Bio u Rimu, a nije vidio Papu, znak je da smo nešto važno u životu propustili. Hvala Bogu, u Rimu je autor ovih redaka bio dva puta i vidio papu Franju, iz daljine, a bio je i u Trstu, na ljeto 2024. kada je Papa služio misu na zatvaranju 50. Socijalnih tjedana talijanskih katolika.

Posebice u sjećanju ostaje prvi posjet Vatikanu s vjernicima koji su s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem krenuli na hodočašće.

Tom sam prilikom i pisao i snimao za Novi list, a kako fotoreporteri koji nisu stalno akreditirani pri Vatikanu moraju s veće udaljenosti fotografirati Papu, dok su oni stalno akreditirani ipak u povoljnijem položaju i bliže Svetom Ocu, Papa mi je bio »dostupan« na daljinu kroz objektiv fotoaparata na Trgu sv. Petra. Od toga dana ostaju u sjećanju dva prizora.

Kao što je običaj, Papi je osiguranje dok je u papamobilu obilazio Trg sv. Petra, pružalo djecu na blagoslov, što je Papa posebno rado činio i što je gesta koja se rado pamti. A drugi prizor koji mi je navlastito ostao u sjećanju, a i fotografija, je ona na kojoj se papa Franjo u papamobilu približava središnjem dijelu trga i svojoj stolici na Trgu sv. Petra kako bi se obratio mnoštvu.

Jedan čovjek koji u fotoobjektivu aparata s visine izgleda tako »malen«, a opet je odgovoran za oko 1,3 milijarde katolika diljem svijeta. Možda se i u tome može pronaći ona istina koju nam Crkva tako često pripovijeda, kako valja u dobrim ljudima tražiti primjer u kojem ćemo slijediti njihove dobre navade, no na kraju dana uzdati se jedino u Boga, jer je on jedini Istina.

Lijepo je pisati hvalospjeve o onima koji više nisu s nama, pogotovo kada je riječ o čovjeku kao što je bio papa Franjo, koji nam je, posredstvom novinara i televizije, bez obzira što je bio »dalek« u Rimu, ipak bio blizak na jedan poseban način.

Njegovi iskoraci prema ljudima koji nisu katolici, dodirnuli su srca svih. Posebno ostaje u sjećanju Papin susret u rimskoj župi sv. Pavla od Križa, s dječakom Emanueleom čiji je otac preminuo. Mali Emanuele rekao je da je njegov otac bio dobar, ali da nije bio vjernik pa je pitao papu Franju je li njegov otac u Raju.

– Kako je prekrasno čuti da sin govori o svome ocu da je bio dobar. I kakvo prekrasno svjedočanstvo sina koji je naslijedio snagu svoga oca, sina koji je imao hrabrosti plakati pred svima nama. Ako je taj čovjek uspio tako odgojiti djecu, onda je istina da je bio dobar čovjek. Bog ima srce oca. A ovaj tata koji nije bio vjernik, ali je krstio svoju djecu, mislite li da će ga Bog ostaviti daleko od sebe? Ostavlja li Bog svoju djecu kada su dobra?, poručio je Papa.

Vraćajući se na »malenost«, dobro je sjetiti se i da je Papa bio samo čovjek, Božji namjesnik na Zemlji, ali čovjek, koji je i sam često tražio vjernike da se mole za njega, čime je isticao svjesnost potrebe za Božjom milosti. Njegov način ophođenja i javnog nastupanja doista je bio blag, a opet je oštro osuđivao farizejstvo i »klerikalnost« ckrvenih struktura – tražeći uvijek Crkvu i pastire koji će mirisati na stado, to će reći koji će biti bliski vjernicima, što su dobri dijelovi njegova pontifikata. No, neki njegovi potezi ostavili su dio vjernika zbunjenima.

Nisu bili bezrazložni stavovi da je »preslobodan« u pristupanju drugim religijama i vjerovanjima, sjetimo se Sinode o Amazoniji, a puno zabune izazvala je i Deklaracija »Fiduccia Suplicans« te kao da i nakon pojašnjenja koje je o njoj izdano još uvijek nije jasno može li se udijeliti blagoslov istospolnom paru. Deklaracija jasno kaže da se ne radi o vjenčanju, ali i nakon dodatnog pojašnjenja kao da nije postalo dovoljno jasno radi li se o blagoslovu para ili osobe.

Također, njegova otvorenost prema strancima koji dolaze u Europu nailazila je na kritike, no tu ipak valja biti na njegovoj strani – Papa je ipak duhovni vođa, a što može duhovni vođa do slijediti Isusa koji je sam u evanđeljima rekao »stranac bijah i primiste me«. Stoga, kao i u svakom slučaju, pa tako i kod pape Franje, valja slijediti ono što je bilo dobro, a na kraju dana pouzdati se samo u Gospodina. Kao što je zapisao prorok Jeremija: »Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje.«