RIJEKA Studija utjecaja na okoliš LNG terminala krenula je u javnu raspravu prije svega nekoliko dana, a već na samom početku dogodio se gaf vodstva LNG Hrvatska, investitora projekta, i eko udruga, kao onih koji bi trebali najoštrije secirati Studiju, tražeći za građane i prirodu najbolja moguća rješenja.

Vjeran Piršić iz Eko Kvarnera prvo je prije dva dana na konferenciji za novinare zatražio da Studija bude objavljena na internetu, prozivajući nadležne za kršenje demokratskih standarda i onemogućavanje kvalitetne javne rasprave, da bi svega sat vremena kasnije, na drugoj konferenciji za novinare, direktor LNG Hrvatske Goran Frančić najavio kako će Studija biti objavljena na web stranicama tvrtke.

U tom trenutku, cjeloviti tekst Studije i njen sažetak već su dva radna dana bili na stranicama LNG Hrvatske, kao i Ministarstva zaštite okoliša i energetike. U ovom je slučaju riječ o relativno bezazlenom gafu, odnosno propustu ekologa i uprave budućeg terminala, koji sam po sebi ne bi bio naročito vrijedan pažnje, da cijela povijest projekta terminala za ukapljeni prirodni plin u Omišlju nije obilježena gafovima, propustima, neodlučnošću, mijenjanjem stavova i odluka, izravno ili neizravno vezanih uz projekt. Takva je praksa, s godinama, dobrim dijelom nagrizla povjerenje građana u dobre namjere ili dobru volju bilo koje strane uključene u izgradnju terminala.

Podsmjeh i nevjerica

Investitori iz Katara

U igru su se svo to vrijeme uključivali političari sa svih strana, pa je za predsjednika Stjepana Mesića i potpredsjednika Vlade Radimira Čačića najavljivan dolazak investitora iz Katara, što se proteglo i do mandata Ive Josipovića na čelu države, ali za razliku od prethodnog pokušaja, kada su njemački i ostali energetski koncerni barem pokrenuli tvrtku u Hrvatskoj, ovoga puta nije se dogodilo ni to, a od petrodolara iz perzijskog zaljeva u riječki nije stigao ni cent.

Zašto dvije faze, zašto ne ostati na plutajećem terminalu, ako je on zaista tako dobro rješenje kakvim se prikazuje, nego nakon samo deset godina eksploatacije ići u gradnju kopnenog terminala, ni nakon silnih pokušaja odgovornih u LNG Hrvatska i Vladi, nikome nije jasno.

Promjena tehnologije

Naravno, usput je promijenjena i tehnologija uplinjavanja tekućeg plina, pa nam najnovija Studija takozvane dopune projekta LNG terminala uvođenjem plutajuće faze (ili tako nekako) ponovno objašnjava da je korištenje mora najbolje rješenje, te da će pothlađivanje mora i utjecaj korištenja spojeva klora za sprečavanje obraštaja na izmjenjivačima topline, naravno, biti beznačajan. Ako ništa drugo, u tom dijelu bar je jasno zašto. Zbog novca, što je priznao i direktor Adria LNG Frančić, kazavši kako je takvo rješenje ekonomski povoljnije. Ipak, teško je vjerovati Studiji, kada isti priređivač, za različite investitore, u sklopu postupaka procjene utjecaja na okoliš u jednoj te istoj državi, prvo kao najpovoljniju tehnologiju ocijeni korištenje mora, pa zatim plina, pa zatim opet mora, svaki put objašnjavajući kako će utjecaj baš te odabrane tehnologije biti neznatan.

Teško je vjerovati i u isplativost projekta, u kojemu LNG Hrvatska mora kupiti FSRU brod, što je uvjet Europske komisije za dodjelu 103 milijuna eura potpore, a da pri tom od početnih 2,6 milijarde kubičnih metara kapaciteta terminala, nije prodan niti jedan. Tek u prvom kvartalu iduće godine znat će se nešto više o tome postoji li uopće stvarni interes tržišta.

Crna točka

Interes može i nestati, a Omišljani se najviše boje da će u tom slučaju, u susjedstvu napuštene Dine, imati napušteni plutajući terminal. Uzaludna su uvjeravanja kako se to neće dogoditi, i kako je investitor obavezan ukloniti sva postrojenja po prestanku rada. Istu je obavezu imala i Dina, pa je nije ispunila. A kad već nije, obavezu uklanjanja po zakonu je trebala preuzeti država, preko Fonda za zaštitu okoliša, a troškove naplatiti prodajom imovine, odnosno zemljišta, s pravom prvenstva pred bankama koje na njega imaju hipoteke. Ni to nije učinjeno. Ne da nije učinjeno, nego je bivši ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović, s krčkim načelnicima dogovorio proglašenje Dine crnom točkom u rujnu ove godine, te izradu i provedbu plana sanacije. Dobrović je s razlazom Mosta i HDZ-a otišao s ministarske pozicije, a novi ministar Tomislav Ćorić proglasio je »polupane lončiće« i od sanacije opet ništa, unatoč jasnim zakonskim obavezama i dogovoru između ministarstva i jedinica lokalne samouprave. Bi li takvoj državi građani Omišlja i Primorsko-goranske županije trebali vjerovati? Teško.

Bi li onda trebali vjerovati barem svojoj županiji? Jednako teško, s obzirom na nonšalanciju, neodlučnost i mijenjanje stavova kako vjetar puše koje su do sad pokazali i župan Zlatko Komadina i njegovi suradnici. Sam Komadina ispočetka je bio protiv terminala, da bi postao njegov gorljivi zagovornik, a sada je zauzeo nismo ni za ni protiv stav (iako smo malo više protiv).

Suzdržana Županija

Na drugom sastanku u Zagrebu pojavila se Vahtar Jurković, koja je jedina od svih članova Povjerenstva o upućivanju Studije u javnu raspravu glasovala – suzdržano?! I to nakon što je predstavnik Općine Omišalj prethodno najavio da će glasovati protiv, a ona sama naglasila kako je interes županije jednak interesu jedinica lokalne samouprave. Na kraju je ispalo da Županija na čijem teritoriju se zahvat planira, nema mišljenje o Studiji, za razliku od svih ostalih članova Povjerenstva, koji su većinom glasova za i jednim protiv, Studiju uputili u javnu raspravu.

(Ne)transparentno

Ako ništa drugo, Studiju je barem proučilo stručno povjerenstvo, mogla bi biti kakva-takva utjeha i zalog povjerenja građana. Opet teško, jer sam rad Povjerenstva teško da bi se mogao nazvat transparentnim, s obzirom da na sjednice, primjerice, nije bio upućen poziv javnosti ni novinarima, a prisustvovali smo im samo zahvaljujući dojavama pojedinih članova o mjestu i vremenu održavanja. No ni to nije najveći problem, koliko pitanja i izjave nekih članova povjerenstva na održanim sjednicama, koja ni apsolutnom laiku ne bi pala napamet da je potrošio dvadesetak minuta vremena na pripremu za sastanak i to koristeći samo google i wikipediju. Tako se, primjerice moglo čuti pitanje ima li FSRU brod vlastiti pogon, u slučaju da se zbog bilo kakve hitnoće mora odvezati s pristaništa, ili recimo hoće li se komunalni doprinos naplatiti po kvadraturi paluba broda ?!

Gafovi, propusti i nedosljednosti sa svih razina mogli bi se nabrajati u nedogled, ali već i gore pobrojeno dovoljno je da svatko razuman shvaća zbog čega više gotovo nitko ne vjeruje u najvažnije elemente projekta – prihvatljiv utjecaj na okoliš i njegovu ekonomsku isplativost. Umjesto da se cijeli projekt ogoli do srži, te da se odgovorni sa svih razina angažiraju i dosljedno, argumentirano, jasno i uporno objasne i dokažu jedno i drugo, oni dosljedno i uporno nižu nove gafove i propuste, dodatno nagrizajući povjerenje vlastitih građana.