izbornih rezultata zamolili politologa Aleksandra Musića koji će uvodno reći da ne treba dizati moralnu paniku. Jer, folklor i politička povijest su jedno, a javne politike nešto sasvim drugo.

– Ako želimo sumirati poziciju koalicije koja je osvojila najveći broj glasova, govorimo o donekle desnijoj desnici mediteranskog tipa. To je, klasifikacijski gledano, nešto glasniji nacionalni konzervativizam, a komunikacijski gledano, snažni populizam. Pridjeve »ultra«, »ekstremno« te pojam (neo)fašizma valja izbjegavati. Ne treba se dati zavarati talijanskim političkim i simboličkim folklorom nakon Drugoga svjetskoga rata. Naime, u Italiji se ne naziru iole značajne snage koje su za princip vođe, ukidanje ustavnog poretka, abortiranje demokracije, centralnoplansko gospodarstvo, otvaranje političkih zatvora i koncentracijskih logora, pa takvo etiketiranje djeluje promašeno. Ideologijski-sadržajno možemo reći da je pobjednička koalicija nacionalno konzervativna, no komunikacijski je to ipak izrazito snažan populizam. Koriste se frustracije birača kako bi se aktivirao »pravednički« bijes te hvali nacionalna zajednica ranjena mutno definiranim opasnostima poput globalizacije, eurokrata i migranata. Nudi se i ne odveć detaljizirana obnova nacionalnog ponosa te ignorira institucije obraćajući se izravno klonulom pojedincu.

Osobna kampanja

Jesu li rezultati izbora očekivani?

– Poprilično s obzirom na trendove u posljednjih godinu i pol dana. Omražena »frankenstein« koalicija prošle Vlade navukla je na sebe bijes sviju, ali je za nju najskuplji račun platila ljevica. Vidjeli smo i rast novih snaga desnije desnice, ali i paralelni pad polupotrošenih i potrošenih lica ostalih grupacija desnije desnice. Pokret pet zvjezdica imao je relativno dobru izlaznu strategiju preživljavanja, a što je sve dovelo do ovih rezultata. Ako tome dodate tradicionalno turbulentnu talijansku političku scenu, koja voli snažno kažnjavati, ali i smiono i naglo davati povjerenje akterima koji ovladaju momentumom – dobijete izborni rezultat. Vidjet ćemo što će to značiti za Italiju, jer pobjeda na frustracijama i govoru protiv birokratizma je jedno, ali biti na vlasti je drugo. Uvrijeđenost i retorika nikad nisu stvorili blagostanje ni iz čega.

Georgia Meloni nameće se kao nova premijerka?

– Ona je izgledna nova talijanska premijerka ne samo zbog rezultata nego i zbog snažne osobne percepcijske liderske legitimacije kod najširih masa, koje su srušile postojeću vlast. Relativno svježa i naoko nekompromitirana superiorna je posrnulom Salviniju i starom, ne odveć ozbiljno shvaćenom Berlusconiju. Za to se i sama pobrinula inteligentnijom osobnom kampanjom, kojom je usisala značajan dio Salvinijevih birača, ali i dio protusistemskih birača Pokreta pet zvjezdica.

Kakvu će poziciju u vlasti imati Berlusconi i njegova stranka Naprijed Italija, činilo se da je njegovo vrijeme prošlo?

– Berlusconija su njegovi politički protivnici s razlogom etiketirali kao politički korov – nešto što katkad buja, katkad se smanjuje, no čega se u konačnici nemoguće riješiti. Riječ je o političaru duboke institucionalne ukorijenjenosti, koji će novu vlast snabdijevati iskustvom, kanalima prema financijerima i specijalnim interesima te, najbitnije – kadrovima.

Prosvjedne note

Kakva su očekivanja glede pozicija nove talijanske vlasti prema EU-u i NATO-u?

– Nova talijanska vlast će i prema NATO-u i prema EU-u biti daleko blaža no što apokaliptični tonovi kojima svjedočimo ovih dana daju naslutiti. Naime, zamjeranje EU-u suzilo bi već ionako izrazito suženi gospodarski manevarski prostor Italije u područjima javnog duga, fondova i energije. Institucionalno i državno pak zamjeranje NATO-u u trenucima ruskog divljanja, i, čini se, posrtanja, u Ukrajini bi bio geopolitički pucanj u vlastitu sljepoočnicu, pogotovo u kontekstu kredibilnih optužbi za sluganstvo Putinu radi individualne materijalne koristi. To vrijedi ne samo za Salvinija nego i za Berlusconija. Berlusconi možda jest Putinov prijatelj, ili je to bio, ali je prije svega političar s nagonom za preživljavanje, unatoč retorici kojom otplaćuje osobne dugove. Predizborna vremena i »carte blanche« za bacanje frazetina i frazica su jedno, a upravljanje državom u krizi gdje svaki pogrešni korak znači možebitni bankrot i »ulicu« ipak je nešto drugo. Njemačko-francuska osovina EU-a pak u ovom osjetljivom trenutku, čini mi se, nema niti snage niti volje za »discipliniranje« Italije.

Na koji način bi se nova talijanska vlada mogla uhvatiti u koštac s talijanskim dugom koji iznosi 150 posto BDP-a?

– Ekonomska biračka baza svih triju grupacija izgledne nove vlade su ljudi koji ovise o vlastitoj ekonomskoj aktivnosti i nitko drugi im neće isplatiti plaću. To su niža srednja klasa, srednja klasa i razočarano radništvo. U tom smislu nije izgledna reforma čije bi troškove snosile navedene grupacije. Izgledniji su rezovi u nabujaloj birokraciji, državnim i javnim poduzećima te društveno-rentijerskim materijalnim pravima, biračkoj bazi različitih iteracija talijanske ljevice, od komunističke do socijaldemokratske.

Odnos prema Hrvatskoj? Župan PGŽ-a Zlatko Komadina pozvao je Vladu RH da uputi protestnu notu ako Meloni bude premijerka zbog »prethodno izrečenih stavova u kojima je zazivala pripojenje Rijeke i Istre Italiji«.

– Lamentiranje nad »izgubljenom« Istrom i Dalmacijom redovita je oprema svakog talijanskog političkog jurišnika. Ono ne služi da bi u nekoj budućnosti uistinu geopolitički proširilo Italiju, nego da bi talijanskoj naciji dalo mučeničku aureolu koja pak izborno otvara put retoričkoj mobilizaciji na emotivnom momentu nezaliječenih rana i uzdizanja k veličini. No, ta se retorika uvijek naprasno zaustavlja okončanjem izbora, preuzimanjem vlasti i, prirodom stvari, nužnošću poštovanja međunarodno priznatih državnih granica. Istovremeno, ako gledamo s pozicije hrvatskih političkih stranaka, mnoge su stranke, i desne i lijeve, mogle itekako iskoristiti takvu retoriku i poentirati na hrvatskom nacionalnom osjećaju za domaće potrebe. IDS i Komadina su pokušali, no izvedba je bila dosadnjikava i jalova te mi se čini da neće polučiti korist za njih. Birači cijene emociju i mobilizaciju, ne i prosvjedne note.