Slučaj naših državljana koji su posvojili djecu u DR Kongu, a sada čekaju suđenje u Zambiji, te općenita problematika međudržavnih posvojenja djece iz DR Konga, ali i iz drugih zemlja bila je tema okruglog stola na Pravnom fakultetu u Rijeci.

Na pitanje – međudržavno posvojenje, kako naći prav(n)o rješenje, zakonske okvire, ali i neka svoja razmišljanja dale su pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, odvjetnica Sandra Marković, i prof. dr. sc. Ivana Kunda predstojnica Katedre za međunarodno i europsko privatno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, ujedno i medaratorica okruglog stola.

Stvorila se pogrešna slika

Kako u javnosti postoje brojne, katkad i kontradiktorne informacije, odnosno izjave, uvodno je dan naglasak na međudržavnom posvojenju u sklopu postojeće međunarodnoprivatnopravne regulative i one koja je u međuvremenu predložena.

– Izuzetno otvorena rasprava razotkrila je da su činjenicama koje su relevantne za prosudbu predmeta međudržavnih posvojenja djece iz DR Konga u javnosti dijelom nepoznate pa se stvara i pogrešna slika cjelokupne situacije prema kojoj su djeca iz DR Konga posvajana u nezakonitom postupku i radi iskorištavanja, kaže Kunda.

Napominje da se od sugovornika moglo čuti da su kongoanske odluke autentične te da su nosile ovjeru veleposlanstva DR Konga u Beogradu koje je nadležno i za područje Hrvatske.

Pomalo je nevjerojatno je da te važne informacije koje bacaju jasnije svjetlo na međudržavna posvojenja iz DR Konga do sada nisu bile dostupne javnosti.

Istina, Ministarstvo pravosuđa je objavilo da je provelo izvanredni nadzor nad radom Općinskog suda u Zlataru i Općinskog suda u Varaždinu i da su utvrdili da u njihovom postupanju nije bilo nepravilnosti jer su predmeti dodjeljivani u rad sucima nasumičnim odabirom, objašnjava Kunda.

Pogrešan potez

Kunda je objasnila da je predsjednik Vrhovnog suda ponudio statističke podatke o priznatim presudama o posvojenju no time nije postignuta dovoljna razina informiranosti o samim sudskim postupcima, u DR Kongu i u Hrvatskoj, u koje sada javnost nema povjerenje.

– To je posve pogrešno jer, iz sudskih odluka o priznanju kongoanskih odluka o posvojenju u koje imam uvid, a to su Odluke Općinskog suda u Rijeci, jasno se može vidjeti da je hrvatski sud postupajući u takvom predmetu ispitao postojanje sljedećih elemenata postupka pred kongoanskim sudom – da je nadležno tijelo u DR Kongu donijelo odluku nakon provedenog postupka u kojem je utvrđena sposobnost posvojitelja, da su biološki roditelji posvojenika iskazali suglasnost posvojenjem u nazočnosti kongoanskog državnog odvjetnika, da je uvidom u izvješće o socijalnom ispitivanju zaključeno da je posvojenje u najboljem interesu djeteta te da je presuda suda u DR Kongu pravomoćna.

To je usporedivo s postupkom koji se provodi u Hrvatskoj i ne ukazuje samo po sebi ni na kakve potencijalne probleme. Stoga se može zaključiti da je naš sud postupao zakonito kada je donio rješenje o priznanju ovih kongoanskih presuda o posvojenju, kao i da su sva jamstva zaštite najboljeg interesa djeteta poštovana, ističe Kunda.

Gdje usmjeriti napore državnih tijela?

Kada je riječ o predloženim dopunama Zakona o međunarodnom privatnom pravu, Kunda smatra da nisu rješenje za buduća međudržavna posvojenja izvan Haške konvencije, jer ih zbog tih pravila možda neće ni biti.

– Postupci legalizacije diplomatskim putem su dugotrajni, pa se postavlja pitanje bi li višegodišnja odgoda posvojenja zbog takvog razloga mogla djelovati negativno na ta posvojenja, a još važnije i bi li bila u skladu s najboljim interesom djeteta koje zastupa Konvencija UN-a o prvima djeteta.

U konačnici, možemo očekivati da će Hrvatska postati država s minimalnim brojem međudržavnih posvojenja. Stoga bi umjesto u pravcu dopune Zakona o međunarodnom privatnom pravu, napori državnih tijela trebali bi biti usmjereni na uspostavljanje učinkovitijeg postupanja naših tijela u sklopu Haške konvencije jer kod nas su posvojenja temeljem Konvencije izuzetno rijetka, dok u svijetu čine čak polovica svih posvojenja.

Daljnji potezi državnih tijela nužni su i u pogledu rješavanja trajnog problema koji se vezuje uz neučinkovitost domaćeg sustava skrbi za djecu temeljem posvojenja pa bi možda izmjene zakonodavstva ili drugih akata u tom dijelu bile na korist svima građanima, a posebno velikom broju djece u domovima širom Hrvatske, zaključuje Kunda.

Ne može u “privatnom aranžmanu”

Helenca Pirnat Dragičević, naglasila je da se međunarodna usvajanja ne mogu obavljati u “privatnom angažmanu” i da svako posvojenje ima svoju proceduru pa se i međunarodno posvojenje mora upisati u registar posvojitelja.

Problem je što se strane sudske odluke o posvojenju rješavaju u izvan parničnom postupku, pa su zapravo neka međunarodna posvojenja zapravo samo “birokratski postupak”.

Prikazana je i staristika sudova koji su obavili takav postupak, a riječki sud to je učinio u četiri slučaja. Moderatorica Kunda je s žaljenjem istakla da nažalost nitko sa suda u Rijeci nije se pojavio, iako su pozvani da se čuje i “sudsko” razmišljanje o toj problematici.

Pravne istine o međunarodnom posvojenju

U priči o međunarodnom posvojenju u RH treba konačno jasno izreći pravne istine, rekla je ustavna stručnjakinja Sanja Barić.

“Prvo, pravni okvir međunarodnog posvojenja u RH je dobar, bio je dobar i do sada.

Ne radi se o pravnim prazninama, niti o nejasnim pravnim situacijama.

Drugo, posve je pravno neutemeljeno postupanje prema 12orici hrvatskih državljana u Zambiji (8 posvojitelja i 4 djece). Navedenih 12 osoba imaju pravomoćne presude sudova RH.

Pravno pitanje, koje se vodi kao kazneni postupak u toj afričkoj državi, je zapravo samo jedno: priznaje li sud u Zambiji pravomoćne presude jedne države članice EU.

Da li sud u Zambiji ima ovlast tvrditi da su hrvatski sudovi počinili kazneno djelo kada su donosili pravomoćne presude?

Treće, hrvatsko državljanstvo dodjeljuju i oduzimaju samo tijela RH. Djeca su hrvatski državljani.

Neistine i namjerne političke priče

I četvrto, svako naše propitivanje međunarodnih posvojenja u RH proizlazi iz neistine i namjerne političke priče o navodnoj trgovini djecom kroz posvojenja. Koja navodna trgovina proizlazi iz konstruiranog slučaja.

Sve pravne činjenice, od nadležnosti hrvatskih sudova do potrebnih dokumenata za priznanje stranih odluka, ispunjene su. Sve ostalo je izvanpravna magla.

Poboljšanja zakonodavnog okvira su uvijek moguća i poželjna, ali je vrlo jasno da ni izmjene koje se sada predlažu ne bi spriječile “slučaj Zambija” budući da je pravno ovdje i sada sve jasno.

Na djelu su dobro poznate društvene silnice o kojima ćemo moći otvoreno razgovarati po oslobođenju svih 12 hrvatskih državljana”, rekla je Sanja Barić.

Ovo zaslužuje širu raspravu

Od prosinca 2022. godine javna tijela reagiraju na višestruke načine, što uključuje preporuke Vrhovnog suda RH-a, preporuke Pučke pravobraniteljice i Pravobraniteljice za djecu te Prijedlog Zakona o dopuni Zakona o međunarodnom privatnom pravu.

Sudionici okruglog stola složili su se da ova tema zaslužuje ne samo informativnu već i znanstveno i stručno poduprtu raspravu kako bi se identificirali konkretni problem i razmotrili mogućnosti njihova rješavanja imajući u vidu interese djeteta, nositelja roditeljske skrbi i posvojitelja.

U Republici Hrvatskoj 1. travnja 2014. godine, stupila je na snagu Konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, sastavljena u Hagu, 29. svibnja 1993. godine.

Ova konvencija ima za cilj uspostaviti mjere zaštite koje će osigurati da se međudržavna posvojenja provode u najboljem interesu djeteta, uz poštovanje dječjih temeljnih prava kako je priznato međunarodnim pravom.

Ciljevi “Haške” konvencije

Ova konvencija kod nas poznata kao “Haška”, ima za cilj uspostaviti sustav suradnje između država ugovornica koji će osigurati da se te mjere zaštite poštuju i time spriječi nezakonito odvođenje, prodaju ili trgovinu djece, odnosno osigurati priznanje u državama ugovornicama posvojenja koja su zasnovana u skladu s Konvencijom.

Od stupanja na snagu Konvencije, potencijalni posvojitelji koji žele posvojiti dijete iz druge države ugovornice, ne obraćaju se izravno odnosno samostalno nadležnim tijelima druge države.

Osobe koje imaju prebivalište odnosno uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, neovisno o njihovom državljanstvu, a koje žele posvojiti dijete iz druge države ugovornice, nakon dovršenog postupka pred nadležnim centrom za socijalnu skrb radi utvrđivanja njihove odnosno podobnosti odnosno prikladnosti za posvojenje djeteta (stručna obrada potencijalnih posvojitelja), podnose zahtjev za posvojenje Ministarstvu rada mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, kao Središnjem tijelu Republike Hrvatske, s naznakom države iz koje žele posvojiti dijete.

Zahtjevu koji se podnosi Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike za posvojenje djeteta iz druge države ugovornice Konvencije, potencijalni posvojitelji moraju priložiti stručno mišljenje Centra za socijalnu skrb da su podobni i prikladni za posvojenje djeteta, ne starije od godinu dana.

Postupak međudržavnog posvojenja

Hrvatski državljani koji žele posvojiti dijete iz druge države koja nije ugovornica Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem nakon dovršenog postupka pred nadležnim centrom za socijalnu skrb radi utvrđivanja podobnosti odnosno prikladnosti za posvojenje djeteta samostalno se zahtjevom za posvojenje djeteta obraćaju nadležnim tijelima za posvojenje djece države iz koje žele posvojiti dijete.

U međudržavnom postupku posvojenja djeteta moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke za posvojenje sukladno zakonodavstvu države podrijetla djeteta i sukladno zakonodavstvu države potencijalnih posvojitelja.

Po okončanju postupka međudržavnog posvojenja djeteta posvojitelji moraju u Republici Hrvatskoj zatražiti priznanje strane sudske odluke o posvojenju od nadležnog suda Republike Hrvatske kako bi odluka o posvojenju imala pravne učinke u Republici Hrvatskoj. Ovako postupak međudržavnog posvojenja, objašnjava Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.