Stabilnost je dobro znana mantra Andreja Plenkovića. Istina, on je u jednom trenutku stabilnost vlastite vlade i parlamentarne većine itekako ugrozio izbacivši iz koalicije Most. No, taj je problem uspio nadvladati, parlamentarnu većinu i Vladu je stabilizirao raskolivši HNS pri čemu je nož kojim je rasparana ta stranka, do tada tradicionalno suprotstavljena HDZ-u, u ruci držao Ivan Vrdoljak.

Od tada Plenković nema nikakvih problema sa stabilnošću i svim problemima usprkos sigurno brodi prema kraju četverogodišnjeg mandata i novim izborima. Dapače, zahvaljujući Milanu Bandiću i njegovim »žetončićima« ta je većina i osnažena, ne formalno, jer »žetončići« nisu formalni dio parlamentarne većine, ali njihovi glasovi u Saboru itekako su dobrodošli HDZ-u i formaliziranoj većini, toliko da i povremene najave Milorada Pupovca o tome da razmišlja bi li istupio iz koalicije ili ne, vladajuću većinu teško da mogu ozbiljno uzdrmati.

Stranačka tvrđava 

Stabilnost ima svoju cijenu, a ta cijena sve se češće svodi na neodgovornost. Štogod da netko u Vladi napravi, kolikogod da zgriješi politički ili moralno, on(a) za to neće odgovarati i neće izgubiti funkciju. Tih je primjera neodgovornosti mnogo, oni se množe, a svi imaju bitnu zajedničku značajku. Plenkovićev HDZ funkcionira kao tvrđava. Unutar te tvrđave sukobi su mogući, ali napadne li netko izvana tu tvrđavu, kolikogod njegov napad bio utemeljen i argumentiran, tvrđava se jedinstveno brani, bez obzira na cijenu koju društvo plaća zbog te obrane. Unutar tvrđave Plenković je otvarao fronte i bio uspješan. Prije 11 mjeseci unatoč solidnom otporu i vlastite stranke iz postupka ratifikacije Istanbulske konvencije izašao je kao veliki pobjednik. Bojište unutar tvrđave otvorio je i u Ličko-senjskoj županiji, odbacio vladara tamošnjeg stranačkog feuda Darka Milinovića i prije šest dana iz tog je boja izašao kao relativni pobjednik. Problem je kada njegovi ministri nešto zgriješe, pa i toliko da se raspravlja o njihovoj ostavci. U tom slučaju tvrđava je jedinstvena, a posljedica tog jedinstva nije samo odbijanje napada izvana, nego i uspostavljanje neodgovornosti kao načina političkog djelovanja. Naprosto, kolikogod netko zgriješio, neće odgovarati.

Plenkovićev HDZ u tom pogledu neodoljivo podsjeća na 30 godina stari, veliki hit novokompovane narodne muzike. Prije 30 godina Mitar Mirić je pjevao »ne može nam ni’ko ništa/jači smo od sudbine/ mogu samo da nas mrze/oni što na ne vole«. I takav je današnji HDZ, baš kao da je slijedio naputke Mitra Mirića ispjevane u vrijeme kada je HDZ, u sumraku socijalizma i zori višestranačja, nastajao. Nitko izvan HDZ-a i njegove aktualne većine njemu ništa ne može. HDZ je dovoljno jaka tvrđava da sve napade odbija, kolikogod oni bili utemeljeni. Tako je moguće da nema nikakve odgovornosti zbog »formalnog propusta« jer je ministrica automobilom udarila djevojčicu, a automobilom nije smjela ni upravljati jer vozačku dozvolu nije produžila dvije godine i devet mjeseci. Nema nikakve odgovornosti ni zato što je propala nabavka nadzvučnih borbenih zrakoplova, iako nam je svima objavljeno da će ti zrakoplovi biti zvijezde proslave 25. obljetnice »Oluje«. Nema odgovornosti ni zato što je najavljeno ponovno uvođenje vojnog roka, a jedina posljedica te najave jest to da smo doznali mladenačku dijagnozu premijera Plenkovića.

Kao u pjesmi

Nema odgovornosti ni zbog toga što je pokojni mladić Matteo Ružić nedopustivo dugo čekao na dolazak hitne pomoći iako je imao astmu, a kako smo nakon obdukcije saznali i srčanu manu. Nema odgovornosti ni zato što se takorekuć tri godine ne raspisuje natječaj vrijedan više od 30 milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda za neprofitne medije, pa ti mediji, baš kao i ljudi koji u njima rade skapavaju. A novci su tu, osigurani su. Nema odgovornosti ni zbog toga što se već mjesecima iz usta pojedinih članova Vlade najavljuje da strateški partner za Uljanik samo što nije tu, da interes postoji iz Hrvatske, Europe, Azije, a tog strateškog partnera koji bi odgovarao i državi i brodogradilištu i Europskoj uniji i njenim propisima nikako da vidimo. Nema odgovornosti ni kada se konstatira da je to tako u braku, a u braku je tako da žena dobije batina. Odgovornosti nema ni kada visoki dužnosnik vladajuće stranke angažira policiju da za račun privatne tužbe traži novinare, baš kao što odgovornosti nema ni za dugotrajno (svakako više od jedne vlade) urušavanje sustava socijalne skrbi u kojem, procjenjuje se, nedostaje 2.000 ljudi.

Takva neodgovornost je moguća jer oni koji su na vlasti mogu kako hoće, oni mogu djelovati u skladu s načelom »može nam se«, a tako mogu djelovati jer je opozicija slaba, kilava, razmrvljena i nikakva. Nema nikoga dovoljno snažnoga s druge strane koji bi silio vlast na pristojno ponašanje. Zato si vlast može priuštiti da ju se i mrzi, kad ju se već ne voli. Međutim, ta omraza je slaba točka vlasti. Ona je posljedica sadašnje sigurnosti i uljuljkanosti u vlastitu moć, ali ona je i zalog moguće propasti. Biti jači od sudbine, uživati u tome da ih se mrzi, može se do određene granice; one koji su protiv vlasti svoditi na to da jedino što mogu jest mrziti vlast čime manifestiraju i vlastitu nemoć može se samo do određenog trenutka. A HDZ je u prošlosti naučio da tome dođe kraj. Dva puta je HDZ gubio izbore, oba puta kada je bio doživljen baš onako kako je Mitar Mirić pjevao. U prvom slučaju bilo je to 2000. godine kada je HDZ gubitak na izborima trasirao ne toliko vlastitom nesposobnošću koliko vlastitom bahatošću. U drugom slučaju to se dogodilo 2011. godine kada je put u poraz vlastite stranke prije svih trasirao Ivo Sanader (ne i jedini) uvjerenošću da njemu i financijskoj bahatosti nitko ne može stati na kraj. A biti jači od sudbine može se samo dok sudbina ne pokuca na vrata.