Otpor podjelama na etničkoj osnovi: Studija slučaja dviju zajednica koje su se oduprle diskursima rata tijekom sukoba u Jugoslaviji 1991. – 1995. – naziv je doktorskog rada dr. sc. Valentine Otmačić kojeg je itekako dobro prisjetiti se uz ovogodišnji Dan ljudskih prava.
​

Naime, riječ je o radu kroz koji autorica ukazuje na to kako i u doba rata i prevlasti mržnje postoje mogućnosti i načini za ostvarivanje mira, a svoje teze argumentira na slučaju dviju zajednica koje su se ranih devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji oduprle mržnji. Jedna od tih dviju zajednica je regija Gorski kotar u Hrvatskoj, a druga Tuzla u susjednoj Bosni i Hercegovini.
​

Na doktorski rad kojim je 2018. godine dr. sc. Valentina Otmačić doktorirala na Odsjeku za mirovne studije Sveučilišta u Bradfordu, u Velikoj Britaniji, pozornost nam je skrenula goranska mirotvorka, novinarka i publicistkinja Nada Glad koja ističe kako se zahvaljujući Samoborki Valentini, i još nekim vrijednim ljudima koji bilježe povijest, priča o Goranima koji su usred rata sačuvali mir, a o kojoj Hrvatska još nema komentara, ima vanjski odjek.

Na četiri kontinenta

Autorica te dizertacije, dr. sc. Valentina Otmačić, rado je prihvatila poziv da detaljnije pojasni ne samo taj doktorski rad, već općenito i svoj odnos prema mirotvorstvu i mirnom rješavanju sukoba.
A kako je sve počelo? Nakon završetka jezične gimnazije u Zagrebu Valentina Otmačić školovanje nastavlja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, studira francuski i španjolski jezik s književnošću. Planira biti profesorica francuskog i španjolskog jezika te položiti i magisterij. No, život je želio drugačije i okrenuo je prema jednom sasvim novom poslu i aktivnostima zahvaljujući kojima je proputovala svijet.

Valentina Otmačić, Foto Boris Scitar/VLM/PIXSELL

– Moje zanimanje za područja mira i ljudskih prava, koje se postupno prometnulo u strast prema tim temama, potječe iz vremena nasilnog raspada zemlje u kojoj sam rođena, bivše Jugoslavije. Godine 1991. kada sam u Zagrebu započela studij, u Hrvatskoj počinje rat. Moja obitelj i prijatelji, kolege i profesori, svi smo se odjednom našli u vihoru oružanog sukoba. Dramatični događaji redali su se jedan za drugim vrtoglavom brzinom. Bilo je teško razumjeti što se događa, ali nije bilo teško odlučiti što je ispravno činiti u takvim okolnostima. Ubrzo sam shvatila da se moji prioriteti moraju drastično mijenjati. Početkom 1993. godine pridružila sam se španjolskoj nevladinoj organizaciji koja je pomagala izbjeglicama i prognanicima i započela znanstveno izučavanje u područjima ljudskih prava i transformacije sukoba, putovanja koje će me povesti na četiri različita kontinenta tijekom idućih dvadeset i pet godina i rada na području dječjih i ljudskih prava, prisjeća se naša sugovornica.

Ona u Hrvatskoj te poslove obavlja do 2000. godine, otada kreće s međunarodnom karijerom, najprije u Tanzaniji i Burundiji gdje je suočena s izbjegličkom problematikom. Slijedi rad u Libanonu s mladim Libanoncima i Palestincima, zatim u Kolumbiji s raseljenima u tamošnjim sukobima. Godine 2010. vraća se u Hrvatsku i zapošljava u Amnesty Internationalu, a od 2014. je u UNICEF-u Hrvatske. Magistarski rad obranila je na Universidad Oberta de Catalunya u Barceloni, a doktorat će steći 2018. godine na Mirovnim studijima Sveučilišta nedaleko Londona.

Libanon otvorio oči

– Inicijalna ideja o istraživanju »oaza mira« u ratu na tlu bivše Jugoslavije rodila se zapravo u Libanonu. U toj sam zemlji živjela i radila nekoliko godina, te se u nju redovno vraćam i smatram je svojim drugim domom. Tijekom jednog od bezbrojnih i beskonačnih razgovora sa svojom bliskom prijateljicom Monom, u dnevnom boravku njezinog stana u četvrti Ein-el-Mreisse u središtu Beiruta, Mona je spomenula da u toj istoj zgradi četverokatnici žive stanari, i njeni dobri poznanici, koji su vjerski šijiti, suniti, kršćani i druzi. Zaintrigirana takvom vjerskom raznolikošću, upitala sam Monu kakva je bila vjerska struktura stanara tijekom rata u Libanonu, tog dvadeset i pet godina dugog oružanog sukoba koji su obilježile međuetničke (ili, kako se tamo zovu sectarian, tj. »sektaške« ili vjerske) podjele i zločini. Iznenadila sam se kad mi je Mona odgovorila da je vjerska struktura stanara tada bila – potpuno ista. Objasnila mi je i da se u većem dijelu četvrti Ein-el-Mreisse građani nisu podijelili po etničkoj, odnosno vjerskoj osnovi, čak štoviše, da su se cijelo vrijeme tog dugog i teškog razdoblja međusobno podržavali i štitili od nasilja!

To saznanje je zagolicalo moju znatiželju i otvorilo mi novu i uzbudljivu stranicu u mom životu. Dok sam se dotad, kao i većina drugih istraživača i praktičara, uglavnom fokusirala na učinke ratova i nasilja te na podršku njihovim žrtvama, ova spoznaja – da je postojalo cijelo jedno područje Beiruta koje se oduprlo podjelama na vjerskoj osnovi, unatoč tome što je u ostatku zemlje nasilje bilo sveprisutno, utemeljeno (zapravo: opravdavano) kolektivnim identitetom – doimalo se otkrićem vrijednim daljnjeg istraživanja.

Mona mi je rado organizirala neformalne razgovore sa stanarima iz te zgrade i drugim stanovnicima četvrti Ein el Mreisse, koji su mi otvorili oči u dotad jedan meni potpuno novi svijet – čudesan svijet očuvane humanosti, građanske hrabrosti, prkosa naspram podjela, međuvjerske potpore, alternativa etničkim i vjerskim skupinama i identitetima. Jedan sasvim novi univerzum narativa, iskustava i lekcija koji imaju potencijala da pomognu odnjegovati nenasilnu transformaciju sukoba u brojnim drugim mjestima diljem svijeta, govori Valentina Otmačić. ​
Nakon toga, krenula je u potragu za sličnim zajednicama u svojoj zemlji, Hrvatskoj, kao i u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Potraga za oazama
u Hrvatskoj i BiH

– Te su dvije zemlje bile snažno pogođene nasiljem tijekom raspada Jugoslavije, koje je, baš kao i nasilje u Libanonu, dobilo etiketu »etničkog« ili »vjerskog«, dakle utemeljenog na kolektivnom identitetu. Pa ipak dvije veće zajednice oduprle su se diskursima rata i uspjele očuvati međuetnički lokalni mir tijekom cijelog trajanja rata. Radi se o građanima Gorskog kotara i Tuzle koji su »imali hrabrosti da ne mrze« i koji su tu hrabrost dokazali na djelu, kaže naša sugovornica, te nastavlja:
– Unatoč sveopćem nasilju i obeshrabrujućem okruženju, u Gorskom kotaru i u Tuzli, očuvani su međuetnički suživot i suradnja. Gorski kotar je planinska regija u zapadnoj Hrvatskoj s oko 22.000 stanovnika koji žive u tri grada i šest općina s raštrkanim naseljima. Stanovništvo čine etnički Hrvati te etnički Srbi.

Tuzla je grad u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini i ima oko 130.000 stanovnika, etničkih Bošnjaka (Muslimana), Srba i Hrvata. U tim oazama mira različite etničke skupne nisu samo ostale živjeti zajedno tijekom cijelog rata, nego su se često i međusobno štitile i podržavale, ponekad u izuzetno teškim okolnostima. Moji pokušaji da iz postojeće literature naučim nešto više o očuvanom miru u ovim zajednicama bili su neuspješni jer, na moju veliku žalost, ove hvalevrijedne iznimke nisu baš privukle pažnju javnosti.

Kad izučavaju sukobe u kojima se identiteti koriste u političke svrhe, istraživači različitih disciplina se najčešće usredotoče na izučavanje međuetničkog nasilja, dok slučajevi otpora takvom nasilju te primjeri međuetničkog suživota i suradnje, poput ovih u središtu njenog istraživanja, obično ostaju zanemareni. To znači da naše znanje i razumijevanje događaja iz prošlosti ostaje ograničeno na određeni broj diskursa i praksi, najčešće onih koji su bili najmoćniji, dominantni i nasilni, dok alternativni diskursi i prakse (ili protudiskursi i protuprakse) ostaju marginalizirani i zanemareni. Ova je studija pokušaj da se taj jaz u znanju premosti i tako dade doprinos znanju identifikacijom i ispitivanjem narativa dviju zajednica čija iskustva pridonose kompleksnosti razumijevanja događaja koji su se zbili tijekom rata i koji dovode u pitanje neke od »poopćenih istina« o ratu u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, govori dr. sc. Otmačić.

Iskustva s terena

Terenski rad u zajednicama Gorskog kotara i Tuzle, kaže nam, pamti po udivljenju prema tamošnjim ljudima koji su pored svega ostajali prijatelji raznolikosti, mudri protivnici nasilja, pametni stratezi koji se usude misliti i djelovati protiv struje, te nevjerojatno inspirativni građani.

– Od srca sam zahvalna svim ljudima u Gorskom kotaru i u Tuzli koji su prihvaćali razgovore sa mnom kako bi podijelili svoja iskustva iz ratnih vremena. No, moji kontakti sa zajednicama u Gorskom kotaru i Tuzli ne bi bili mogući bez podrške nekolicine ljudi kojima sam duboko zahvalna. Tu su moje drage prijateljice Sanda Kreitmeyer i Nejira Nalić koje su me uvele u tuzlansko društvo i pritom mi cijelim putem bile domaćini, vodiči i dragocjene sugovornice.

U Gorskom kotaru imala sam tu sreću da upoznam Nadu Glad, koja mi je postala bliska suputnica na putu kroz planine i doline otpora etničkim podjelama goranske regije. Prerana smrt našeg prijatelja Josipa Horvata zatekla nas je na tom putu. Ovo istraživanje svojevrsni je hommage Josipu, jer uključuje i nadograđuje brojne od njegovih briljantnih ideja i uvida. U Tuzli je ključni čovjek mira bio gradonačelnik Selim Bešlagić. On je »znao put«. Njegove poruke građanima Tuzle, ne samo da su imale mobilizirajući karakter za suprotstavljanje najtežim iskušenjima, već i ono mnogo značajnije – zračile su vjerom u savladivost nemogućeg, citira iz Bešlagićeve knjige »Grad i čovjek« dr. sc. Otmačić.

Ove je jeseni dr. sc. Valentina Otmačić podijelila vlastito iskustvo spoznaja o ratu i miru 1991./1995. na tlu Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Isplanirala je susret u Jasenku, mjestu do kojeg je na početku Domovinskog rata od Mrkoplja i natrag kilometrima pješačio zaobilazeći postavljene dvije barikade pokojni prof. Franjo Starčević. Tu je, govori nam Nada Glad, u seoskoj sredini, koja nije postala skijaško središte Hrvatske, u turističkoj kući Integral hotela Bjelolasica Ogulin, Nejiri Nalić McCarrik i njenom suprugu Paulu te Nadi Glad, predstavila sadržaj i poruku dizertacije koja svjedoči o otporu podjelama na etničkoj osnovi u Gorskom kotaru i Tuzli.

– Pridonoseći kompleksnosti kolektivnih sjećanja, iznošenjem na svjetlo dana ovih vrlo konkretnih iskustava međuetničke suradnje, nadam se da ću u konačnici također pridonijeti i smanjivanju rizika od budućeg nasilja na ovom teritoriju i drugdje, ističe dr. Valentina Otmačić.