Nedavno su između Beograda i Zagreba iznova zaiskrile varnice, ovog puta, ni manje, ni više, već oko Nikole Tesle, velikog izumitelja i znanstvenika (enciklopedija Britanica svrstala ga je među deset najvažnijih osoba u povijesti ljudskog roda), koji je svojim genijalnim otkrićima i uopće znanstvenim djelom zadužio čitav svijet. Dakle, svojim je stvaralaštvom i životom Nikola Tesla potvrdio da je veći i važniji od svakog ispraznog nacionalizma, da se ne da ukalupiti u mjere ekskluzivnog srpstva i hrvatstva zajedno; uostalom, ne kaže se bez razloga kako je mudracima domovina cijeli svijet, a Tesla je to, bez ikakve dvojbe bio.

Opsesivno uronjen u svijet znanosti i teorijsko-tehničkih istraživanja, nije imao vremena, a niti volje i bilo kakvog interesa, baviti se zaludnim biološko-etničkim marginalijama vlastitog podrijetla, odnosno prirodnim (za)datostima, na koje se ne može, niti treba utjecati, jer su naprosto takve, kakve jesu. Uostalom, uvjeren sam, kada bi već sam, iz nekog razloga morao odlučiti tko je i komu »pripada«, da bi kao svoju izvornu nacionalnost, bez imalo razmišljanja odabrao znanost, tehniku, fiziku, jer to je bio njegov svijet u koji je jedino vjerovao, njegov dom u kojem se jedino dobro osjeća.

Nacionalističke taštine

Dakle, odabir i poziv, u kojem ze nacionalističke i ostale slične stupidnosti i(li) svinjarije nije bilo prostora, a još manje vremena. Ali, naravno, nije nama, ni u Hrvatskoj, a ni u Srbiji stvarno stalo do Tesle, jer da jest, zar bi mu to radili, zar bi se tako nisko i ispod svake razine dostojanstva međusobno prepucavali oko toga: tko ima, a tko nema pravo ga svojatati, kome zapravo pripada čovjek koji »igrom« sudbine pripada i Hrvatima i Srbima i Amerikancima, ali ponajviše cijelom svijetu, koji bez njegova genija ne bi izgledao kako danas izgleda. Istina, mi smo mu i u Hrvatskoj i Srbiji podigli spomenike (ni izdaleka koliko je zaslužio), ali ne dižu se spomenici i ne odaju se priznanja velikanima povijesti, duha i uma, samo kako bi se istakle njihove zasluge, kako bi im sa zahvalili za ono za što su nas zadužili, već, posebice na ovim »našim« prostorima i kako bi oni koji ih dižu, ispali veći (u svojoj mizeriji) i značajniji nego što stvarno jesu.

Dakle, živi dižu spomenike mrtvima, prije svega radi sebe samih i upravo stoga cijela ova besmislena, u biti tragikomična priča izgleda tako farsično i oslikava punu paradu nacionalističkih taština naših političkih (ali i inih) elita i mentalnu bijedu, banalnost i ispraznost zajednica u kojima živimo. Ovoga puta, Tesla je ispao kolateralnom žrtvom, jer u cijeloj ovoj besprizornoj i smiješnoj aferi oko njegova roda i poroda, zapravo se najmanje govori o njemu, a ipak daleko više o nama samima. Kako veselo, bez imalo stida i pameti, nesputani konvencijama i lišeni svih ograničenja elementarne logike, hrlimo u bezdan vlastite propasti, gdje se, čini se jedino osjećamo dobro i ugodno.

Zapravo, spor, ako se to tako uopće može nazvati je izbio, kada je Vučićev ministar kulture i informiranja Vladan Vukosavljević reagirao na vijest da će Hrvatska na svjetskoj izložbi Expo-Dubai, 2020. kao jednu od najistaknutijih osobnosti svoje zemlje (u nizu od Fausta Vrančića, pa sve do naših dana) »isturiti« upravo Nikolu Teslu, a hrvatske pokušaje »prisvajanja« ličnosti za koju svi znaju da je »Srbin i pravoslavac« (kako uspjenjeno tvrdi Milorad Dodik, neprikosnoveni gubernator Republike Srpske i nevjerovatno, ali istinito najbolji saveznik Dragana Čovića i bosansko-hercegovačkog HDZ-a), oštro je osudio i nazvao ih »istorijski neutemeljenim, detinjastim i proizvoljnim«.

To je, po njegovom mišljenju nedopustivo falsificiranje povijesti, jer činjenice su, tvrdi, neoborive: Nikola Tesla je rođen u Smiljanu (1856.), srpskom selu u Lici, na području Vojne Krajine; roditelji su mu bili Srbi, otac Milutin, pravoslavni paroh i majka Georgina Mandić-Đuka (neškolovana, ali iznimno inteligentna žena), svog su sina krstili u pravoslavnom hramu i onda je jasno, zašto se ministar Vukosavljević i leader BiH Srba, Milorad Dodik tako neupitno i jednodušno u svemu slažu. Međutim, dok zagrebačka, danas putujuća, multimedijska izložba inspirirana »velikanom koji je promijenio svijet« (naslovljena »Mind from the Future«), kojoj je pokroviteljica predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, trenutno postavljena u Budimpešti ((do konca kolovoza ove godine), nije izazvala nikakve reakcije u službenom Beogradu, a sada je sama najava da Hrvati tako »beskrupulozno« svojataju Teslu, izazvala salve nezadovoljstva; ne stoga što im to toliko smeta (uostalom ministar Vukosavljević je »priznao« kako pridjev » hrvatski«, uz Teslino ime ne može mu nikako naškoditi), već zato što se sve to zbivalo u vrijeme kada se u Hrvatskoj slavi i obilježava godišnjica vojno-redarstvene, oslobodilačke akcije »Oluja«, kao najveća i najznačajnija pobjeda Hrvata u novijoj povijesti, a opet, (sve dosadašnje) vlasti u Beogradu, tu akciju doživljavaju kao nacionalnu tragediju, kao programirani pogrom i progon (etničko čišćenje) Srba iz Krajine i kao krunski dokaz da se i danas ustrajava na zločinačkoj ustaškoj politici definitivne »deložacije« njihovih sunarodnjaka iz domova u kojima su rođeni i u kojima su stoljećima, iz generacije u generaciju živjeli.

Revolucionarni izumi

Uz to, posebice tijekom prošle i ove godine, u nas u RH zaredali su nacionalistički incidenti i silni iskazi netrpeljivosti i mržnje prema hrvatskim Srbima, a na koje vlasti nisu adekvatno ili nisu nikako reagirale. Dakle, Vučić i ekipa su morali pronaći adekvatno optužujući argument (ma koliko to bilo licemjerno, ali tko te pita za obraz koji ionako nemaš) kojim će p(r)okazati kontinuitet ustašoidnih tendencija aktualne hrvatske politike i Tesla im se, u datom trenutku učinio najefikasnijim »adutom«. Nacionalističke elite na obje su strane, čini se jedva dočekale da si međusobno pokažu zube i time iznova potvrde kako čvrsto stoje na braniku domovine/otadžbine, kako ih nitko i ništa neće, niti može pokolebati u obrani nacionalnih interesa, ma što to značilo, a ne znači ništa, izuzev pokazivanja nacionalističkih mišića i duhovne bijede.

Fućka im se i u Beogradu i u Zagrebu za Teslu, ali kada im ponestane »domoljubnog naboja«, onda su spremni posegnuti čak i za za tako iznimnom osobom, a trebalo bi da znaju (vjerovatno i znaju, ali ne mare), s kojom se indignacijom, da se poslužim riječima Vase Pelagića (štivo koje je cijenio) »grozio škole i udžbenika kojima se veličaju nacije«.

Naravno, naša je ministrica kulture Nina Obuljen- Koržinek promptno reagirala izjavom da se u Hrvatskoj enciklopediji za Teslu navodi da je bio hrvatski i američki izumitelj srpskog podrijetla, koji se rodio i školovao u Hrvatskoj (Gospić i Rakovac kod Karlovca) i iz nje je otišao dalje u svijet: 1875. u Graz, a potom u Prag na studij, da bi se kasnije zaposlio u Budimpešti i na koncu u Parizu, gdje je radio u Edisonovoj telefonskoj podružnici i gdje je i konstruirao prvi indukcijski motor. Nakon toga, 1884.otišao je u SAD, gdje je osnovao vlastitu tvrtku, s laboratorijem u NewYorku i gdje je ostvario preko tisuću pronalazaka (brojne nije zauzet radom i eksperimentima stigao patentirati, pa su ih kasnije drugi prisvajali kao svoje, poput nobelovca Marconija), a u moru revolucionarnih izuma svakako treba spomenuti: trofazni sustav za prijenos električne energije, transformator za struje visoke frekvencije; bio je pionir radio-tehnike, bavio se elektromagnetskim valovima, zamislio je radarski sustav, bežični prijenos signala i energije itd.

Svoju repliku je završila riječima kako se »Hrvatska s poštovanjem sjeća jednog od svojih najvećih izumitelja«, ali nije se time zadovoljila, nije odolila, već je dodala, kako RH za razliku od Srbije ne falsificira povijest, te kako ne prestaju srpska posezanja za tuđim povijesnim ličnostima, navodeći kao ilustrativan primjer književnika i nobelovca Ivu Andrića, »još jedne iznimne osobe čiji identitet i porijeklo povezuju više kultura i naroda«. Vukosavljević joj je replicirao u sličnom tonu; kako je irelevantno što hrvatska ministrica misli o njegovoj nacionalnoj pripadnosti, već da bi trebala znati da se sam nobelovac izjašnjavao kao srpski pisac, a onako uz put ju je posavjetovao da se upozna s biografijama Ruđera Boškovića, Petra Preradovića, Ive Vojnovića itd.

Godine koje se ponavljaju

Ali, kako bi rekao Bertrand Russell, »svaka je nevolja u tomu što su glupani istinski (samo)uvjereni, a pametni isuviše sumnjičavi«, tako da nakon svega, razumnom čovjeku jedino preostaje da se uzda u vlastiti um, da promisli vlastitom glavom kako bi prosudio o čemu se tu stvarno radi. A, radi se o skandaloznom nacionalističkom podkusurivanju, kojem nikad nije dosta pripetavanja, a tomu svjedočimo godinama. Dakako, najviše na sportskim (prije svega, nogometnim) terenima, gdje se u nas, u RH urla: »Za dom spremni«, Srbe na vrbe«, i slično, a u susjednoj se Srbiji, prijeti »ustašama«, kako će »klati Hrvate« i sve u tom tonu; toliko smo se već privikli na ove primitivne prostakluke da smo, čini se oguglali na svaku vrstu izopačenosti, na situacije gdje su sve šovinističke gadosti dozvoljene i gdje se sve može (ne)uvjerljivo opravdati. Čini se, kako nam je važnije pobijediti Srbe (i obratno, oni nas), nego li osvojiti svjetski ili europski šampionat u bilo kojem sportu. Iste, ili jako slične stvari, možemo, možda samo naizgled uljuđenije, vidjeti i u ostalim sferama hrvatsko-srpskih odnosa i paradoksalno: umjesto da te nacionalističke tenzije gube, kako vrijeme prolazi, na intenzitetu, svjedočimo posvema obratnim procesima. I da se ne lažemo, u Hrvatskoj (ili barem većina Hrvata) nikada nisu i neće iskreno prigrliti Teslu (kao uostalom i Ivu Andrića), jer Tesla nije košer Hrvat, a Andrić, iako Hrvat i katolik, odrekao se svoje nacije i vjere i ma koliko su to izlizani, banalni, nacionalistički stereotipi, oni naprosto dominiraju u podsvijesti dobrog dijela Hrvata, a mnogima u politici, posebice klerofašistima bliskima Crkvi i uopće dijelu tzv. akademske javnosti odgovara da tako i ostane.

Čini se da smo (o)lako zaboravili da smo čovjeku kojeg se navodno s poštovanjem sjećamo, tijekom Domovinskog rata devastirali rodnu kuću i spomenik; da su ustaše u Drugom svjetskom ratu u Teslinom Smiljanu učinile pokolj nad srpskim stanovništvom i da bi se i ova činjenica mogla mirne duše podvesti pod sintagmu tragičnih »godina koje se ponavljaju« o kojima je tako nadahnuto pisao Slavko Goldstein. Zašto zanemarujemo gorku istinu kako smo godinama ovog istinskog velikana povijesti sustavno zanemarivali i ignorirali, a da to nije nikakav eksces, dokaz je i drugi velikan novodobne svjetske znanosti, hrvatski Srbin, Milutin Milanković (rodom iz Dalja, kod Osijeka, gdje je i pohađao gimnaziju), kojem u Osijeku »utjecajni« ljudi (iz politike; Crkve, akademskih i financijskih struktura) nisu željeli u gradskom rondelu podići bistu (uz biskupa Strossmayera i nobelovce Preloga i Ružičke koji su se jedno vrijeme školovali u ovom gradu), iako je čuveni klimatolog ispunjavao sve rigorozno postavljene kriterije. Zašto? Pa, nije nacionalno dovoljno košer; Čeh Ružička ili Austrijanac Strossmayer jesu, ali Srbin Milanković nije.

Žrtve Titova režima

Ova se sramota Osijekom vuče godinama, ali nije nam do danas čuti ni glasa prosvjeda od gradske intelektualne elite, sveučilišnih struktura i ostalih, zavukli se u mišje rupe i uglavnom, ako se tko i usudi nešto prokomentirati, mudruje, kako je Osijek u ratu prošao pravu kalvariju i kako »ipak« treba imati razumijevanja za žrtve, te sačekati dok se ne steknu uvjeti da se konačno krene u normalizaciju. Ovakve i slične besmislice nam zvuče poznato, zar ne? Ali, dovoljno je samo se malo osvrnuti i pogledati u prošlost: zar nije veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji se zanosio jugoslavenskom idejom (u koju se kasnije razočarao) izlagao 1911. na velikoj međunarodnoj izložbi u Rimu u srpskom paviljonu i to u znak prosvjeda protiv Mađarske i Austrije, pod čijom se vlašću tada nalazila Hrvatska. I što je time, na stvaralačkom i nacionalnom planu dobio (ili izgubio) Meštrović? Ništa, ali to je primjer koji usijane nacionalističke glave i u Beogradu i Zagrebu zaobilaze, ili što je još i gore, prema vlastitim interesima zlorabe i stavljaju u »svoje« nacionalističke Prokrustove krevete, prilagođavajući ih trenutnim, prizemnim potrebama, razotkrivajući tako, po tko zna koji puta, vlastita rugobna lica. Uostalom, da nam je iskreno stalo do Tesle, zar bi tako primitivno i glupo dopuštali nekažnjenu uporabu ustaških simbola i pozdrava; zar bi mimo Ustava i svih zakonskih i civilizacijskih normi iz Vukovara protjerali ćirilicu, sustavno lagali o logoru smrti Jasenovac, gotovo da nema dana, a da u nas, u RH ne »pukne« neka nova afera (nedavni sramotni intervju predsjednice Kitarović ustašoidima iz »Hrvatskog tjednika«, rasistički mailovi naše visokorangirane diplomatkinje u Berlinu…) gdje se rehabilitira ustaštvo, opravdavaju zločini NDH i slično.

A, odgovorni šute, neuvjerljivo se ispričavaju ili nepodnošljivom lakoćom sve to ignoriraju. Često se čuju nes(p)retni izgovori kako je razumljivo da se nakon godina provedenih pod »jugoslavenskom (čitaj velikosrpskom) čizmom i komunističkom torturom«, jasno i glasno čuju glasovi godinama zabranjivane liberalne, građanske desnice (interesantno je da i Hrvati i Srbi u isti glas tvrde da su najveće žrtve Titova režima) kojim se želi upozoriti na neodrživost » lijeve« interpretacije nacionalne prošlosti. Međutim, budimo otvoreni: ne radi se tu ni o kakvom »građanskom« desničarenju, već u nas, u Hrvatskoj o (ne)prikrivenom ustašluku, a u Srbiji o isto takvom četnikovanju. Zar im predsjednik države Aleksandar Vučić, nekada Šešeljev radikalski potrčko, nije u nebesa uzdizao ratne zločince Mladića, Karadžića i ostale? Zar u Srbiji, za njegova »vakta« nije bio rehabilitiran četnički »đeneral« i zločinac Draža Mihailović-Čiča, pa čak i promoviran u antifašistu?

Ali, tko nam je kriv što su se Srbi prvi dosjetili i svoju zračnu luku u Beogradu nazvali po Tesli, a mi smo se u Zagrebu zadovoljili Franjom Tuđmanom?

Laži bolje od istine

Zapravo, vidimo kako i »naše« i »njihove« elite funkcioniraju po sistemu spojenih posuda; u svojevrsnom etnocentrističkom deliriju, spremne su za i najveće gadosti, a sve samo kako bi opravdali vlastitu nesposobnost da se uhvate u koštac s istinskim problemima društava kojima se nalaze na čelu. Ovo neprilično otimanje i natezanje oko Tesle samo je jedna od epizoda nacionalističke trakavice kojoj svjedočimo, u novom formatu, evo, već trideset godina.

Ministar Vukosavljević je prilično zlobno svoju »polemiku« s našom ministricom Obuljen-Koržinek zaključio riječima:«Država Hrvatska…se prilično kasno popela na istorijsku scenu i razumem težnju da se trudi da popuni razne diskontinuitetske i identitetske potrebe mlade države«. Međutim, iz svega je vidljivo kako Vukosavljević zapravo ništa »ne razume«, jer takav profil ljudi jednodimenzionalna duha, jednostavno to nije u stanju. U suprotnom bi, jednako kao i naša ministrica, »razumeo« sukus Teslinog odgovora na čestitku Vladka Mačeka (1936.g.), koju mu je ovaj uputio povodom njegova 80-og rođendana, kako se »ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom«, da bi svoj tekst završio riječima:«Živili svi Jugoslaveni«.

Nikola Tesla, nažalost nije dobio Nobelovu nagradu (iako je bio nominiran), što je samo po sebi sramota; ali takvi su se propusti u povijesti ovog najuglednijeg svjetskog priznanja i ranije događali. Time Tesla ništa nije izgubio na svom značaju i veličini, izgubila je samo Nobelova fundacija, ali zato je jedinica za jakost magnetskog polja nazvana njegovim imenom; jedan krater na Mjesecu i jedan asteroid također su nazvani po genijalnom znanstveniku. Postao je počasni doktor znanosti svjetski uglednih sveučilišta, primio je prestižnu Edisonovu medalju za znanost itd. Ali, Tesla je svojim djelom veći od svega toga, on je naprosto zajedničko dobro cijeloga svijeta. I bilo bi dobro da i »mi« u Hrvatskoj i »oni« u Srbiji to konačno shvatimo i prihvatimo. Međutim, ispada da i Hrvatima i Srbima laž bolje zvuči od istine i kako je to lucidno konstatirao veliki američki pjesnik, srpskih korijena Charles Simić:«Većina ljudi ne želi čuti istinu o sebi i svijetu oko njih. Da bum iskren, više vole čuti laž«. I tu je problem, ne u Tesli, već u našim glavama. Naprosto, Tesla nije zaslužio da se preko njegova imena toliko ponižavamo i tako bestidno ponašamo