Tko pjeva, zlo ne misli. Eto što čovjeku padne na pamet kad se prošeće od Kaptola do Nove Vesi, pa zakorači u Prodavaonicu kruha i peciva na broju 70. Da sad kroz vrata uđe gospon Fulir, zamoli perec te se pritom šarmerski ispod brka nasmiješi gospođi Silviji Trajković ili njenoj kćeri Editi, ne bi bilo nikakvo čudo, baš kao što ne bi bilo čudo da ga gospodin Miroslav Trajković, Silvijin suprug, Editin otac i vlasnik pekarnice, prijekorno pogleda ispod naočala.

U Prodavaonici kruha i peciva Miroslava Trajkovića vrijeme kao da je stalo, na onaj neki savršeno dobar način, makar krušna peć, ona najstarija u Zagrebu, tu praktički ne staje nikada. Zapravo i nije ona stala od 1925. godine, kada je Miroslavov djed Milan otvorio pekarnicu, ali će stati, na žalost, vrlo skoro, s prvim siječnja 2023. Ugasit će se peć posve jer se kultna zagrebačka pekarnica zatvara.

Od prvog siječnja tu se više neće po obiteljskoj recepturi peći kruh miješani raženi i kukuruzni, ni kifle, pletenice, žemlje, puže, ni štangice sa sezamom, ni pereci, ni koktel peciva. Poslije 50 godina staža stat će Miroslav. Stat će jer je, kako kaže, 50 godina biti pekar puno i previše, ali stat će peći i zato jer ovo naše društvo ne zna što bi s poduzetništvom, tim više ako je ono na mali milijun načina istinsko kulturno dobro.

Po mrklom mraku

Da bi se Miroslava Trajkovića ulovilo u akciji, valja se ustati po mrklom mraku. Prodavaonica još ne radi, ali se zato vrata do, u radionici na broju 68, radi sve u šesnaest.

– U što smo mi ovo upali? Što se tu upravo sada događa? – pitamo Miroslava hvatajući ga po pekari kojom jezdi s tijestom u rukama, baš kao da mu i nije više od 70 godina.

– Pa, ništa. Radimo proizvodnju, peciva, kruh, perece…- jednostavno će Miroslav.

Dan mu je, a tako je svaki dan osim nedjelje, počeo buđenjem u tri ujutro.

– I obrijati se stignete – primjećujemo.

– Mora se. Takav je posao -– na to će on.

Nekada se, kaže, radilo cijelu noć. Sada je to skratio.

Foto Josip Mišković

– Manja je potražnja, manje kupaca ima i to vam je, jedno s drugim, tak – veli Miroslav.

Dok priča, ne prestaje oblikovati kifle te ih slagati na plehove koje će koji minut kasnije gurnuti u duboku i vrelu peć. Nego, potražnja… Pitamo kad je bilo najbolje, kad je tržište tražilo ponajviše kruha?

– Kad su ljudi radili, kad je Astra radila – kaže Miroslav.

Za tvornicu cipela Astra neće mladost ni znati, pa im evo tek podatak koji kaže: Godine 1978. u Astri je bilo 3.100 zaposlenih, a proizvodilo se 2,3 milijuna pari kožne obuće na godinu, od čega se 1,1 milijun pari izvozio u zemlje Europe i u SAD.

– Bila je tvornica Astra na Kaptolu i cijeli kvart vam je tu radio. A sada kvart izumire, mladeži više nema, samo starci i to je to – kaže Miroslav.

– Ma isto se nekako čini šteta da bar sto godina postojanja niste dočekali – naglas razmišljamo.

– Tako je moralo biti. Imam 50 godina staža i sad mi je dosta. Nemam više snage i to vam je to – iskreno će Miroslav.

Rok trajanja

Leti on do peći, najstarije peći u gradu Zagrebu, od 9.500 cigli zidane. Jest, tehnika ide naprijed, ali ova, primjećujemo onako laički, daje bolji kruh.

– Bolji, da – slaže se Miroslav.

Lako je laiku i zaključiti da bi, da živi gdje drugdje, Miroslava i njegov obrt čuvali poput kakve vrijedne baštine.

– Sve ima svoje vrijeme, rok trajanja – na to će Miroslav.

Korona i potres tu su također odigrali svoje.

– A i ljudi su se promijenili, pola toga se iz Zagreba iselilo – rezimira Miroslav.

Dok priča, ne staje raditi. Iz peći vadi pecivo pa ga škropi vodom da dobije sjaj.

– Tu kod peći nema stajanja, morate brzo raditi da bi to bilo kak treba – ističe Miroslav.

Pitamo ga koliko će to kifli danas na police. Kaže, koliko treba.

-Jedan dan više, drugi manje, kako koji dan – jednostavno će on.

U taj čas vrata pogona otvara njegova Silvija. Nasmijana, sređena, baš kao da vani još uvijek nije više mraka nego jutarnjeg svjetla. Prije nego što u 15 do 8 otvori vrata prodavaonice, popit će kavu sa svojim prijateljicama. Ritual je to dugogodišnji koji Silvija ne popušta. To su, kaže, ljudi koji su imali obrt na Novoj Vesi kao i oni, to su Darko i Štefica, Andreica…

Foto Josip Mišković

– Miroslav se budi prvi, zar ne, u tri – provjeravamo.

– Tako je, on je prvi – kaže Silvija.

– A vi? – pitamo.

– Ja sam, evo, skuhala ručak – smije se Silvija.

– Već!? Pa kad vi idete leć’, vi svi skupa – u čudu smo.

– Kako kada, u devet, deset… – smješka se Silvija.

I pokora, i milost

Odleti gospođa Silvija na kavu, a mi se vraćamo, štono bi se reklo, temeljnoj proizvodnji. Uz Miroslava tijesto mijesi Tomislav, a tu je i Dragutin koji je u ovoj pekari, kaže, rođen!

– Rođen!?

– Rođen. Ja sam najmlađi sin, Miroslavov brat – iznenadi nas Dragutin.

Miroslav je kao najstariji naslijedio pekaru i cijeli život je u njoj. Dragutin je radio štošta, a onda su ga vremena takva kakva jesu i mirovina takva kakva je, vratili tijestu. Biti pekar je, primjećujemo, i pokora i milost.

– K’o i mornar na brodu – dobacuje Tomislav.

– Nije jednostavno – slaže se i Dragutin.

Nego, Miroslav je naslijedio pekarnicu, a mi čitali da je zapravo više volio nogomet.

– Ne, ja sam više volio nogomet. Ja sam igrao nogomet i mogu se pohvaliti da sam najniži golman u povijesti Dinama – ponosno će Dragutin.

Sa svojih 170 centimetara branio je onomad al pari generacijskom kolegi vrataru Marijanu Vlaku. Još mu je bolja karijera bila ona hokejaška, pogotovo kad je Bosna iz Sarajeva odlučila ući u prvu ligu pa je dovela sebi jedno pet zagrebačkih hokejaša. Uglavnom, odvede nas priča na tren sportu, sve tamo negdje do ugodne činjenice da i dva navijača Dinama hvale Marka Livaju. A gdje će mlađi Tomislav kad se pekarnica zatvori?

– Idem u penziju – smije se Tomislav.

Nema tu puno prostora za razgovor jer ples, a to jest ono što ova trojka radi po radionici, jednostavno ne staje. Tu se bez riječi zna kad je kome velikom pekarskom lopatom gurnuti tijesto u peć, kad je zamijesiti pecivo, kad je dodati gajbe i košare…

– Pa vi ste poput plesača u savršenoj koreografiji – kazujemo na glas.

– Jedno drugo treba. Nema tu čekanja i stajanja – kratko će Miroslav.

Koji minut šutimo, puštamo da se igra igra. Čuje se samo peć, njeno konstantno brundanje, pribor koji zvecka, klapa u pravilnom ritmu. Miroslav baca u peć pleh za plehom. Čini se da kraja tome nema.

– Pa koliko samo proguta ta peć!? – u čudu smo.

– Dosta, pet »kvadrata« ima – uči Miroslav.

K’o i cement

Pet »kvadrata« svaka, a tri su. Pet »kvadrata«! Zavedeni žestokim ritmom i ubježbanim radnjama ni primijetili nismo koliko smo neprikladno odjeveni za bivstvovanje uz peć. Momci svi u kratkim hlačama i bijelim majicama, a mi ni veste nismo skinuli, još. Miroslav se posve preslio uz peć. Evo ga kako tekućom soli prelijeva kifle. A onda je opet puni onako nezasitnu.

Foto Josip Mišković

– I tako 50 godina!? – velimo.

– Više od 50 – kaže.

-Pa boli li vas što, ruke, leđa – pitamo

– Pa kak ne bi bolilo – odgovara Miroslav.

Prešlo je preko tih ruku svega, pamti se kojekakva kilaža, recimo one vreće brašna teške 80 kila što ih je trebalo dizati.

– Nijedna vreća nije bila manja od 80 kila, k’o i cement – kaže Miroslav.

Pade nam na pamet pitati i je li se štogod povećala prodaja otkad se pročulo da s početkom godine zatvara kultnu pekarnicu.

– To ne znam. To vam je tri dana panike i onda sve normalno. Došli su ljudi koji nikad ne dođu. Dođu i onda kaj vide, kupe i više ne dođu. Svaka čast starim kupcima, starim mušterijama, njim kapa dolje – ističe Miroslav.

Ljudi su se, kaže, jednostavno razišli, ostarjeli. A do 80. godine ulicom bi preko osamdesetero djece trčalo. Kaže Miroslav da si na prste jedne ruke mogao nabrojiti kuće u kojima je bilo manje od pet, šest djece.

– Kvart izumire. Ne kvart, nego cijeli Zagreb je izumro. Ako se poslije potresa odselilo 30.000 ljudi, kako oni tumače, onda nemamo kaj govoriti – konstatira Miroslav.

Uf, ne zvuči dobro, a jest tako. Trudimo se skrenuti priču u mrvu romantičnije vode, pa recimo doznati s koliko godina je Miroslav zapravo krenuo s pekarstvom.

– Pa ja mislim kada sam prohodao. To vam je kad smo stanovali iznad. Kad ste uz radionicu vezani, onda vam je to tako – priča Miroslav.

Nije tu neke dvojbe ni moglo biti, on je jednostavno bio za pekara. Ili, kako kaže, tako to bude kada imate zanat, obrt u kompletu sa stanom. Ako je nekih drugih želja u njega i bilo, bilo je to davno u mladosti pa i nije za spominjat. Nego, u Miroslava supruga, kći. Tu onom pitanju iz pjesme »da sam pekar, što bi ti«, i nema mjesta. Ima očito u pekara života. A danas, tko bi se danas udao za pekara!?

– Onaj tko je spreman žrtvovati se. Netko misli da je biti pakar samo tak. Sve bi ja njih stavio uz peć – što u šali, što u zbilji će Miroslav.

Teško jest, ali bome bogovski miriše. Kao da misli čitaju, momci nas nutkaju vrućim pecivom. Pecivo ravno iz peći, starinsko, prhko, podatno, puno, taman da priča stotinu jezika, da je blagoglagoljivije od Proustova kolačića. A ‘samo’ brašno, voda i sol.

– I germa – ispravlja Miroslav.

– I receptura obiteljska – utvrđujemo gradivo.

– Oduvijek. To što ovi izmisle kojekakvu vrstu kruha, to su vam sve, kako se kaže, dodaci – ne dvoji Miroslav.

Majstor pekar

Reći će Miroslav kako su u Novoj Vesi samo do 1948. godine radile četiri pekarnice. A onda se sve to, kako kaže, nakon 48. razjedinilo.

– Kad sam 1982. godine preuzeo od mame obrt, ja sam bio jedini privatni pekar u centru grada. Sve se mijenja – veli.

U njegovoj generaciji njih trojica su se školovala za majstora pekara. Zajedno su u razred išli s frizerima, staklarima, brijačima. Reklo bi se, sve profesije koje pomalo nestaju. Jer, prije je bilo puno obrtnika, a danas ih se da na prste nabrojati.

– I niste neki fan od ovih novih, modernih pekarnica – primjećujemo.

– Ne. Pekar je pekar, a ako si svaštar, onda si svaštar. Kad sam ja išao u školu, bile su tri struke: pekar, slastičar i buregdžija. Vi niste mogli u pekeri kupiti burek ili kolač, a kamo li da ste u pekarnici mogli popit’ kavu. Bile su tri struke i gotovo – naglašava Miroslav.

Uz burek je vezana i velika njegova žal. Otac mu je, naime, bio veliki majstor od bureka, ali umro je rano, kada je Miroslavu bilo 13 godina, tako da nije tu vještinu od oca naučio. Zato pamti kako je tijesto letjelo do stropa kad ga je otac razvlačio. Miroslav je zato zaradio nadimak koji je ujedno i sjajna reklama njegova zaštitnog proizvoda – pereca! Miroslav Trajković Perec. Okrugljak i čaga, Šalata i klizanje, Oktogon i perec prije i poslije kinopredstava… Svuda je perec vozio. Nego, tko će kod kuće peći kruh kad ode u mirovinu!?

– Bumo kupovali. A kaj!? Ne isplati se doma kruh peći. Ako je brašno u dućanu 9 kuna, dok ga ispečem, košta 20 kuna – računa Miroslav.

Evo su na red za pečenje došle i kifle koje, bome, izgledaju daleko veće od standardnih. U njoj je ni manje ni više nego 40 dekagrama! Jasno biva nama da za biti pekar ipak treba imati talenta.

Josip Mišković

– Treba talenta i treba znati. Nema tu mile-lale. Sve je brzina, u svim pekarama, ne samo kod nas. Tjera vas peć, tjera vas tijesto, tjera vas sve – pojašnjava Miroslav.

– I što onda, u najkraćem, treba imati dobar pekar, koje odlike? – pitamo.

– Iskustvo, znanje, volje. Sve to ide jedno s drugim – ističe Miroslav.

Pitamo ga je li bilo teško učiti se poslu uz oca? Da nije bio strog? Da nije i on sam bio strog kad je znanje prenosio svojoj kćeri? Nije to strogoća, reći će Miroslav, a onda će reći i da bi sve bilo drukčije da je njegova kći, poput njega, tu nad pekarnicom i radionicom stanovala. Pa nas opet nutka pecivima dok puni peć drvima, bukvom i hrastom, da je temperatura 210, 220 stupnjeva. Specifičnost ove peći je i ta da joj mjesec dana treba da se ohladi. Mjesečno troši 12 metara drva, pa ako se zna da je u trgovačkom centru metar i do 1000 kuna, eto vam troška.

Gašenje tradicije

Zadnje plehove s tijestom Miroslav ostavlja Tomislavu na skrb. On će se presvući, pa poći na kavu, ritualnu jutarnju, ukoliko već ne bude vrijeme za dostavu.

– Znači, od 1. siječnja gotovo – ponavljamo, baš kao da se nadamo da će ovaj put odgovor biti drukčiji.

– Gotovo, gotovo. Odgađao sam, odgađao, ali 50 godina staža….- govori Miroslav.

Na pitanje što će mu falit’ kad ode s Nove Vesi u Novi Zagreb, kao iz topa priznaje: »Falit će mi posao.«

– Treba se naviknuti mirovati, na drukčiji život. Imali ste rutinu uhodanog posla, a sad kad sve to naglo prerežete, morate biti jako oprezni, i za sebe i za zdravlje. Trebat će naka aktivnost, neka zanimacija, ili bicikl, ili šetanje s pesom, jer kad se zatvoriš u četiri zida, onda je gotovo –- rezonira ispravno Miroslav.

Uhodat će se on, ne treba sumnjati. Što se pak poduzetništva u nas tiče, on je svoje, kako kaže, odradio. Dok pričamo, prvi kupci navraćaju u Prodavaonicu kruha i peciva, pa iz nje izlaze nasmijani. On ode dostavlajati peciva i kruhove, a mi u prodavaonicu. Gospođa Silvija gotovo da svaku mušteriju pozna, za svaku zna što kupuje. Ne čudi onda da kaže kako će joj nakon svega ponajviše nedostajati prekrasan krug ljudi.

– Oni su nas održali, oni koji su svaki dan ovdje dolazili, bili vjerni, mame, tate, djeca, unuci. A i morate voljeti to što radite. Raditi s ljudima bila je prekrasna priča. Najviše mi je žao zbog njih. Ali, sve su se tradicije ukinule, pa će tako i ova – veli Silvija.

Evo pecivo kupuje i Ljiljana. Kaže, kruh je stvarno poseban i da joj posao dozvoljava, dolazila bi svaki dan.

– Žao mi je jako što se pekarnica zatvara. Nigdje drugdje više ne možeš dobiti ovakvu uslugu i ovakvu kvalitetu – kaže Ljiljana.

E da, u malo kvadrata Prodavanice kruha i peciva stalo je puno uspomena. I zato je, nadovezuje se Silvija, tako kako je. Te dodaje: »I kak svi, tak i mi.«

– A je li čovjek uistinu može biti dobar k’o kruh!? – pitamo je.

– Može! Može i treba biti. Jer, ako je sebi dobar, dobar je i drugima i bit’ će mu bolje u životu. Samo, toga je danas jako malo, na žalost – kaže Silvija dok stoji za pultom pekarnice, a zapravo kuće od dobroga.

Spuštamo se s Nove Vesi put Trga bana Jelačića. Na zaslonu mobitela aplikacija pita »sviđa li nam se Pprodavaonica kruha i peciva«, jer ne zna Google da je kraj i da će tu niknuti tko zna kakva građevina. Google pita, a nama pred očima devetogodišnjak što na triciklu vozi perece put Glavnog kolodvora. Pa ti to ne voli, i ajde da ti ne bude žao!

Odojak iz krušne peći

Odojak ispečen u krušnoj peći! Tko nije probao, ne zna o kakvom se čudu radi. Nekad bi se za blagdana u peći na Novoj Vesi ispeklo njih da im se ni broja ne zna. I danas se peku kad ih ljudi donesu, ali i toga je sve manje i manje.

Nakupi se u 50 godina i anegdota. Sjetila su se braća one kad su prijatelju umjesto šunke u kruhu ispekli komad drveta a la šunka. Bilo je to, kazat će Miroslav, vrijeme kad su ljudi bili veseliji.

-Svi su radili, svi su bili zadovoljni. Nikakav problem nije bio poslije posla sjesti u auto i u Trst na kavu. Popiješ kavu, kupiš prašak za veš i vratiš se natrag. A odite sad u Trst na kavu!? – priča Miroslav.

Drukčije se, smatra on, gledalo na život.

Josip Mišković

– Ako si se zaposlio u dobroj firmi, za pet godina si dobio stan, bio si siguran za posao. Ne k’o danas –- ističe Miroslav.

Tu negdje, garant, leži i razlog zbog čega se odojci sve manje peku.

Ljubavna priča duga cijelu vječnost

Miroslav i Silvija. Silvija je Trnjanka, pa se logično čini pitati gdje su se samo upoznali njih dvoje?

– Upoznali smo se kada je Miro počeo dolaziti u dućan u Držićevu ulicu gdje je radila moja majka. Tu smo se upoznali, a kad smo se selili u Novi Zagreb, on nas je selio preko starog crvenog mosta. U stvari, znam ga od svoje 13. godine. To je cijela vječnost, haha. Prekrasna priča – sa smiješkom će Silvija.

Je li ikada požalila što je s pekarom, što živi posve drugim ritmom od ostalog svijeta.

– Ne! Navikla sam se. Ako vam je do nekog stalo i ako ga volite, ništa nije teško, bez obzira na sve uspone i padove što ih život nosi – kaže Silvija.

Zato je i njen odgovor na pitanje koje vrijeme je bilo najbolje za živjeti, zapravo očekivan.

– Uvijek je lijepo. Ako si to tako posložiš u glavi, uvijek je lijepo – mudro će i iskreno Silvija.