Ona je Marija Cafuk, čuvarica sjemena čuvene sorte varaždinskog zelja, jedna od najznačajnijih poljoprivrednica Varaždinske županije, finalistica izbora za najinovativnije poljoprivrednice 2021. organizacije Copa-Cogeca, najvećeg europskog udruženja poljoprivrednih proizvođača.

OK, to je bilo lako, ali vara se čitatelj ako misli da mu je podataka dovoljno da zna s kim ima posla. Novinar je na slatkim mukama, pogotovo nakon posjeta Vidovcu i Marijinom gospodarstvu, jer toliko toga se da o Mariji Cafuk pričati. Odakle krenuti!? Možda najbolje poći redom, recimo od činjenice da nam je, čim smo parkirali, u oko upala jedna starija gospođa. Baka, reklo bi se, a opet hitro nam je zamaknula iza kuće, taman da je ne stignemo pitati ništa.

– To je moja mama, 94 godine ima. Još uvijek nam kuha. Kad dođemo s polja, samo sjednemo i jedemo. Ona baš kuha kako se nekada kuhalo, po domaći – veli nam, zbunjenima, Marija Cafuk.

Istovari tri tone tjedno

Od bake, ili mame, odnosno od prabake, nismo krenuli bez razloga. Četiri generacije tu žive.

– Baka je prva generacija. Druga smo ja i šogorica, supruga moga brata koji je umro ima četiri godine. Jurica, njen sin, treća je generacija, a on i njegova supruga Karolina imaju blizance, dečka i curicu. Četiri generacije, svi u jednoj kući, svi pri istom stolu. Puno ljudi tu dođe i kaže:

»Znaš kaj, meni je tu naprosto lijepo doći«. Postoji danas taj neki sraz između generacija, ovom ne paše ono, ovom ovo, ali pri nama toga nema. Nema jer nemamo vremena – smije se grleno i iskreno Marija.

– Znači, za mir u kući treba nemati vremena?! – pitamo, tek da utvrdimo gradivo.

– Ha, ha, ne, nego svatko treba znati svoj posao! – na to će Cafuk.

– Ma to je vama baka stavila nešto u juhu, da ste takvi disciplinirani – šalimo se.

– A nije, ne! Baka kuha tako da su djeca krenula u školu i nakon nekoliko dana došla doma i rekla: »Babica Terezika, oni ti nemaju pojma o kuhanju!« Mali su bili već naučeni na domaće – na to će Cafuk.

– Znači, važno je nemati vremena, jesti domaće i… – ne da nam vrag mira.

– I organizacija posla! – ističe Cafuk.

Pitamo, dakako, što je onda tu čija zadaća, na imanju koje, među ostalim, daje najbolje varaždinsko zelje na svijetu.

– Baka kuha, ja razvažam robu kombijem po školama, bolnicama – priča Cafuk.

Snimio Davor Kovačević

– Zato ste vi i danas u cik zore bili u Zagrebu – velimo.

– U četiri, pola pet za Zagreb, a u šest već krećem iz Zagreba doma. Jurica i ostali mi natovare kombi, a ja ga istovarim, ručno – kazuje Cafuk.

– Pa koliko toga istovarite? Koliko ste jutros istovarili? – zanima nas.

– Nema manje od tone – veli Marija, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

– Tone!? Znači, vi ste jutros preko ruku prevalili tonu tereta, dok smo mi blaženo spavali!? – eto nevjerice.

– Ja već tonu ručno istovarila, krumpira, zelja – jednostavno će Cafuk.

– I tako triput tjedno!? Znači, da nas dvoje sada obaramo jedno drugom ruku, doživio bih debakl za pamćenje!? – pitamo.

– Bi, izgubili bi – smije se Cafuk.

Debakl, dakako, kad je Marija Cafuk u »trenažnom« procesu od malena.

U pelenama na polje

– Išla sam četvrti razred i već su me stavili na traktor, jer su rezali zelje onako na hrpe, i jedan je bil’ dole, a drugi na prikolici. Tako sam počela – prisjeća se Cafuk.

– A vama je to odmah drago bilo, kao i danas, zar ne!?

– Je, meni tu srce radi… – veli, dok pokazuje rukom kako joj srce poskakuje.

– Stvarno vam zaigra srce čim se zelje spomene – pitamo.

– Čim se spomene zelje, ono zaigra – iskreno će Marija.

– Ali, kako je to moguće? Mladost danas, ma svi danas, bježe od poljoprivrede – čudimo se.

– Mi smo vam nekakvi čudni Cafuki, grleno se nasmije Marija.

Zarana je u poljoprivredu krenuo i Jurica, a nisu daleko ni njegova djeca.

– Jurica je s pelenama, još su krpene bile, išao na polje. Uzeo bi plastični traktor, bager i na polje. Idemo na pole! Tako mi velimo. Digne se i idemo na polje. Na kombajnu za krumpir se naspava i opet dalje. A unuci su posložili bačvu kad je trebalo slagati porcijice zelja od pet kila.

Njih u gumene čizme, pa u bačvu i trpaj – priča Marija.

Jest, nakon ovog je malo glupo bilo pitati ima li teoretske neke šanse da neki Cafuk ne voli kiselo zelje varaždinsko, ali eto, pitali smo i to. Nema, dakako.

– Ne samo Cafuk, već nema šanse u cijelom našem kraju. Vidovečki kraj se razvio na proizvodnji varaždinskog zelja. To je stvarno tu bila »žitnica« zelja. Onda je došlo nekakvo pomodarstvo od hibrida, sve tuđe je bilo bolje nego domaće, pa su ljudi zaoravali parcele i parcele – sažima priču Marija Cafuk.

U Opatiji od 1962.

Njen otac tim »hibridnim« putem nije krenuo, a zašto i bi. Priča tu, na novinarsko čuđenje i radost, na tren seli do – Opatije!

– Mi smo bili na tržištu Opatije od 1962. ugovorno vezani, onda kad je u Opatiji bio početak turizma. I danas to govorim; povezanost između poljoprivrede i turizma mora biti! Svaki turist mora jesti naše domaće. Onda je to to! – ističe Cafuk.

U Opatiji je, kaže, bilo veliko centralno skladište iz kojeg su se poljoprivredni proizvodi razvozili po hotelima.

– Mi smo u to centralno skladište dovezli svoje proizvode, vratili bi se doma, natovarili kamion i drugi dan, ili po potrebi, vozili našu robu opet u Opatiju. A Brodogradilište »3. maj« Rijeka! Ogromnu društvenu prehranu su imali. Investiralo se tu i u bazene, mi bi natovarili kamion zelja, donijeli i svoju mašinu za ribanje, pa ukiselili zelje da ljudi imaju kaj jesti – priča Cafuk.

Taj suri i nevaljani socijalizam je, začudo, bio taman takav da turist jede proizvod domaćeg poljoprivrednika, a radnik »3. maja« kiselo zelje varaždinsko. Vagonima željezničkim se vozilo povrće te 1962. godine. Koliko je sav taj trud imao smisla, svjedoči i ova crtica. Kalkulatori su, u to vrijeme, bili oni što si ih pogonio vrteći ručicu sa strane. A onda su se, kao ultimativan hit, pojavili na tržištu oni na struju.

– Pa je tata kupio jedan takav na struju curama, da ne moraju računati ručno, curama koje su radile u Poljoopskrbi, firmi u Opatiji s kojom smo surađivali, priča Cafuk.

Članci u Novom listu

Sve promjene što su zadesile spomenutu tvrtku, svako preslagivanje SOUR-a i OOUR-a, svaku promjenu imena, obitelj Cafuk je s partnerskom tvrtkom prolazila. Na zidu danas uokvireno stoji i priznanje što ga je za uspješnu dugogodišnju suradnju zaslužio Juraj Cafuk od Kvarner Express RO Trgovina, OOUR Veleprodaja Opatija.

Snimio Davor Kovačević

– Riječani današnji bit će da i ne znaju da su im roditelji odrasli i na vašem zelju!? – velimo.

– Znaju, znaju. I članci su o nama izlazili u Novom listu, pisalo se o našem krumpiru, vagalo ga se i slikalo. Bili su ljudi informirani. Dan danas su ostali vezani za varaždinsko zelje, pa znaju zvati, a mi im složimo kamion i otpravimo na par lokacija da ga kupe i da ga mogu kiseliti, kaže Cafuk.

Sve je, reklo bi se, radilo ko vurica do pretvorbe i privatizacije. Priča Marija kako je ono skladište uzeo Gucić, poslije njega je otišlo ono Todoriću i sve se, kako kaže, polako rasprodalo. Ta privatizacijska vremena i ona ratna, bila su, kaže Marija, za poslovanje najgora, najteža.

– Ostali smo bez kupaca, morali se preorijentirati, tražiti drugog kupca. Cijeli život moramo grepsti, grepsti, grepsti… – kazuje Cafuk.

Evo danas proizvoda Cafuk na policama jednog našeg velikog trgovačkog lanca, za što su se izborili jer imaju sve potrebne i moguće certifikate. Evo ih i u pilot- projektu KBC-a Zagreb gdje su shvatili da im je mudro i bolje da bolničke kuhinje opskrbljuju direktno od poljoprivrednih proizvođača. Taj je projekt, inače, razlog onom ranom buđenju svaki drugi dan.

– Rano buđenje i tona tereta preko ruku. Tri tone najmanje tjedno. Pa koliko je vama godina!? – sjetili smo se tek sada pitati.

– 62 – kaže Cafuk.

– Nema šanse – velimo.

– Ha, ha, smije se Cafuk.

Godina gore, ili dolje, kao da je važno i kao da igdje piše koliko godina mora imati čuvarica sjemena čuvene sorte varaždinskog zelja. To se drukčije zasluži.

Oznaka izvornosti

– Mi smo išli na zaštitu varaždinskog zelja za ovo područje s oznakom izvornosti. Nismo išli na geografsko porijeklo, jer ga onda možete imati od bilo kojeg sjemena. Išli smo na oznaku izvornosti, a to znači da smo morali dokazati da imamo sjeme koje su čuvale naše bake i prabake, pojašnjava Cafuk.

Oni, koji su na opatijskom tržištu bili još davne 1962. samo su takvo varaždinsko autohtono zelje i imali. Nije, kaže Marija, onda postojalo kojekakvo zelje, hoćeš mekano, hoćeš šiljati, već samo varaždinsko.

– Sadili smo ga već u travnju da bi turisti za salatu imali varaždinsko zelje. Nije bilo nikakvog drugog. Inače, varaždinsko slovi kao najbolje za kiseljenje, i fakat je. Na svijetu. Nema boljeg – kazuje Marija.

Ako je tome tako, onda i nije čudo da bi neke sjemenske kuće rado patvorile varaždinsko zelje. Samo…

– Da bi ga patvorile, moraju pogoditi pet karakteristika, a to je nemoguće. Može dvije, ali pet je teško. Slažete se sa mnom – propitkuje nas Marija.

– Slažemo, samo kojih je to pet karakteristika varaždinskog zelja – pitamo.

– Ono ima tanki, jako tanki list, ima mali kocen, zbijenu plosnatu glavicu koja mu daje širinu listu, nema izražena rebra i ima žutu boju. E da to pogode sjemenske kuće, na konju su. I da pogode prinos od 60 do 70 tona kak’ ima hibrid. A varaždinsko ima prinos po hektaru 30 tona i nema više. To je plafon. Znači da bi cjenovno trebalo biti duplo skuplje, ali to nije. Radimo tradicijski varaždinsko zelje više iz ljubavi nego financijske dobiti. Da nam je do dobiti i do toga da ljude izrabljujemo, morali bi dati 20 kuna za kilo kiselog zelja. Ako kod nas dođu, kupe ga po šest kuna, priča Cafuk.

Kad srčeko zaigra

Na žalost, oni koji su se okrenuli hibridima, pa čak ako su od njega i odustajali, nisu se vratili na staro dobro sjeme. Udruga zeljara je, doduše, tu, s njima se išlo u zaštitu sjemena i na oznaku izvornosti, ali onih s markicom, kaže Cafuk, ima svega pet, šest.

– Znači da vrijedite zlata. Ma što ako i vas ne bude, hoće nestati varaždinskog zelja!?

– Neće. Već sam prenijela znanje i ljubav na mlade, na Karolinu. Ona s ljubavlju kiselo zelje radi, rezolutno će Cafuk.

– Ništa bez ljubavi, pa ni kiselog zelja – pitamo.

– Nema! Nema! Ako ti tu srčeko ne zaigra, nema ništa! – decidirano će Cafuk.

Ljubav je tu jača od svih nevolja, a nije da ih ne bude. Znalo se, recimo, događati da tuča potuče sve, da je urod mizeran, a ugovorna obveza je na snazi. Pa se snalazi kako znaš. Nekada se i to drugačije radilo. Priča tako Marija kako bi nekada, na kraju godine, čelnici tvrtke s kojom su surađivali pozvali njenog tatu da se dogovore za iduću godinu. Kroz razgovor bi se iskristaliziralo i kolike su potrebe i koliko avansa treba poljoprivrednik da može lakše krenuti u proizvodnju.

– Danas je to nemoguća misija, a tako se razvija poljoprivreda. Dali bi nam avans, a mi smo ga itekako robom vratili. Ali, za početak proizvodnje si bio na konju. Sjećam se kad su rekli da idemo početi s vakumiranjem zelja. Naša vakumirka je bila broj jedan, na njoj je tvornički broj bio 1. A godina je 1981. Danas je poljoprivrednik prepušten sam sebi. Moraš se baviti administracijom i birokracijom, moraš biti trgovac, vozač, dobar financijaš biti. Moraš pratiti sve što se događa, jer su uvijek neki novi zakoni – priča Cafuk.

Surađuje ona i s poljoprivrednim institucijama, savjetodavnom službom, s županijskim odjelom za poljoprivredu. Hvali to, županija varaždinska počela je s osiguranjem usjeva.

– Oni nama pomognu 15 posto, Europa 70, a poljoprivredniku ostane za pokriti 15 posto. To je jako velik i lijep projekt. Pokriva nam i analizu zemlje. Svake godine naše gospodarstvo ima nekakve pokuse, da li sortni, da li gnojidbeni i svaki nešto novo donese. Vidiš nešto novo, a to puno više znači nego samo čitati deklaracije, veli Cafuk.

Sjemenke zlata vrijedne

Istaknut će Cafuk i kako rade s mlađim naraštajima.

– K nama, na početku sezone, dođu dječji vrtići pa zajedno pripremamo parcelu. Djeca sade zelje, da ne misle da raste u dućanu na polici.

Jako puno humanitarno radimo, čuvamo tradiciju, ne damo da se selo zaboravi – kazuje Cafuk.

A ta tradicija je i sjeme dragocjeno. Pokazuje nam ga Marija, male naoko obične sjemenke, a zlata vrijedne.

– Proizvodnja sjemena je dvogodišnji proces. Sve radimo po predaji starih ljudi, onako kako je moja mama delala i kako je njena mama delala. Posadimo jedan hektar zelja na zaštićenoj parceli, a onda 11. studenoga s te parcele čupamo glavice koje su najbolje pune, najbolje plosnate, jer zeljarica je biljka koja se zna jako izroditi i moramo na to paziti. Te najljepše glave čupamo, stavljamo na prikolicu i utrapljujemo ih, a to znači da ih presađujemo na prostor gdje je zaštićeno, gdje je šuma, gdje znamo da ne bu nitko posadio zeljarice i pokrivamo sve slamom. Nekada su ljudi to radili sa stajskim gnojem, ali kako smo stočarstvo na selu uništili, stavljamo slamu. A kad počinje lijepo vrijeme, kad počinje vegetacija, maknemo slamu. Glavica pukne, iz glavice krenu izboji, zatim cvat, pa se stvaraju komuške, a u tim komuškama je unutra sjeme – objašnjava Marija.

Uf, nije lako ni za pratiti priču, a kamo li za odraditi. A sve ručni rad. A koliko onda to sjeme mora vrijediti!? Marija na to odgovara ovako!
– 2500 zrna uvoznog sjemena dođe do 800 kuna, 2500. A u jednoj kili mojeg sjemena ima 220.000 zrna.

Koliko pak zelje vrijedi, možda bi se dalo ilustrirati i pričom koja kaže da su Mariju nedavno zvali iz francuskog veleposlanstva, pa su je, nakon što su detektirali da su na pravoj adresi, pitali ima li četiri glavice kiselog zelja da ih pošalju u Francusku gospodinu koji baš takvo kiselo zelje treba i to, kako reče, za lijek. Pa mu ih je vakumirala Marija i poslala. Inače, da je kiselo zelja bogato vitaminom C to se zna, a sve se više zna i da rasol u kojem se kiselilo ima antibiotsko djelovanje što je, kaže Marija, dokazala i analiza u Plivi.

Tradicija i ljubav

Ima Vidovec i svoju Zeljarijadu, feštu od zelja na kojoj je »smotana« i sarma duga preko kilometar. Kako je fešta zadnji vikend u rujnu, požuri Marija sa sijanjem da kiselog zelja za feštu ima. Ode bačva zelja od četiri tone, ako treba i više. Smijemo se zbog činjenice da se tu sve mjeri u tonama. Pitamo Mariju je li ikada poklekla, je li joj došlo da se okrene nečem drugom.

– Ne. Velim vam, to je em tradicija, em ljubav, jednostavno će Marija Cafuk.

A nije da nije i drugim putima gazila, ali uvijek usporedo s poljoprivredom, makar je, kako kaže, dijete sa sela, dijete poljoprivrednika.

– Tata me upisao u gimnaziju, a iz Vidovca su ono vrijeme u gimnaziju išla učiteljeva djeca i ja. Ja bih došla doma iz gimnazije, a tu kod telefona me čekala cedulja »mi smo na tom i tom polju«. Presvukla bih se, pa biciklom ili traktorom za njima na polje. Došli bismo s polja, pojeli, oni bi išli spati, a ja bih skuhala kavu i učila jer me bilo sram da ne učim kad te i ovak’ podcjenjuju kao dijete poljoprivrednika, seljaka. Susjed je u šest išao na željeznicu na posao, a ja još nisam ni oka sklopila, spominje se Cafuk.

Htjela je Marija studirati agronomiju, no za to je trebalo u Zagreb, pa od toga ništa. Upisala je ekonomiju. Tata joj umire 1981. od tumora na plućima, a ona se zapošljava u predstavništvu mesne industrije »Gavrilović« u Varaždinu. Veliki je teren pokrivalo predstavništvo, Krapina – Maribor – Virovitica, a kako je gospon Štrlek bio pred mirovinu, predložio je Mariji da ga naslijedi. Činilo se svima, pa i njoj, da nema šanse, kad ono izabraše je. Bila je najmlađa i jedina žena među 13 voditelja predstavništava »Gavrilovića«, među muškarcima koji su, šali se, bili još iz NOB-a. Pamti ona i ratna doba i vrijeme kad je »Gavrilović« počeo kupovati Đuro Gavrilović, pamti na koncu kako ju je sve zajedno vratilo doma samo poljoprivredi. A pamti i kako se gotovo jelo, ona sarma od »Gavrilovića«, u kiselo zelje Cafukovih frkala.

Samo, kad ćemo i kako mi Mariju vratiti na more, u Opatiju?

Snimio Davor Kovačević

– Imamo dole puno prijatelja, a koliko god ih imamo, uvijek kažemo kako ćemo iduće godine staviti nešto sa strane i kupiti neki apartmanček. Ali, ništa. Pitanje je i kad bi dole došla. Nikad! Dva dana za vikend i onda brzo natrag.

Ne zna ona ne raditi ništa. Tu u Vidovcu jednostavno živi neki vrijedan svijet.

Obiteljski posao

– Kad napolju počnu radovi, vi tu ne možete naći zapuštenu parcelu. Znate koja je to vrijednost. Općina Vidovec je u nekadašnjoj Jugoslaviji bila broj jedan po nabavljanju sistema za navodnjavanje. Znači da su ljudi već onda shvaćali da ne možeš proizvesti povrće ako nemaš osigurano navodnjavanje, ističe Cafuk.

K’o što se lijepo vidi, raspričali se mi. Samo, luksuz je poljoprivredniku sjediti i razgovarati. Pred kraj opet pitamo kakva je budućnost varaždinskog zelja i čuvarice njegova sjemena.

– Što se tiče varaždinskog zelja u ovoj kući, dok sam ja živa i ovi poslije mene mladi, proizvodnja se sigurno neće gasiti. Biti može samo još jača. To je jedno. A pod dva, Jurica ima blizance, Ela i Ivano se zovu, osam godina imaju i prije neki dan su ničim izazvani rekli: »Jel’da da mi imamo najbolje varaždinsko zelje!?« – zadovoljno će Marija Cafuk.

Dok idemo put skladišta i onih višetonskih kaca za kiseljenje, dok se divimo krumpirima i većim nego li je bio onaj prije 30 godina o kojem je Novi list pisao, dok gledamo kako se kroz list kiselog zelja prsti vide, kazuje nam Marija i to kako se poljoprivreda mora delati obiteljski.

– Kad smo kod obitelji, gdje nestade baka? Htjeli smo je slikati – pitamo.

– Ona vam je sad u vrtu. A i ne voli se fotografirati – na to će Marija.

U vrtu, u jedan popodne, s 94 na plećima!? Tako to radi baka Terezija, tako to rade Cafuki.

Ministar poljoprivrede

Koliko je poljoprivredniku teško ili lako s politikom, onom što kroji i poljoprivredu, imati posla!? Marija Cafuk tu nema dilema.

– Ja sam rekla da nikad ministra poljoprivrede ne bih mijenjala, jer svaki novi donosi nešto svoje; em promijeni ljude, em ako nešto trebam, moram pola dana biti na telefonu da mi se netko javi… Neka bude jedan i neke dere po poslu. I neka pošalje ljude po terenu, a ne da napiše zakon za stolom. Neka dođe tu k meni, jer ako ja delam pokuse svake godine da naučim nešto novo, neka i oni dođu na selo i vide što boli poljoprivrednika, a što ne boli, što treba, a što ne treba – jasna je tu Cafuk.

Ambasadorica svoje zemlje

Mađarska šumarska inženjerka, španjolska ekološka uzgajivačica gljiva, talijanska ekološka poljoprivrednica, ekološka stočarka iz Belgije i naša Marija Cafuk našle su se u finalu izbora za najinovativnije poljoprivrednice 2021. Njih pet odabrano je između 40-ak prijavljenih. Pobjedu je na koncu odnijela Talijanka. Razgovor s finalisticama i sama dodjela dogodila se putem interneta, a kada je sve završilo, Marija nam reče da je ponosna, ne na sebe, već na zemlju iz koje dolazi.

– Rekli su nam da smo ambasadorice svojih zemalja i Europske unije, kazali da će nas zvati u središte EU-a kad se bude govorilo o poljoprivrednim temama kojima se bavimo. Dali su uistinu veliki značaj svemu, a meni je drago da se mala Hrvatska našla u društvu velikih zemalja da pokažemo kako i mi promišljamo poljoprivredu – reče nam Marija Cafuk.

Dok nam je to u slušalicu govorila, iza nje se, u dva popodne, i niti koji sat nakon proglašenja, čula buka.

– Ma je li vi to već radite nešto!? – pitali smo je.

– Prebirem krumpir – rekla nam je, pa se glasno i od srca, kako samo ona zna, nasmijala.

Koji je krumpir najbolji?

Nije u Cafukovih samo zelja. Imaju oni i veliku proizvodnju krumpira, oko 2000 tona veliku, pa zeljarica negdje oko 600 tona, pa zbog plodoreda imaju nešto kukuruza i pšenice… Nego, krumpir! Kako da čovjek neuk zna koji je dobar i bolji, kad se na tržnici nude samo crveni i bijeli!?

– Morate prerezati krumpir. Tražite da vam ga prerežu i ako je unutra žuti, on je kvalitetniji nego bijeli. To je zato što žuti ima puno suhe tvari, a ako ima puno suhe tvari, to znači da dok ga pečete ne upija masnoću, a dok ga kuhate ne upija vodu. To je caka. More pritom biti i crveni i bijeli, i za jedno i za drugo, ali da je unutra žuti, uči Cafuk.