Djevojčica od 4,5 godina je, zajedno sa svojom bakom, smaknuta samo zato što je bila svjedokinjom jednog drugog, ratom motiviranog ubojstva
povezane vijesti
Na današnji dan, prvog dana proljeća 1992. godine u Borovu je ubijena Martina Štefančić. Djevojčica od 4,5 godina je, zajedno sa svojom bakom, smaknuta samo zato što je bila svjedokinjom jednog drugog, ratom motiviranog ubojstva. Za zločin do dana današnjeg, unatoč suđenju, nitko nije odgovarao.
Na današnji dan, 21. ožujka 2022. godine grob joj nije posjetila majka, Rozika Fischer. I to zbog jednog sasvim prozaičnog, sasvim vukovarskog, ma tipično hrvatskog razloga: nije smjela sa svog “gastarbajterskog” posla u austrijskom Grazu.
Rozika je inače niz godina radila u Njemačkoj, a prvenstveno iz ljubavi prema rodnom gradu, kako bi pokazala da povratak u njega znači i povratak života, napustila je egzistencijalno vrlo pristojni život u Njemačkoj i zaposlila se u vukovarskoj bolnici. Radila je za minimalac, 3400 kuna, živjela skromno, ali zadovoljna. Da bi prije nekoliko mjeseci bila obaviještena kako više – nije potrebna. Drugog posla bilo nije, morala je opet – trbuhom za kruhom.
– Nije mi mene žao, ali me srce boli kad vidim da u mom gradu, u mom Vukovaru sve manje posla ima za mlade, da grad stari i nekako nestaje, rekla nam je Rozika dok je napuštala Vukovar.
Da Martinin grob bude okićen pobrinuo se pak Stjepan Kovačević, Stipa Šokac, Bogdanovčan, i sam još jedna onako baš – hrvatska priča.
Prišao je Stipa sve strahote rata, uzništva u srbijanskim logorima, prognaničkih dana u Istri i Podravini, na kraju povratak u vukovarski kraj.
Da bi danas, u lijepo uređenoj kući bio – sasvim sam. Supruga koja je radila u Gradu Vukovaru, i to vrlo teške, “nezahvalne” poslove, dobila je fingirani otkaz pa je za svojom djecom otišla na rad u – Njemačku.
Martina, Rozika, Stipa. Vukovar, trideset godina kasnije.
