Naš je uspjeh u jednoj mjeri nastao na bazi naše tradicije, naše je poslovanje izraslo iz dubokih korijena običaja koji vladaju na najširem području Buzeštine u kojoj je jedno od najintrigantnijih mjesta upravo Hum. Najmanji grad na svijetu imao je golemu ulogu u povijesti i posebno kulturi našeg zavičaja pa je na neki način naš dug vratiti mu na, po našem mišljenju, najljepši način – muzejem njegovog kulturnog, zanatskog, ukratko običajnog razvoja.

Razmišljanje je to Daše i Mišela Sirotića, skladnog bračnog para koji stoji iza ne nacionalnog, nego kontinentalnog uspjeha Aure, jedinstvene istarske destilerije čije je središte proizvodnje smješteno u Buzetu. U Hum Aura već dulje od desetljeća ima svoju trgovinu, a prije nekoliko mjeseci Daši i Mišelu je uspjelo realizirati dugogodišnju želju kupnje veće kuće u središtu Huma u koju će smjestiti – muzej! I dok drugi u takve objekte pozicioniraju specifične hotele, ili B&B sadržaje, njihova je želja za otvaranjem muzeja uglavnom izazivala čuđenje, kod nekih čak i zabrinutost za njihov poslovni instinkt. Koji inače funkcionira fantastično. Jer, za Boga miloga, gdje muzej kada takve ustanove jedva uspijevaju financirati država i jedinice lokalne samouprave i to obilatim iznosima koji se izvlače iz proračunskih sredstava. Štoviše, mnogi bi ih radije zatvorili nego što ih žele držati otvorenima. Dođemo li u zonu privatne poslovne inicijative, pa uistinu se skoro nemoguće sjetiti ikog tko bi imao želju uložiti nemala sredstva u osnivanje muzeja kad stalno svjedočimo »svakodnevnoj jadikovki« o teškoćama poslovanja koje ističu njihovi zaposlenici.

– Morate znati da je lani, jer ova je godina po svemu atipična i ne možemo ju uzimati za bilo kakav uzorak, Hum zabilježio 55 tisuća posjetitelja. Skoro su svi obišli naš prodajni prostor, a u razgovorima s njima osjetili smo potrebu, pa i čuđenje, što se u ne Humu nalazi muzej putem kojeg bi dobili bolji uvid u život ovog prostora kroz prohujala stoljeća, pojasnila nam je Daša Sirotić.

Humski uspjesi

Razmišljanje te mlade i vrlo uspješne obitelji išlo je u smjeru osmišljavanja muzeja koji će na povezanom prostoru pokazati funkcioniranje gradića s Buzeštine u kojem će se prikazati njegovo zanatstvo, obrtništvo, trgovanje, uslužne djelatnosti, ali i društveni život poput škole. Prostora u kojem će se izmiješati najmodernije digitalne tehnologije putem kojih će se na nekoliko jezika plasirati informacije o razvoju Huma, s najstarijom tradicijom. Sve bi se to iskazalo putem originalnog namještaja i jednakih takvih alata, a u čitavu će se muzejsku priču uključiti i pojedine interaktivne zanimljivosti.

Kuća koju su kupili nalazi se u središnjem bloku, nizu kamenih i međusobno spojenih objekata, tipičnog za istarsko graditeljstvo 18. stoljeća kad je u središnjoj Istri i nastao velik broj sela. Hum je dakako mnogo stariji, no prostor u koji će useliti muzej ima oko tri stotine godina.
Obilazimo prostor čija je površina oko 300 četvornih metara. Prelazimo iz sobe u sobu. Iako takve stare građevine znaju izazivati velike probleme u adaptaciji, ova je iznimno očuvana. Podne daske su originalne, neravne ali zdrave. Slično se može opisati i zidove, kvalitetno obojane prije niza desetljeća, po prilici pedesetih godina prošlog stoljeća kad je tu zgradu zadesila tužna sudbina čitave Humštine – pošast iseljavanja. Hum je danas mjesto s tridesetak stanovnika, nakon 28 godina dobilo je i prvašicu Anju Merlak čija obitelj vlasnik nadaleko poznate Humske konobe, ali prije četrdesetak godina, kad je došlo do značajnije obnove Huma i njegovih običaja, primjerice izbora »župana na leto dan«, bilo ih je dvostruko manje. Srećom, asfaltiranje prometnice, otvaranje konobe kao i kasnija izgradnja Aleje glagoljaša autora Želimira Janeša polako su počeli preokretati krajnje negativni tijek humske povijesti.

– Iako nismo ni na koji način, primjerice podrijetlom, bili povezani s Humom, oduvijek je budio naše velike simpatije. Pa su tako moji roditelji svojedobno u dijelu zgrade u kojoj se danas nalazi Aura najprije bili otvorili galeriju. Istina, oduvijek su se u njoj prodavali i »jestivi suveniri«. Poslovanje se mijenjalo, širilo, i svih je ovih godina bilo uspješno. Štoviše, humski uspjesi su dali poticaja za otvaranje niza naših trgovina kojih ima od Istre, preko Vrbnika sve do zagrebačke zračne luke. Hum se zahvaljujući mnogima, pa tako i nama vratio u život, postao privlačan za doseljavanje. Većina se nekretnina u njemu prodala, kao što se može vidjeti grade se i nove, a ono što nije promijenilo vlasnika, uglavnom ima probleme u mnogostrukom, raseljenom vlasništvu, pojašnjava nam Mišel.

Muzejska pošta

Inače jako zadovoljan brzinom kojom napreduju radovi. Prva je briga sačuvati sve što se može u originalnom izdanju, no nailazilo se i na nemalo problema jer je prostor, koji je prigodom kupnje bio bez električnih instalacija, trebalo prevesti u vrijeme današnje.

– Bojali smo se kako će proći instaliranje kablova, kako će prostor reagirati na »štemanje«. Slučajno smo zarezali zid jakim skalpelom, i uvidjeli da se sve može realizirati – s tim »alatom«. Materijali od kojih se nekad radila unutarnja žbuka bili su vrlo jednostavni, isključivo od prirodnih materijala je drugačijih nije ni bilo, tako da su za današnje pojmove i mekani. Na mjestima gdje je ta žbuka propala, intervenirali smo modernim tehnikama, ali kažem sve što se moglo sačuvati, sačuvali smo. Pod je prilično neravan, ali takav je nekad bio, ima tu katova i polukatova, sve u jednoj jako dobroj povezanosti tako da će muzej itekako lijepo moći funkcionirati, pojašnjava Mišel.

Ono što još traje je prikupljanje namještaja kao i potrebnih alata. Velik ih je dio već pribavljen, primjerice kalupi i alati za postolarsku radnju, kao i dvije stotine godina stari ormar nabavljen u varaždinskom kraju koji je bio središnji inventar pošte.

– Iako je kako vidite u kući i jako lijep starinski štednjak, naš muzej neće imati kuhinju. Smatramo da je samo uređenje kuće s prostorijama i sadržajima kakvi su nekad bili u istarskim selima već postoji na nizu mjesta. Etno kuće su česte i širom Hrvatske. Nama je cilj unutar ove naše kuće napraviti – repliku života istarskog gradića. Veseli nas stoga da smo uspjeli nabaviti i originalni namještaj, kao i staklenu ambalažu ljekarne tako da će se i ona naći u sadržaju našeg muzeja, kao i tiskara koja će se imati glagoljska slova. Posjetitelji će tako moći kupiti repliku starih razglednica, ispisati tekst na glagoljici, koji će imati i svoj prijevod na danas razumljivom pismu, a kad se napiše poruku, ta će se razglednica moći predati u našoj, muzejskoj pošti, predstavlja nam dio modalitet rada muzeja Daša.

Izvorni proizvodi

U samom prodajnom centru Aure, koji ne izlaže samo vlastite destilate nego i cjelokupnu ponudu istarskih maslinara i vinara, kao i niza manufaktura koje proizvode čokolade, voćne prerađevine, slatkiše. Prostor je to što u velikoj mjeri zapravo predstavlja današnju modernu istarsku proizvodnju pojedinih prehrambenih artikala koji su nastali na bazi tradicije.

A u njemu, za pultom – Melita Maksić. Riječanka koja je prije 12 godina rodni grad zamijenila Humom.

– Kako vam je vjerojatno poznato, mi smo obitelj koja je desetljećima imala svoj dućan s kućnim ljubimcima i hranom za njih, u onom poznatom prostoru iza Konta. A onda je s dolaskom velikih centara sve krenulo naopako tako da smo se odlučili zatvoriti. Hum nam se pak oduvijek sviđao tako da nismo dugo dvojili gdje ćemo se skrasiti. Tu smo već 12 godina i – preporodili smo se. Predivno nam je. Meni posebno jer sve ove godine radim u Auri što vam je jedan jako lijepi posao. K tome riječ je o vrhunskim izvornim proizvodima koje itekako vole posjetitelji Huma. Kojih, pa čak i u ovim teškim vremenima ne nedostaje. Stvar je u ponudi, a kako vidite ovdje je sve, od uređenja do sadržaja na vrhunskoj razini tako da posjetitelji uvijek budu oduševljeni s onim što kod nas vide, kušaju ili kupe. Vjerujem da će i muzej biti jako privlačan, da će se ljudi oduševiti. Naprosto, Daša i Mišel, ma čitava njihova obitelj vam imaju jako razvijen dar za umjetnost, za lijepo tako da se veselimo i našem muzeju, pojasnila nam je Maksić.

Dobra faza

Daša i Mišel odlaze prema Buzetu. U fazi su izmještanja proizvodnje u novi pogon. Potražnja za njihovim destilatima, a najtraženijei su Teranino i džin Karbun, traži jačanje proizvodnje. Što može sasvim sigurno biti mogući recept drugima. Oni su poštujući tradiciju i izvornost napravili proizvode koji bez problema konkuriraju najmoćnijim svjetskim brendovima. Uostalom to pokazuju i njihovi rezultati, iz dobrih vremena naravno, ostvareni na zagrebačkom aerodromu. Neprestano se šire i zapošljavaju nove radnike. Zadovoljne, kako smo se mogli uvjeriti u razgovoru s Melitom Maksić. Činjenica pak da dio profita preusmjeravaju ne u osobnu potrošnju ili neke uobičajene investicije nego u muzej, zaslužuje iznimno poštovanje. S obzirom da će takav sadržaj dodatno obogatiti humski »turistički proizvod«, pomoći u doseljavanju novih stanovnika i u revitalizaciji tog dijela Istre, da će njihove ideje sasvim sigurno blagotvorno djelovati i na demografsku obnovu Buzeštine, zaslužuje još i mnogo više od čestitki i aplauza. Zaslužuje naprosto da ih netko, s najviših političkih vrhova države nazove i zamoli ih za pomoć u preslikavanju njihovog modela razvoja na druge krajeve Hrvatske.

– S obnovom je krenulo planiranim tempom, nadamo se da bi do ljeta iduće godine mogli biti u jako dobroj fazi, korak do otvaranja. Veselimo se što ćemo biti zanimljivi djeci, školskim ekskurzijama, što ćemo novim generacijama vrlo slikovito i neposredno približiti život njihovih predaka, zaključili su naše druženje Daša i Mišel Sirotić.

I nije da im nismo, istražujući nakon razgovora zakutke Huma, zavidjeli. Jer jesmo. Kao što poslovica kaže – što dotaknu, u zlato pretvore. I ma koliko bilo »čudno«, neuobičajeno pa i nevjerojatno, sigurni smo da se isto dogoditi i s muzejom. Hum kakav je nekad bio. I kakav će, zahvaljujući i Sirotićima, sasvim sigurno opet biti: privlačan za istinski ugodan život.